izvor: jutarnji.hr
Čini se da se u Rusiji razmatra još samo kako se iz svega izvući sa koliko-toliko sačuvanim obrazom
Dok bjesomučno pokušava otrgnuti svaki komadić Ukrajine kojeg se može dočepati, ruskom vođi Vladimiru Putinu istovremeno se raspada domaći front, a zapadni promatrači zanemaruju ta važna događanja na ruskoj sceni – naime, sudeći po onome što se govori na domaćoj fronti, Putin je rat zapravo već izgubio, ocjenjuje u svojoj analizi za National Interest S. Frederick Starr, predsjedatelj Instituta za srednju Aziju i Kavkaz pri Američkom vijeću za vanjsku politiku (AFPC), neprofitnoj konzervativnoj organizaciji iz Washingtona.
Od 24. veljače 2022. godine, kada su ruske agresorske snage ušle u Ukrajinu, zapadni promatrači i vlade usmjerili su svoju pozornost na događanja na bojištu. Obavještajne agencije u Velikoj Britaniji, Poljskoj, baltičkim zemljama i Sjedinjenim Državama stalno su dostavljale svojim vladama novosti o stanju na terenu, dok su neovisna tijela poput think tanka Institut za proučavanje rata (ISW) u Washingtonu činila jednako ili još i bolje za širu javnost. Medijske kuće su se, pak, kako se navodi, pokazale manje uspješnima, djelomice zato što imaju tendenciju davati jednako prostora lažnim službenim izvješćima iz Moskve.
U međuvremenu, tijekom istog razdoblja, zapadne vlade i mediji, zanemarujući Napoleonovu mudru izreku prema kojoj “vojska maršira na svome trbuhu”, uglavnom su zanemarivali povezana zbivanja na ruskoj domaćoj sceni. Nekoliko zapadnih novinara koji još djeluju u Moskvi provode autocenzuru u nadi da će sačuvati svoje akreditacije i vize. Njihov rad dodatno otežava činjenica da danas malo ruskih dužnosnika pristaje na intervju. Odvažni mladi euski novinar Danil Orain snimao je razgovore s običnim ljudima na cesti koji su bili voljni komentirati važne političke teme, no većina njegovih sugovornika također pribjegava autocenzuri.
Zapad je, smatra autor, uglavnom propustio, ako ne i ignorirao, ova zbivanja na domaćem frontu u Rusiji, ali praćenje izjava ruskih blogera, službenih i neslužbenih (uglavnom Telegram) kanala i izvora, kao i izvještavanja o događanjima u ruskoj Dumi, nude neke uvjerljive uvide u razbuktale rasprave o budućnosti zemlje.
Službeni ruski ratni dopisnik, Jevgenij Lisicin, nedavno je izvijestio da “Rusija ne kontrolira bojište”, a Juri Devič, član Dume i prijatelj osuđenog i zatočenog vojnog blogera Igora Girkina (poznatijeg po ratnom nadimku Strelkov, koji je dobio za vrijeme službe u redovima proruskih separatista na istoku Ukrajine – ultranacionalista, osnivača tzv. Kluba gnjevnih domoljuba i velikog kritičara načina na koji Putin i vojni vrh vode rat u Ukrajini, op.a.) smatra kako je “sada vrlo vjerojatno da će neprijatelj zauzeti veliki (ruski) grad”. U istom duhu, Andrej Kartapolov, predsjednik Odbora za obranu u Dumi, izjavio je da su “za Rusiju nastupili crni dani”.
Naricanja propagandista
Još je otvoreniji bio ostrašćeni proratni komentator Sergej Mardan. “Dosta je laganja. Pobjeda nije na vidiku”, ustvrdio je on. U međuvremenu, u Dumi je lojalni saveznik Vladimira Putina, izvjesni Oleg Matvejevič, izjavio 29. listopada da “sam koncept Ukrajine ne bi trebao postojati”, ali da postoji i, kao rezultat toga, “nastupio je pakao za sve nas.”
Prošlog tjedna se jedna od najodanijih prokremaljskih televizijskih novinarki, notorna Olga Skabejeva, požalila da “naša specijalna vojna operacija visi o koncu” te da “nam zadaju takve udarce da to ne možemo preživjeti”. Onim svojim gledateljima koji su ostali zapanjeni njezinom potpunom promjenom stava, objasnila je da “smo bili prisiljeni skrivati istinu od Rusa”. Nešto sofisticiraniji redoviti gost istog programa, filmski redatelj Karen Šahnazarov, poznati sin jednog od ljudi od povjerenja posljednjeg vođe Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova, ustvrdio je da je “rezultat (sadašnjeg procesa) kolaps srodan smrti, građanskom ratu, atomskim bombama i slično”.
Kako ne bi slučajno ostao nadmašen u ovim izljevima očaja, šef Olge Skabejeve i Karena Šahnazarova, najgorljiviji proratni kremaljski propagandist Vladimir Solovjev, još je 27. rujna objavio da “ukrajinska vojska žestoko uništava našu tehnologiju”, “naša pobjeda sada je nemoguća” te da je “vrijeme za mirovinu (misleći na Putina)”. Pisac Mihail Veler bio je još otvoreniji, rekavši da tzv. specijalna vojna operacija “vodi Putinovoj samolikvidaciji”.
Neka od rijetkih saznanja o ruskoj domaćoj sceni koja su doprla do zapadne publike tiču se korupcije u višim činovima ruske vojske i Putinovih nastojanja da je iskorijeni smjenom – ali ne i otkazom – bivšeg ministra obrane Sergeja Šojgua, kojeg je zamijenio ekonomistom Andrejem Belousovom. A on se, umjesto da pokrene čistku časničkog zbora od vrha do dna, obrušio na profiterstvo i podmitljivost viših članova ruske Dume. Posljedični potresi još traju, a kritike vrhovnog vojnog zapovjedništva nisu ugušene. No, pitanje jest je li moglo biti drugačije, navodi Starr. Kako je objasnio član Dume Aleksandar Boroda, provođenje reformi vojske tijekom rata graniči s nemogućim.
Domaća kritika koja se najviše čuje je ono što se smatra katastrofalnim utjecajem ukrajinskog rata na stanje na ruskoj gospodarskoj pozornici. Dok mnogi u zapadnim medijima izražavaju čuđenje što rusko gospodarstvo još uvijek funkcionira, oni ruski građani koji nastoje pratiti televizijske rasprave u Dumi znaju da je to bilo moguće uglavnom zahvaljujući vladinim ugovorima s civilnim tvrtkama da se prebace s proizvodnje robe široke potrošnje na zadovoljenje vojnih potreba. No, nekoliko dužnosnika Dume istaknulo je da su kamatne stope dosegnule nezabilježenu razinu i da uništavaju čak i proizvođače vojne opreme.
Upozorenja na gospodarski kolaps
Ti Rusi, također, znaju da Putin plaća za te ugovore oslanjajući se na nekoć goleme rezerve koje je naftna industrija nakupila tijekom prethodnih desetljeća, ali koje su sada spale na samo djelić svoje nekadašnje veličine. Sam Putin, pak, često zna spominjati i negodovati da su ruske rezerve u inozemstvu u iznosu od 300 milijardi dolara zamrznute i nedostupne.
U tom kontekstu, član Dume Andrej Kuznjecov iznio je oštru kritiku temeljenu na službenim podacima državnog zavoda za statistiku. On je ocijenio da je “Rusija danas siromašna zemlja”. Parodirajući optimistična izvješća s bojišta koja govore i napredovanjima, ustvrdio je da “naša fronta (za razliku od ratne fronte) mora biti društveni i ekonomski razvoj naše zemlje”. Ako to ne postane cilj broj jedan, Rusija će se, kako je upozorio, suočiti s katastrofom.
Čak godinu dana prije nego što je ova udarna kritika emitirana na nacionalnoj televiziji, izveden je još oštriji napad na Putinovu ekonomsku politiku, ali na Telegramu. Događaj tijekom kojeg se to zbilo bio je sastanak koji je organizirala Komunistička partija Rusije i kojim je predsjedao komunistički veteran još iz ere Borisa Jeljcina, Genadij Zjuganov. Glavni govornik bio je cijenjeni matematičar, fizičar, oceanograf i predsjednik Ruske akademije znanosti Robert Nigmatulin.
Naričući nad gospodarskim kolapsom Rusije, Nigmatulin je ocijenio da je rusko gospodarstvo sada na razini gospodarstva Argentine, a slabije od gospodarstava Kazahstana, Azerbajdžana i Bjelorusije. “Da, investiramo, ali ništa se ne proizvodi”, ustvrdio je pa zatim ispalio ultimativnu optužbu. “Moramo priznati da je svaka politika našeg predsjednika negativna”, rekao je. No, također je ocijenio da ni Putinovi ministri nisu ništa bolji – ustvrdio je da su ministar obrane (tada još Šojgu) i ostali ministri nesposobni. U skladu s tim, primijetio je Nigmatulin, “svaki put kad govore, započinju hvaleći predsjednika”. Rusija je, zaključio je, u stisku novog “kulta ličnosti”, odnosno putinizma.
Slični sumorni tonovi tek su trebali doći. Dana 29. listopada Elena Petrova iz državne novinske agencije TASS izvijestila je da su troškovi grijanja domova porasli deset puta u deset godina. Samo u 2024. godini porasli su za 150 posto u oblasti Tambov i 40 posto u Tverskoj oblasti. Rusi su, zaključila je, prisiljeni petinu svojih prihoda izdvajati samo za grijanje. A zastupnici Dume sada se fokusiraju na određene dužnosnike koje smatraju zlonamjernima. Valerij Gartung napao je kolegicu iz Dume i šeficu središnje Banke Rusije, Elviru Nabiulinu, rekavši da “ona čini sve što je moguće kako bi spriječila gospodarski rast”. Zahvaljujući njoj, “naše banke čine sve što mogu da ubiju ekonomiju”, rekao je. “Ima nekoliko pozitivnih signala koji se mogu uočiti, ali unatoč Banci Rusije, a ne zbog nje”, dodao je. Priznao je kako je činjenica da se poslovni čelnici žale na nedostatak radne snage, ali je poručio da bi upravo zato trebali ulagati u nove tehnologije.
Od kritike ‘vodstva‘ do kritike ‘vođe‘
Ovi različiti napadi na Putina dolaze i s političke desnice i s ljevice, kako od komunističkih članova Dume, tako i od članova reformski orijentiranih političkih stranaka koje se smatraju prihvatljivim. Unatoč svim njihovim razlikama, te brojne kritike usmjerene su na vladine politike koje su neraskidivo povezane s Putinom od njegova dolaska na vlast. Štoviše, negativni učinci svake politike koja se osuđuje u tim kritikama, uvelike su pogoršani Putinovim ratom protiv Ukrajine.
U tom kontekstu treba razmotriti i svu dublju demografsku krizu u Rusiji, koja danas u svim političkim raspravama odzvanja u dubokom i tutnjajućem rasponu. Iako je ta ruska kriza u određenoj mjeri usporediva s niskom stopama drugih populacija u Europi i SAD-u, ona je dramatično pogoršana golemim ljudskim gubicima zbog ‘mesnih napada‘ vojske i zastrašujućeg neobraćanja pažnje na živote vojnika. Rusi znaju da čak i kad bi rat sutra završio, demografska kriza bi se nastavila produbljivati još godinama, kao i gospodarska kriza uzrokovana sporim procesom transformacije ratne proizvodnje natrag u civilnu i nedostatkom sredstava za taj proces.
I sve ovo bez navođenja bezbrojnih izjava disidentskih dužnosnika, publicista i običnih građana, u kojima se ocjenjuje da Rusija više ne može ni sanjati o pobjedi u ratu u Ukrajini. No, s ponekim rijetkim izuzetkom nacionalno priznatih i stoga zaštićenih uglednika kao što je Nigmatulin, malo se kritičara usuđuje spomenuti Putina imenom. Ipak, čak se i to mijenja. Proces je išao tako da je prije šest mjeseci bilo je uobičajeno da kritičari u Dumi kritiziraju Putinovu stranku Ujedinjena Rusija. Potom su prešli na kritiku “vodstva”, ne navodeći konkretna imena. Zatim su kritičari i s desnice i s ljevice počeli govoriti o “našim vođama”, a kasnije, sve više, o “našem vođi”.
Sada se postavlja pitanje kamo sve ovo vodi. Ovdje citirani ruski glasovi, napominje autor, predstavljaju neophodan korektiv Putinovim često citiranim divljim kritikama. Starr smatra kako oni predstavljaju značajnu i rastuću skupinu dužnosnika i običnih Rusa koji strahuju za budućnosti svoje zemlje i ne očekuju da Putin bude taj koji će rastjerati tmaste oblake koje je upravo on sam nadvio nad Rusiju. Već samo njihovo postojanje, kako navodi autor, sugerira da Putin djeluje iz slabosti, a ne iz snage, te da mu na domaćem terenu sreća okreće leđa.
Mnogi stručnjaci u Rusiji i inozemstvu, prizivajući u sjećanje odlučnost i upornost Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, i dalje su uvjereni da Rusija nekako može izdržati ukrajinski rat, a možda čak i pobijediti. No, Rusija je isto tako izgubila Krimski rat, koji se vodio od 1853. do 1855. godine, a koji je u mnogim aspektima bio preteča sadašnjeg sukoba. Unutarnja previranja koja su uslijedila dovela su do krize vodstva i početka ere reformi, koje su uključivale i emancipaciju ruskih kmetova, kreiranje novog pravnog sustava i uspostave određenog stupnja samouprave lokalnih vlada.
Može se, navodi Starr, samo nagađati o tome što bi moglo uslijediti nakon Putinova, kako navodi, neizbježnog pada, ali potrebno je analizirati mogućnosti. Sjedinjene Države, kako ocjenjuje, danas su – nažalost – još slabije informirane o domaćoj društvenoj i političkoj stvarnosti Rusije, nego što su to bile uoči raspada SSSR-a 1991. Umjesto da prihvate neminovnost skorog kraja Putinove vladavine i kolaps njegova režima kao ozbiljnu mogućnost, Washington je fiksiran na bojište i podijeljen po pitanju hitno potrebne potpore Kijevu.
