izvor: hkv.hr
Drugi Milanovićev mandat predstavljao bi katastrofu
Puno stvari čovjeku padne na pamet kada dobije nesretnu želju napisati nešto o Zoranu Milanoviću. Posebice kada u zadnje vrijeme u vodećim ‘hrvatskim’ medijima pročitate ili čujete da je u anketama on već godinama najpopularniji hrvatski političar i gotovo siguran pobjednik na skorim predsjedničkim izborima!? Svaki put kada nešto takvo pročitam ili čujem, kroz mozak mi prostruji bolno pitanje – zašto?
Znači li to da se većina hrvatskih birača u domovini i njihovi mladi naraštaji okreću protiv svega za što smo se u dvjema Jugoslavijama borili i u Domovinskom ratu izborili?
To je pitanje koje sam u svojim komentarima o Milanoviću u ‘Hrvatskom vjesniku’ i Portalu HKV postavljao mnogo više nego i jedno drugo još od njegova izbora za čelnika partije bivših jugokomunista (SDP) 2007. godine i skandaloznog gostovanja u emisiji NU2 kod Ace Stankovića. U toj emisiji Milanović je za sebe rekao da ‘ne zna tko je, odakle je došao i kuda bi trebao ići’. Priznao je da se u mladosti drogirao i preporučio ‘dekriminalizaciju marihuane’. Na pitanje što je po nacionalnosti nije htio odgovoriti istaknuvši da ‘ne drži do vjere i nacije’. Najavio je i ‘reviziju konkordata s Vatikanom’, založio se za ukidanje vjeronauka u školama i prava glasovanja Hrvatima u BiH i iseljeništvu. Izjavio je da bi pobunjenim velikosrpskim teroristima koji su izbjegli iz Hrvatske, ako bi se htjeli vratiti, dao stanove i ruku pomirenja. Govorio je povoljno o Titu naglasivši da mu je ‘iz sentimentalnih razloga’ draži od Tuđmana te da prvi hrvatski predsjednik ne zaslužuje da zagrebačka zračna luka nosi njegovo ime.
Tko je zapravo Zoran Milanović?
Pitanje tko je zapravo Zoran Milanović, koga predstavlja u današnjoj hrvatskoj državi i u kakvoj paralelnoj stvarnosti živi, postavljao sam i nakon što su se pjesme ‘Druže Tito mi ti se kunemo’, ‘Na Kordunu grob do groba’, ‘Od Vardara pa do Triglava’, ‘Računajte na nas’ i slične na dan parlamentarnih izbora 2007. iz njegova izbornog stožera na Iblerovu trgu orile do dugo u noć.
Pa opet kasnije, za vrijeme njegova premijerskog mandata kada su mu rezultati na svim područjima bili katastrofalni, a poglavito nakon zapanjujuće pobjede na prošlim predsjedničkim izborima nad Kolindom Grabar Kitarović. Iznimno sposobnom, domoljubno i vjerski produhovljenom političarkom koja je izbacila Titovu bistu iz predsjedničkih dvora, dovela svećenika da ih blagoslovi i koja se nigdje nije stidjela pokazati koliko iskreno voli svoj narod, svoju slobodnu Hrvatsku, njezine branitelje i njezine uspjehe. Predsjednicu koja je svojim ponašanjem, izgledom, dobrim vezama i ugledom u svijetu rušila nametnuti stereotip o nama Hrvatima kao primitivnim Balkancima.
Mučilo me čime to oni koji sebe smatraju uljuđenim Hrvatima i žive u današnjoj Hrvatskoj, posebice ako su domoljubi i vjernici, opravdavaju svoju toliko veliku potporu i odanost Milanoviću. Tipičnom jugokomunistički odnarođenom bezvjerniku kojem je Tito draži od Tuđmana. Koji i danas u širokom luku zaobilazi grob prvog hrvatskog predsjednika kada ide polagati vijenac na grobnicu ‘narodnih heroja’. Koji je izbacio Tuđmanovu i Stepinčevu bistu iz predsjedničkih dvora jer prezire hrvatsko domoljublje i bježi od crkve kao vrag od tamjana.
Kako to može ići jedno s drugim?
Klasa povlaštenih zombija
Naravno, ne može se sve one koji svoj glas daju Milanoviću samo tako strpati u isti koš kao žalosne jugonostalgičare jer su mnogi od njih odani vjernici i domoljubi, spremni u svakom trenutku žrtvovati se za Hrvatsku. Ali je tim teže razumjeti zašto još uvijek, na slobodnim i demokratskim izborima, sebi na leđa tovare tragikomične političke figure mentalno zabetonirane u bivšem sustavu poput Mesića, Josipovića, Milanovića… od kojih su jugokomunistički odgoj i povlastice napravile kompletan politički promašaj za današnju Hrvatsku.
Ideja da bi neobraćeni ‘bivši’ Jugoslaveni povratkom na vlast mogli novostvorenu hrvatsku državu pogurati naprijed i donijeti joj neku bolju budućnost, doista je mit i čista glupost. Istina je da rade upravo suprotno.
Čak i kada bi to i željeli, zbog dugova onima koji su ih iz pozadine organizirali, financirali i progurali na vodeće pozicije, oni danas ne smiju postati istinski hrvatski domoljubi niti se usredotočiti na postizanje hrvatskih nacionalnih ciljeva i uspjeha. Nego upravo suprotno.
Desetljeća ispiranja mozga u školama, na fakultetima i u obiteljima bivših jugokomunističkih funkcionara uspjela su u Hrvatskoj proizvesti odnarođenu klasu povlaštenih zombija u politici, gospodarstvu i medijima koje danas ne zanima žrtva i patnja što ju je hrvatski narod podnio na svom putu do današnje slobode. Ne zanimaju ih ni temeljne vrijednosti koje su ga na tom trnovitom putu održale. Zanimaju ih samo povlastice koje donosi vlast i ugodan parazitski život na koji su u jugokomunističkom sustavu naviknuli. Dokle god im obični narod na izborima u današnjoj Hrvatskoj bude davao svoj glas dotle će, vlastitom voljom, sam sebi nanositi golemu štetu, održavati ‘bivše’ stanje i praviti situaciju u društvu još nenormalnijom i zamršenijom.
Treba li vam očitijeg primjera za to od izbora ‘normalnog’ Milanovića za predsjednika na prošlim predsjedničkim izborima?
Kolektivna amnezija?
Zar je za nas Hrvate karakteristična kolektivna amnezija već postala toliko autodestruktivna da se golema većina više ni ne sjeća njegovih sramotnih ‘zoranizama’ kojima je sramotio tamo neku ‘slučajnu državu’ i goleme štete koju joj je nanio dok je njome upravljao kao predsjednik Vlade prije samo desetak godina?
Kada je Hrvatsku na gospodarskom, političkom i svakom drugom planu bacio na koljena.
Kada je stopu nezaposlenosti među radno aktivnom populacijom do 30 godina podignuo na rekordnih 27 posto. Enormnim vanjskim zaduživanjem kreditni rejting srozao na razinu smeća, a državu doveo na rub bankrota.
Kada se sprdao s braniteljima i stopostotnim invalidima Domovinskog rata nazivajući ih ‘šatorašima’ zato što su skoro godinu dana u nenormalnim uvjetima prosvjedovali ispred svog ministarstva u Zagrebu kako bi ga podsjetili da je njegova dužnost voditi današnju Hrvatsku u skladu s nacionalnim interesima i vrijednostima hrvatskog naroda, a ne željama i potrebama svojih ‘bivših’ drugova i sponzora.
Kada je na njih slao specijalnu policiju da ih ponižava i tuče za vrijeme prosvjeda ispred crkve svetog Marka.
Kada ih je nazivao barbarima i sirotinjom jer ‘ti koji su stali s oružjem u pravilu su bili s manje škole i iz siromašnih obitelji’ i pripremio kontroverzni registar branitelja
Kada je solio još nezarasle rane vukovarskim braniteljima i stradalnicima, nasilno srbizirajući njihov do temelja razrušeni grad ćirilicom, tvrdeći da je ‘ćirilica potreba Vukovara’, za postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru izjavio da je to ‘trijumf hrvatske države’, a one koji su se u očaju i nevjerici opirali tome nazivao ‘divljačkim šovinistima’.
Kada je lupetao o tome da je Hrvatska od 1991. do 1995. imala ‘građanski rat’ za razliku od Finske koja ga ‘nikada nije imala’.
Kada je rekao da bi pobunjenim velikosrpskim teroristima koji su izbjegli iz Hrvatske, a žele se vratiti, dao stanove i ruku pomirenja te da Oluju u Kninu ‘ne treba slaviti previše bučno jer to iritira Srbe’.
Kada je za komemoracije na Bleiburgu, desetcima tisuća zvjerski pobijenih Hrvata nakon svršetka 2. svj. rata, rekao da su ‘ustaški happeninzi i žalovanje za propašću NDH’.
Kada je izjavio da su Hrvati u NDH ‘prvi pokrenuli holokaust u Europi’ nakon čega ga je čak i izraelski veleposlanik u Zagrebu morao javno prozvati i upozoriti da pripazi što govori jer to nije istina.
Kada se hvalio da donošenjem Lex Perković ‘čuva ugled Hrvatske’
Kada je 11. ožujka 2013. u Mokricama sa slovenskim premijerom Janezom Janšom potpisao sporazum po kojem Ljubljanska banka nije dužna vratiti opljačkani novac hrvatskim štedišama i nakon toga mrtav hladan izjavio da mu je pritom jedina dilema bila ‘jesu li kremšnite bolje u slovenskim Mokricama ili u Samoboru’.
Kada je u graničnom sporu sa Slovencima podržao odluku nekakve korumpirane ad hoc arbitražne komisije koja je cijeli Savudrijski zaljev dodijelila Sloveniji i kritizirao HDZ-ovu vladu i Sanadera zašto gube vrijeme i odmah ne predaju Slovencima to što traže.
Kada je tražio da isto to uradimo s ‘dva škoja’ na južnoj granici s BiH ‘jer bi Bosna mogla jako galamiti i predbacivati nam’.
Kada je izjavio da povezivanje hrvatskog juga s matičnim teritorijem izgradnjom Pelješkog mosta ‘nije interes hrvatske države’, nego je to izgradnja ceste kroz BiH do Dubrovnika.
Kada je 2013. godine priznao Sirijsku revolucionarnu vojsku koja se borila protiv predsjednika Asada, povukao hrvatski vojni kontingent iz sastava UN-a na Golanskoj visoravni i prodao njihovo naoružanje sirijskoj opoziciji, što je hrvatsku naftnu kompaniju INU koštalo gubitka nekoliko lukrativnih naftnih polja u toj zemlji.
Kada je, prema pisanju britanskog The Telegrapha od 20. rujna 2015. godine, u jeku najžešće migrantske krize i trenutku kada su sve tranzitne zemlje pojačavale kontrolu i ograđivale se žicom od mogućih posljedica, javno pozivao izbjeglice da idu kroz Hrvatsku i obećao im otvoriti koridor na putu do željenog odredišta. To je radio pozivajući se na nekakav nepostojeći dogovor (tzv. ‘Plan C’) sa Slovenijom da ona neće zatvoriti svoje granice. Upravo je to, prema pisanju spomenutog lista, mase izbjeglica koje do tada nisu ni znale gdje se Hrvatska nalazi, navelo da krenu prema njoj umjesto jednostavnijom, ali rizičnijom rutom kroz Bugarsku i Rumunjsku. No kada je Slovenija ismijala taj nepostojeći plan i uradila sve suprotno od onog što je Milanović rekao čvrsto zatvorivši svoju granicu, on je u panici izazvao dva sramotna skandala. Jedan kada je 24. studenoga 2015. pompozno uveo zabranu ulaska u Hrvatsku vozilima srpskih registracija, ali je odmah drugi dan podvio rep i povukao ju ponizno zamolivši Vučića ‘šaraj malo, brate’. Drugi kada je natrpao vlak s migrantima i uputio ga u Mađarsku nakon čega su Mađari vlak zadržali, a migrante vratili natrag u Hrvatsku.
Takvo Milanovićevo ponašanje i izjave u svakoj normalnoj zemlji zauvijek bi mu uništili političku karijeru, ali je iz nekog ‘neobjašnjivog’ razloga kod većine birača u Hrvatskoj, koji po svemu sudeći imaju pamćenje kišne gliste, on još uvijek daleko najpopularniji političar. I, po navijačkim anketama u ‘hrvatskim’ medijima, siguran pobjednik na skorim predsjedničkim izborima.
Ako su te ankete i približno točne, onda to samo pokazuje koliko je većini naroda u Hrvatskoj medijski temeljito ispran mozak, a hrvatsko društvo ozbiljno bolesno.
Okorjelo jugoslavenstvo, politička nezrelost i medijske manipulacije
Čovjek zaista ostane zapanjen i šokiran kada vidi koliko je puno birača u Hrvatskoj spremno ponovno zaokružiti Milanovićevo ime na izborima za predsjednika. Iako su i najslabije informirani birači do sada morali uvidjeti tko je Zoran Milanović, koliko je sposoban i za čije interese radi.
I koliko god se trudili racionalno objasniti stanje svijesti onih Hrvata koji mu na izborima i u anketama popularnosti daju svoj glas, na kraju ćete uvijek doći do zaključka da to jedino može biti posljedica okorjelog jugoslavenstva kod hrvatskih ljevičara, notorne političke nezrelosti i nesloge kod hrvatskih desničara i naivnog nasjedanja na vješto podmetnute medijske manipulacije običnog naroda kojeg politika puno ne zanima puno, ali se na dan izbora voli inatiti.
Dio objašnjenja za njegovu popularnost kod običnog naroda može se naći i u prijeziru prema politici i političarima općenito, u nezadovoljstvu stanjem u kojem se hrvatsko društvo nalazi, u korupciji i političkom profiterstvu naslijeđenim iz bivšeg sustava, u neučinkovitom funkcioniranju institucija, u osveti ‘lopovskom HDZ-u’… Ali, svatko pri zdravoj pameti, na temelju Milanovićeva ponašanja, vidi i zna da njegovo zadržavanje na vlasti nije dio rješenja, već gomilanje još većih problema.
Iz aviona se vidi da taj narcisoidni oportunist nema empatije za hrvatsku državu i narod. Nema programa. Nema jasnih ciljeva i načela. Nema viziju bolje budućnosti. Samo destruktivna balkanska arogancija, sijanje svađa i neodoljiva želja za uživanjem. Na lokalnim feštama kobasičara i vinara po Hrvatskoj ili Dodikovu imanju u tzv. republici srpskoj, svejedno.
Medijski bojkot Tomislava Jonjića
Za razliku od dezorijentiranog Milanovića koji je ovih dana sjajna zvijezda vodećih ‘hrvatskih’ medija koji prate njegovo udvaranje psićima od kojih ga jedni ližu a drugi ujedaju, ti isti mediji sustavno i perfidno bojkotiraju predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića, čiji je javno objavljeni program jasno utemeljen na interesima i vrijednostima hrvatskog naroda. I predstavlja razuman apel svima koji skrbe za današnju hrvatsku državu i njezinu budućnost, posebice golemoj masi pasivnih i razočaranih Hrvata, da iziđu na izbore i svojim glasovima ne dopuste da Milanovićevo ‘normalno’ postane i njihovo normalno.
Kada vidite na što je Milanović sveo funkciju hrvatskog predsjednika i kako se na tom važnom mjestu ponaša, onda se zaista morate upitati – je li moguće da toliko puno Hrvata u Hrvatskoj vjeruje da je ‘njegova’ politika odraz hrvatskih potreba i interesa, a on istinski predstavnik i slika hrvatskog naroda?
Koliko se pripadnika hrvatskog naroda može prepoznati u Milanovićevoj politici i ponašanju? Odgovor je – isto onoliko koliko u kulturi i literaturi Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića, Olivera Frljića, Mile Kekina, Vedrane Rudan i njima sličnih jugonostalgičara.
Vidite ga kako se stalnim sijanjem svađa, podjela i nereda trudi baciti što više klipova pod noge unutarnjem skladu i napretku vlastite države. Kako izgleda najsretniji kada može izjaviti ili uraditi nešto čime će oštetiti nacionalni interes i ugled Hrvatske u svijetu. Kako u svojim javnim nastupima cinično potkopava povjerenje u EU-u i NATO-u, a jača utjecaj srpsko-ruskog ‘sveta’ nazivajući Vučića ‘bratom’, Dodika ‘saveznikom’, a Putina ‘nepobjedivim’. Kako ‘akceptira’ na genocidu i etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka sklepanu nekakvu nakaradnu srpsku Krajinu u BiH i negira genocid u Srebrenici. Kako lupeta da smo ‘mi oteli Kosovo Srbiji’ i blokira pomoć prijateljskoj Ukrajini, žrtvi agresije čiji su vitalni dijelovi okupirani, a narod prolazi istu onu Golgotu kroz koju je hrvatski narod prolazio početkom 90-ih…
Može li na osnovi toga Milanović biti najpopularniji političar u današnjoj Hrvatskoj i favorit za osvajanje još jednog mandata na skorim predsjedničkim izborima? ‘Normalno’ da može jer je njegova popularnost jedan u nizu podsjetnika koliko u Hrvatskoj, utaočenoj pod bivšim medijskim zvonom, ima još puno jugobalkanstvom zagađenih mozgova i korisnih budala koji ne shvaćaju da je vrijeme takvih političara bilo pa prošlo. Očito su politička zrelost i demokracija u Hrvatskoj u povojima, kada većina naroda na najviše funkcije u državi još bira tog ‘političara u pelenama’, kako su njemački mediji opisali Milanovića nakon njegova sramotnog pljuvanja po svojoj ‘slučajnoj državi i ‘paradoksalnoj naciji’ pred njihovom zaprepaštenom političkom i poslovnom elitom u zakladi Friedrich Ebert u Berlinu 2012. godine.
Reizbor Milanovića predstavljao bi katastrofu
Šteta i sramota koju je Milanović do sada nanio Hrvatskoj može se još nekako popraviti njegovom lustracijom na skorim izborima. Još jedan njegov mandat na mjestu predsjednika bio bi ne samo nova nacionalna sramota, već i katastrofa. Njegov bolesni politički cirkus u drugom mandatu bio bi ne samo loš kao ovaj prvi, bio bi puno gori.
Slika onog što bi on radio nakon reizbora, jednostavno je nezamisliva. Njegovo neprihvatljivo ponašanje i sirovi impulsi više se ne bi mogli kontrolirati. To bi dovelo do daljnjeg urušavanja ugleda Hrvatske u svijetu i funkcioniranja vitalnih državnih institucija poput vojske, sigurnosnih služba, diplomacije, pravosuđa…
O problemima s nepoštivanjem preuzetih obveza i učinkovite suradnje sa saveznicima u EU-u i NATO-u, bolje je i ne govoriti jer bi to Hrvatsku gurnulo u zapećak njihovih interesa i učinilo vrlo ranjivom u ovom osjetljivom geopolitičkom trenutku kada se očekuju tektonski poremećaji na svjetskoj sceni.
Kada se ispod svih potencijalnih prijetnji podvuče crta i postavi pitanje kako bi se budući događaji mogli odraziti na Hrvatsku, onda vrlo lako dolazimo do zaključka kako je sada, isto kao i početkom 90-ih, vrlo važno da hrvatski narod na čelu države ima časnog domoljuba i vizionarski inteligentnog političara koji će znati na pravi način suočiti se s nadolazećim izazovima.
Ako još nije zreo za Tomislava Jonjića, onda barem Dragana Primorca.
Sve što čovjek može reći o Milanoviću jest da je on pogrješan čovjek na pogrješnom mjestu u pogrješno vrijeme. I sve što hrvatski narod može uraditi, ako se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest da na skorim predsjedničkim izborima jednostavno odbaci njegov bolesni cirkus.
