Nakon što je otvorena predizborna promidžba, postaje razvidnim da će saborski izbori 2024. biti presudni za sudbinu Hrvatske. Gotovo kao oni koji su održani 1990.
Inače, tako nešto ne bi se dalo zaključiti, ako bi se ozbiljno u obzir uzelo djelovanje Vlade pod predsjedanjem Andreja Plenkovića. Čisto razumski govoreći, ovo je najuspješnije vlada u povijesti moderne Hrvatske.
Prije svega ta Vlada je bila uspješna u suočavanju s izazovima koji su bili izvanredni – od sprječavanja urušavanja poljoprivrede u raspadu Agrokora pa do hrvanja s pandemijom kao i njihovim međusobnim utjecajem ( sinergijskim djelovanjem ) na društvenu zbilju.
Nadalje, u istom vremenu izvršen je povijesni zadatak povezivanja Hrvatske kopnom preko Pelješkoga mosta. Među inim, tako je izbjegnuto da se iz Hrvatske u Hrvatsku ulazi s – putovnicom! Po svojem dometu izgradnja ovoga mosta je događaj koji mijenja povijest i sasvim drugačije geostrateški postavlja Hrvatsku u njezinom neposrednom okruženju. Osim ovoga uspjeha, koji nadilazi ovaj povijesni trenutak, vlada se iskazala i u „povlačenju“ sredstava iz europske blagajne što je omogućile ostvarenja mnogih važnih planova i ojačalo infrastrukturu države. Isto tako, ne treba posebno govoriti o kilometrima cesta: one prema Pločama, riječka obilaznice i riječki tunel ispod (z)grada, probijanje druge cijevi tunela ispod Učke, istarski ipsilon…
Sve u svemu: postignuća što ih je moguće zanemariti samo kod zatvorenih očiju ili u odsustvu zdravog rasuđivanja. Sasvim normalno, isticanjem svojih postignuća, vlada vjeruje u zdravi duh naroda.
Osim toga, napadana u slučaju zagrebačkoga i banovinskoga potresa, kao da ga je sama izazvala, kad konačno, nakon svih potrebnih pravnih i inih predradnji, uspješno provodi sanaciju potresenih područja, ni riječ se ne čuje od onih iz oporbenih redova koji bi taj problem bili „riješili“ netom što je prestalo podrhtavanje tla!
Prirodno je da vlada s tim i drugim uspjesima na drugim područjima života izlazi pred sud nacije. I to ističe. Po narativu ujedinjene oporbe – hvališe se! Oni, iz oporbe, da su vlast, se ne bi!
Budući da je Hrvatska demokratska država, ova vlada izlazi pred narod vjerujući da će puk umjeti prepoznati i vrednovati ostvarenja u kvaliteti života ljudi kakvih ni jedna ranija vlada nije ostvarila. Ali, u demokraciji ima i oporba. Ova u Hrvatskoj, već oprobana i uvježbana te ogrezla u oporbenjaštvu ima isti predizborni poklič: korupcija, nepravda i nesposobnost!
Kao i uvijek, u toj galami prednjači partija bivših komunista. Njezin stvarni čelnik, pored živoga formalnoga, ni danas se ne može se oduprijeti napadu divljenju čovjeku poznatom kao Josip Broz Tito. U isto vrijeme on se usuđuje, a da okom ne trepne, Tita usporediti s dr. Tuđmanom! Jasno, u korist prvoga. A ista partija, sasvim ozbiljno, tvrdi da gore vlade od ove nije bilo u Lijepoj Našoj! Teško da tako nešto običnom Hrvatu, koji ima samopoštovanja, može pasti na pamet! Partija ga uvjerava, i pored njegovih zdravih očiju, kako on oko sebe gleda „ukradenu“ mu državu. Nije ni to dovoljno, nego stvarni čelnik oporbe vladu ( Pod izričajem vlada, ovdje se misli na dužnosnike izabrane i imenovane. ) naziva skupinom nasilnika. To njezino „nasilje“ očituje se u donošenju zakona – na temelju ustava i zakona propisanom većinom u Saboru!
O takvom kolopletu zaključivanja, nema se što kazati, a da se čovjek ne osjeti kao da je u „Zoni sumraka“. Ti ljudi, koji tako određuju domete vlade, zaista svim svojim umom vjeruju u nesposobnost hrvatskoga puka za obično rasuđivanje.
Oni među nama, koji imaju nešto dulje pamćenje, sjetit će se prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Tad je na brzinu preimenovana partija ( SKJ/SKH ) u SDP – Stranku demokratskih promjena koja je vlastitu dotadašnju jednopartijsku vladavinu trebala preobraziti u demokratsko društvo – pukom promjenom svojega imena!
Ta, kao nova stranka socijaldemokratskoga naboja, svoju istobit s SKJ/SKH iskazala je u povijesnom času glasovanja o izlasku Hrvatske iz SFRJ, glasujući protiv toga čina!
S takvim nasljeđem ista partija i dan danas vjeruje u svoju pobjedu na izborima: želi vladati državom koju nije htjela! Usput je još jednom izmijenila značenje triju slova SDP. Sad je to Socijaldemokratska partija Hrvatske.
Koje li vjere u zaboravnost, da se ne kaže nešto gore, puka hrvatskoga?!
Ali, to još nije sve u bogatom pokladu partijinih promašenih prilika da bude i nacionalna i demokratska. Sjetiti se: u času napada na mladu hrvatsku državu, nakon što su partijini zadnji upravljači Hrvatskom, budućem napadaču na nju, kao samostalnu državu, predali oružje teritorijalne obrane, prve organizirane snage otpora agresiji partija je nazivala „naoružanim hadezeovcima“! Dakle, nije u pitanju bila obrana mlade države bez ikakvih ozbiljnih sredstava obrane ustrojena po legitimno izabranim vlastima, nego nekom skupinom osoba koja tek tako uzima oružje u ruke na nekoj ledini i nešto kao zbori o obrani domovine!
Ukratko, nije bilo ozbiljnoga časa u modernoj povijesti hrvatske države, a da je partija, ma koliko se puta preimenovavala, bila na strani hrvatskoga čovjeka i njegove države! Ona još ni danas ne može punim ustima izgovoriti riječ hrvatska država, nego i dalje, pa i svojem najnovijem Tv spotu, govori „ova zemlja“ i obećava toj „zemlji“ pusti raj na ovom svijetu: od stana svakome (!) do rasta plaća i prave poplave pravde. Pri tom, naravno, ne ulazi u to kako tu „pravdu“ misli pomiriti s činjenicom da su u Hrvatskoj pravosudna tijela nezavisna o vladi!
Ali, partija, sama po sebi, nije više ni 1990. bila problem. Nakon njezine samvladavine od 1945. pa do 1990. ona je bila potrošena društvena pojava zbiljski nesposobna preobraziti se u demokratsko nacionalno društveno biće. Iznutra ju je obuzela njezina totalitarna priroda kojoj je nemoguće podnijeti istinu da se do vlasti, u normalnom svijetu zapadnoeuropske uljudbe i civilizacije, dolazi putem ( neizvjesnih ) izbora. Od te svoje prirode, a onda i usuda, partija ne može.
Ono što budi strepnju pred ove izbore nije partija sama, nego njezino totalitarno nasljeđe. Jer, sudeći po istupima čelnika oporbe, ispod njihovoga nastupa viri partijin svestrano prošireni duh. One su ga preuzele natječući se s njome u obećanjima. A ona su takva da od birača traže odustanak od zdravih očiju i zdravoga rasuđivanja. Reklo bi se: one narod uzimaju kao da je dijete koje se dade vodati. Tome je tako bez obzira nazivale te stranke same sebe desnicom ili ljevicom. Baš sve imaju isti partijin gard: dajte nam vladu i nema toga pod suncem Božjim što mi ne možemo! Bez obzira na to što nas sve obvezuje ustav i veoma jasno utvrđena ustavna trodioba vlasti koja svakoj, od svoje tri sastavnice ( zakonodavnu o kojoj je ovdje riječ, pa izvršnu i konačno sudbenu ) daje neovisnost jedne o drugoj.
Znamo kako to izgleda kad trodiobe vlasti nema. I što to sa sobom nosi.
U dane kad je bilo tako, u partijina vremena, kad je samo jedna partija mogla biti na vlasti, značilo je besperspektivnost i tavorenje u istom glibu, a vlastita hrvatska država bila je već u javnom izričaju jedan od najvećih kriminalnih čina koje je Hrvat mogao počiniti. Ne ćemo valjda opet nešto tako u ove naše dane?!
Da, zna se, ne ćemo. Niti će tako biti. Jer, Hrvatska zaslužuje da ima Vladu koja proizlazi iz narodu i pripada narodu. S tim preduvjetom da to nije vlada samo jednoga pjeva tek u raznoj intonaciji.
Ovi su izbori, zbog ovako ujedinjene oporbe u duhu, a prividno raznooblične u riječi, po tome povijesni. Kao i 1990. svode samo se na izbor: stranka „opasnih namjera“, koja znači hrvatsku državnost sa svim izazovima u ovom čudnom vremenu, a na drugoj strani – svi ostali.
Dakle, pred Hrvatskom je opet isti ( povijesni izazov i izbor ): hoće li se zbiti dobro staro jednoumlje maskirano u suglasno višestranačje sa „svetom“ zadaćom – iz javnoga života ukloniti stranku „opasnih namjera“.
Krešimir Budimski
