Holivudske suze
Iako su američki predsjednički izbori završeni, još uvijek planetom odjekuje gorki plač ujedinjenih ljevičara svijeta u bolu zbog pobjede Donalda Trumpa.
Međumrežje, uz čudesne vragolije kućnih ljubimaca, je zasuto ridanjem holivudskoga svijeta nad porazom Kamale Haris i potopa demokrata za američki sabor u oba njegova doma. Govore ti nesretnici da će iseliti iz SAD! I između dva bolna uzdrhtala uzvika pitaju se isti, sasvim ozbiljno, da kakva je to demokracija u kojoj demokratska stranka gubi izbore do koljena!
Po njima čini se da se je Trumpa pretvorio svjetskog Trumpusa!
Osoba, s koliko – toliko zdravoga rasuđivanja ne može povjerovati svojim očima kad vidi te uplakance s Beverly Hillsa kojima je inače posao profesionalno roniti suze. Pomislio bi čovjek da ih plaćaju Trumpovi timovi. A poprilično se začudi što se među tim svatima lica izobličenih od nađe i ozbiljnih ljudi poput Roberta de Nira. I pita se u kojem to paralelnom svemiru ta rasplakana stvorenja žive. Vjerojatno je pravo pitanje što te osobe žive kao svoj zbiljski život.
Holivudskih se bića ovdje spominjemo jer oni u javnoj slici svijeta iskazuju njegovo istaknutije lice. Naravno, ono ni po čemu nije nužno bolje od prosječnih američkih ljudi koji svoj kruh zarađuju o znoju svojega lica. I baš su ti Amerikanci iz svijeta rada dali su svoje povjerenje poslovnom čovjeku koji je Amerikancima, u svojem prvom mandatu u Bijeloj kući, osigurao nekoliko milijuna radnih mjesta.
Kamala Harris hodajući izlog ljevičarskih floskula
S druge strane Trumpu je suprostavljena Kamala Harris koja je preko noći postala ikona tih suzolijevača nakon što je i zadrtima ljevičarima u SAD postalo jasno da čovjek, koji pruža ruku u prazno, ne može više, ni pod posebnom paskom čuvara, izdržati u ulozi predsjednika najmoćnije države u svijetu. Na brzinu, bez unutarstranačke procedure, Kamala je postavljena kao kandidat demokratske stranke na izborima protiv Donalda Trumpa.
Koje su bile njezine sposobnosti za uspješno obnašanje najvažnije državne službe najmoćnije države na planetu nitko nije mogao pouzdano utvrditi. Osim što nije bilo ni jedne ljevičarsko – liberalističke floskule za koju se ona nije držala noktima i zubima – do dna svoje osobnosti. Što je ona kao potpredsjednica istom Bidenu u svojem mandatu činila, ili nije, u njezinoj kampanji nije bilo pitanje! Nije bilo važno. U ime ljevičarskih svetih krava u čas je promaknuta i prometnuta u trubu svih otrcanosti ljevičarskih tlapnji o čovjeku kao nositelju, u svojem tijelu, svih svojih prava. I takva je bila njihov (pre)glasni provincijalni promicatelj. Izgledala je, i djelovala, kao neiživljeni i neodrasli hipi sa sindromom štreberice spremna do nesvijesti ponavljati fraze o ljudskim slobodama počam od antibiološke činjenice o pravu žene na „odlučivanje“ o svojem tijelu. ( Jasno, pod tom „slobodom“/ „pravom“ misli se na ubijanje vlastite nerođene djece. ) Kao da je u tom slučaju riječ o, recimo, ženskom noktu koji je doista neotuđivi dio ženskoga tijela. A, da bi se u ženinu tijelu zbilo začeće, toliko zna i svako dijete, bar za sada – nužno treba muško u zajedničkom činu spolnoga spajanja! Bez toga, ženino tijelo ostaje zaista samo njezino, onakvo s kakvim je stigla na svijet. Pri tom nema o njemu o čemu odlučivati. ( Osim eventualnih kozmetičko – kirurških zahvata na njegovu „poboljšavanju“. ) Kamali, kao i svekolikoj ljevičarskoj falangi, ta čudna, a tako očita istina začeća nije prihvatljiva. Teško bi bilo kazati nepojmljiva. Jednostavno, ljevica nikad nije bolovala od priznavanja činjenica, pa ni u ove naše dane. Ne bi se na ovom mjestu toliko govorilo o toj činjenici „odlučivanja o svome tijelu“ da ona u sebi ne sadrži samu srž svekolikoga ljevičarenja, a bila je i srcem Kamaline kampanje. Naime, kako se ljudsko biće odnosi, s koliko žara i bijesa prema pitanju ubijanja nerođenih, u krajnjoj crti, time određuje svoj moralni prostor njegov ključni odnos prema jedinom ozbiljnom pitanju: o smrti ili životu. Tu odluku o životu i smrti svako ljudsko biće uvijek nosi kao srž svih svojih zbiljskih sloboda.
S takvim očitim ograničenjima i osobe i njezinoga obzora jednom praktičaru svakodnevnice običnoga čovjeka, Trumpu se nije bilo teško obračunati već i time što je Kamalu sustavno ironizirao. Ni ona, a ni njezina bratija taj običan humor nisu mogli shvatiti i prihvatiti. Poznavajući način postojanja ljevice, reklo bi se: ona i humor ne vole se nikako! Ljevica je guslala po svojem hoteći, već po temeljnom unutarnjem ljevičarskom nadahnuću, i od Amerikanaca stvoriti novoga čovjeka, ili utvrditi svoja golema postignuća. Povjerovala je vlastitoj zaglušnoj propagandi a što je upravo Holivud utjelovljuje u punini.
Očito, ništa novo na ljevici: sve tamo od francuske, boljševičke pa sve do woke revolucije! Glasna manjina (pre)uzima sebi pravo djelovati i živjeti kao zbiljska većina! A to što običan svijet hoće u svojem životu obične stvari: posao, ( Ne u nevladinom sektoru. ) plaću za svoj rad, opću sigurnost svoje domovine te da u svojem životu osjeti njezinu snagu i moć te zaštitu. U vjeri u moć stvaranja novoga novoga čovjeka zbilja ljevicu ne može poljuljati. Trump običnim ljudima ništa drugo nije nudio, a niti je trebao! I ima pravo: Amerika to može postići i biti svojim državljanima – okvir za slobodu svake osobe!
Čudo demokracije na djelu: narod koji želi mir u kojem će sam uređivati svoj život i državu koja će mu tu njegovu slobodu štiti.
Iracionalni strahovi Europljana
Ostatak svijeta, posebice vladajuće skupine u Euniji, Trumpovu pobjedu je doživio prepun strahova od njegove moguće izolacijske politike u čijem središtu je Amerika! Po njima, ( uglavnom Europejcima ), nešto je drugo trebao biti program za američke izbore jer je Europa izložena ruskoj agresiji na jednu europsku suverenu državu. Opet je i u tom slučaju na djelu ista ljevičarska ideologija. Opasnost od širenja ruskih presizanja u tjera strah u kosti Europi koja obrambenih politika, osim NATO- a, nema, a niti je u ranijem razdoblju smatrala da ih treba imati. Podijeljeni svijet na komunizmom ofarbanu Rusiju i njezine istočnoeuropske satelite, te Ameriku s NATO om bio je Europljanima sasvim udoban. Na svjetskoj šahovnici igrala se partija samo za jednim stolom, a Europljane nitko nije ništa pitao. I tako, tamo od II. Svjetskoga rata, Europa živi ispod američkoga obrambenog kišobrana. Trump u predizbornoj kampanji kaže da je vrijeme da sama Europa preuzme dio odgovornosti za svoju sigurnost tako i cijeloga zapadnoga svijeta! Jer, probudio se stari duh Rusije koja opet ratnim osvajanjem ruši suverene, samostalne države određujući što su njezini „prirodni“ strateški interesi i njezina strateška dubina čemu je Ukrajina rusko dvorište, iako ju je i sama Rusija priznala kao suverenu državu! Ali, kad je Ukrajina posegnula ozbiljnije za mogućnosti da bude suverena i da sama odlučuje o svojoj sudbini, eto ti na vratima ruske vojne agresije.
U ovim američkim izborima Europljani su, uglavnom, navijali za Kamalu. Kao ona će nastaviti Bidenovim stopama… A to što ona vjerojatno ne zna gdje se nalazi, recimo, Finska i nije neki problem: ona je rođeni progresivac/vka.
Istinu govoreći kamo se dalje može s progresijom na starom kontinentu teško je smisliti. Naime, sve slobode, koje može zamisliti razmaženo derište i nesređeni um, u staroj su dami već ostvarene. Novi čovjek bez svojstva koja su Europu stvorila a to su: kršćanstvo, obitelj i nacionalna država uz posebnu istinski prvu uključivu uljudbu na planetu, tu svoju bit europski novi čovjek je zametnuo. Ostvaren je zaboravu svoje unutarnje osi! Niti zna, niti misli da o sebi treba da zna i misli s ponosom na svoj presudni prinos globalnoj ljudskoj civilizaciji koju je stvorio.
Odnosno, od novoga čovjeka ljevice ništa, ali je stari, još uvijek isti čovjek, poprilično demontiran, u konačnici sveden na svoju biološku razinu. A to, što u bitci za svoju slobodu/e gubi i od uličnih mačaka, je zbilja ljevičarskih ostvarenja. Naime, kad je ljevica očito izgubila radne slojeve, a i sveti graal samoupravljanja umro je prije države u kojoj je rođen, ljevici za djelovanje na zbilju ostaje samo ljudska ranjivost i slabost. I, iz nje proizlazeće ponašanje u izgubljenosti duševnih i duhovnih ograničenja subjekata. A ovi su iznimno uspješni primjerci – uspjeli su preživjeti „pravo“ svojih majki da im se smiluju pa ih rode, da ne bi završili kao materijal za kozmetiku.
Amerika Amerikancima
Dakle u takvom raspašoju sloboda koji je prilično poharao Europu, Kamala je bila melem za dušu, dokaz da i najmoćnija zemlja na svijetu, ako već ne će biti proleterska, ono može postati izlog novoga doba neograničenih mogućnosti eksperimentiranja s onim što se u vremena optimizma darvinizma nazvalo homo sapiens ilitiga „razumni čovjek“. Tamo, u Americi to bi išlo i lakše s obzirom da je američko društvo najbogatije na planetu.
E, pa obični Amerikanac zdrav razum izgubio nije i sasvim mu je dovoljna, za njegovu osobnu sreću, koliko ona ovisi o javnim vlastima, biti slobodni građani u slobodi najmoćnije države svijeta. Takve prilike za svoju slobodu iz sveg srca bi prihvatilo najmanje 95% građana svih drugih država – potpuno demokratski! Bio bi to plebiscit kakva svijet još vidio nije.
Isto tako iste ljevičare zabrinjava činjenica da je Trump osvojio i američki sabor i to oba dva njegova doma pa će mu biti nešto lakše provesti opće jačanje svoje mega – države.
O kolikom je poremećaju zdravoga prosuđivanja riječ u europeiziranom javnom prostoru izvan Amerike vidi se po zabrinutosti kako će planet broditi s čovjekom na kormilu najmoćnije države koji ima tako opasan cilj – ojačati svoju zemlju i, htio ne htio, pripremiti ju za izazovnu budućnost. Opsjenari s ljevice vjeruju u njezin sretan sadržaj, u novoga čovjeka kojega da vrijeme samo po sebi donosi. Jer čovjek XXI. st. ne smije biti isti kao onaj u špilji. Na nevolju i užas ljevice, upravo je tako i tako će biti sve dok ljudskih bića bude. Naravno pod uvjetom da on ostane ono što je, ako ga progresivci ne izmjene u času začeća, ako takvoga još u toj budućnosti bude.
A Amerika od sebe i svoje uloge u na planetu pobjeći ne može. Bit će okosnica ravnoteže ovoga nesavršenoga svijeta. Čak i Kamala od toga usuda Amerike ne bi mogla pobjeći, a što bi mogla učiniti presudio je onaj obični čovjek koji želi mir i mogućnost da svojim rukama jede svoj kruh.
