USKRS – POBJEDA NAD SMRĆU
Najvažniji kršćanski blagdan
U velikom smo tjednu, posebnom vremenu iščekivanja najvažnijega kršćanskog blagdana – Uskrsa. Jer, kako kaže Sv. Pavao u svojoj poslanici Korinčanima: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša!“.
Kad se govori o Uskrsu, postavlja se pitanje vjerujemo li, uzimamo li ovu rečenicu Sv. Pavla onako ozbiljno i dramatično kako je ona izrečena. A izrečena je po čovjeku kojem je, kako sam kaže, bilo dano vidjeti „ono što oko nije vidjelo ni uho čulo“ govoreći u istoj poslanici Korinčanima. To njegovo iskustvo namijenjeno je svim onima u kojima živi Krist, opet po Pavlovim riječima u poslanici Galaćanima kad kaže: „Ja više ne živim, nego u meni živi Krist.“.
Može se učiniti besmislenim, ali ipak ukazat ćemo na temeljno značenje riječi uskrsnuti. Ono znači: biti mrtav i živ ustati iz groba. Ovo se ističe kako bi se izbjeglo tumačenje da je uskrs prirodna stvar i kako nas svako proljeće, kad se priroda obnavlja nakon zime, uskrs. Nije. To je samo prirodna izmjena četiriju godišnjih doba u prostorima umjerene klime.
Uskrsnuti, a da ta riječ ima smisla, može jedino čovjek. Konačno, jedino čovjek umire, a sve ostalo, što ima dah, ugiba. Samo čovjek ima ono nešto što ga razlikuje od svega živoga: dušu po kojoj je sličan Stvoritelju. To je onaj neumrli dio ljudskoga bića koji u sebi sadrži sve ono što osoba nosi, brani i hrani u sebi u životnom vijeku, ono što mu daje smisao i svrhu. Duša u smrti uzlazi pred vječnoga suca, a tijelo se predaje zemljinu prahu jer od njega i stvoreno. U tom suznačju opstoji i iskonski strah čovjeka pred smrću i od smrti. Taj strah naznačuje susret s krajinom i punom istinom života svake osobe.
Uskrsnuće Isusa Krista
Treći da po ukopu uskrsnuo je Isus Krist. I tu istinu slave kršćani kao temelj svoje vjere. I, zaista, ako Krist nije uskrsnuo, bilo kakva dobra djela, ispravan život, pa i samo umiranje za druge, ne bi značilo ništa. Sve to bi bilo tlapnja nad tlapnjama i ispraznost nad ispraznostima! Jer, svojom smrću i uskrsnućem Krist je pobijedio smrt. Ona više ne vlada ljudskom sudbinom. Zato će Sv. Pavao u poslanici Korinčanima uskliknuti: „Smrti, gdje ti je žalac?“ Nema ga nakon uskrsne zore. Smrt više nije kraj, nego početak života u vječnosti. A nema dubljeg htijenja svakoga čovjeka, koji se rodio na zemlji, doli čežnje za besmrtnosti. Osoba zdrave pameti i duha ne može podnijeti misao da je sve, što joj je život namro, osuđeno na nestanak. Jer, kako se pomiriti, kako prihvatiti istinu da su sva dobra, sva ljepota kao i sva patnja života bile uzaludne? Kako se suživjeti s tom istinom smrti koja sve poništava što je bilo u životu?
Nikakva utjeha pred tom istinom nije da je smrt nešto prirodno te da su jedina dobra, koja se mogu zbiti i doživjeti, samo ono što sam život u sebi i po sebi nosi u tijelu i na zemlji! Zdrav razum je darovan čovjeku i on, sudeći samo po tom razumu, takav bijedni kraj nije zaslužio! Sve oko njega, i u njemu, upravo je kriku da proživjeti život, sa svim njegovim ograničenjima i mogućnostima, uopće smije završiti. I to ne bilo kako, nego u ništavilu! A ako Krist nije uskrsnuo, to je jedina mogućnost koju osoba pred smrću ima. Krist nije samo čovjek, nego Sin Božji, Bog koji je došao na svijet, uzeo ljudsku narav u punini i na sebe uzeo svu patnju i sve grijehe svih ljudi u svim vremenima pobijedivši smrt u to jutro prvoga dana u tjednu.
Uskrsnoj zori prethodi križni put koji završava raspećem, najsramotnijom smrti u rimskom carstvu. A zbilo se to nakon karikature svake pravde kojom se tako ponosio Rim. Jer, sudac, osuđujući ga na bičevanje i križ, sam kaže da na njemu ne nalazi nikakve krivice! Sitni, zli toj osudi bez krivnje nadodaše pljuvanje, pljuskanje i trnovu krunu po svojoj volji. Pravednik umire za nepravednike i bi ubrojen među razbojnike kako prorokovao Izaija, prorok 400 godina prije toga događaja.
Pobjeda svih pobjeda
Od toga jutra, kad je uskrsnuo jedini pravednik, pobijedivši smrt otvorio je čovjeku vrata Neba, dao potpun ( savršen ) i uzvišen smisao svakom ljudskom životu.
Isto tako, u ovom našem trajanju u dolini suza, koju Krist nije došao ukinuti, kao što ni sebi nije oduzeo bol i muku križa, došla je svjetlost na svijet. Ona obasjava svu povijest, daje joj smisao i puni pobjednički kraj.
Stoga se Kristovi učenici smrti ne boje kao ni kraja svijeta. Znaju da smrt više ne vlada i da njihov osobni kraj, kao i konac povijesti ovakve zemlje i zvijezda uvodi sve stvoreno u novo nebo i novu zemlju. Tako je objavljeno u knjizi Otkrivenja. A pri tom se baš ništa, što je čovjek postigao, ne će se izgubiti i nestati u ništavilu.
Spokoj uskrsnoga jutra punina radosti
U ovom vremenu, ove zemlje svako uskrsno jutro donosi onaj duboki mir što ga mnogi od nas nose od djetinjstva. Trenuci su to neiskvarenosti djetinjstva kad još umijemo oćutjeti u ovom svijetu, u smirenju prirode oko nas, kad osjećamo da baš sve oko nas, sve živo i neživo, kao da odiše mirom koji se ne da izreći. I nije od ovoga svijeta.
U Uskrsu pobjednik nad smrću ovu pobjedu daje svakom ljudskom biću i svem svijetu besplatno ne tražeći ništa od svojega stvorenja. Sav se daje u punini neizrecive ljubavi koja ne traži ništa za uzvrat.
Odgovor na tu ljubav je čisto srce koje ju može i umije prepoznati. A kad ju, i ako ju prepozna, ono ne može drugo negoli na ljubav odgovoriti ljubavlju kojoj je granica vječni život, u uskrsnuću tijela.
U tom daru vječnoga života, sretan Uskrs!
Krešimir Budimski
