Prof.dr. Darko Marčinko
By/Kazimir/suvereno.hr
Psihijatar prof.dr. Darko Marčinko s Rebra o novoj epidemiji
U podlozi usamljenosti je loš doživljaj samog sebe, govori psihijatar Darko Marčinko:
Usamljenost poprima razmjere epidemije. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je usamljenost gorućom zdravstvenom prijetnjom. Znanstvenici su utvrdili vezu između usamljenosti i niza mentalnih stanja.
Ovo su samo neki od naslova koje možete dobiti ako u tražilicu upišete usamljenost. Podaci iza ovih naslova posebno zabrinjavaju. Samo za primjer, Svjetska zdravstvena organizacija napominje da između 5 i 15 posto adolescenata doživljava usamljenost.
Mnoga ozbiljna istraživanja pak pokazuju da svaka osma mlada osoba u dobi od 5 do 19 godina ima neki problem mentalnog zdravlja. I brojke neumoljivo rastu.
Porast mentalnih poremećaja u mladih
“U koroni se stvar dodatno zakomplicirala. Djeca se nisu igrala ni družila s vršnjacima te se sada bilježi porast mentalnih poremećaja upravo u mlađoj populaciji.
Tada se milijardu i šesto milijuna studenata i učenika obrazovalo online, pri čemu je onemogućena neposredna komunikacija”, govori psihijatar, prof. dr. Darko Marčinko s kojim smo razgovarali o ovog gorućoj temi kojom se bavi u nedavno objavljenoj knjizi Usamljenost i depresija.
“Upravo je poruka ove knjige da online komunikacija, koja ima svojih prednosti kao što je brzo širenje informacija, ne može zamijeniti neposrednu komunikaciju, kako u obitelji tako i izvan nje”, napominje na početku.
Gubi se osjećaj sigurnosti
Neposrednu komunikaciju ne može zamijeniti ni najsofisticiranija umjetna inteligencija.
“Roditelji često smatraju da su kojekakvi indirektni oblici komunikacije porukama i mejlovima, isto komunikacija. Slažem se, ali moram reći da oni nisu oblik neposredne komunikacije koja mladim ljudima donosi osjećaj sigurnosti”, govori Marčinko i pojašnjava:
“Postoje brojni oblici percepcije koji su prisutni dok s nekim komuniciramo, a kad s nekim pričate kroz poruke, limitirani su brojni alternativni oblici komunikacije kao što su taktilni, senzualni pa i govor tijela.”
Raste cyber usamljenost
Koliko god su nam tehnologije pomogle da tijekom pandemije nastavimo obavljati svakodnevne obveze i ostanemo u vezi s vanjskim svijetom, cyber komunikacija ipak nije ispunila čovjekovu prirodnu potrebu za bliskošću.
“U korijenu riječi cyber ili medij je onaj koji povezuje i kod cyber komunikacije postoji povezivanje, ali istovremeno postoji i udaljavanje”, kaže naš sugovornik i dodaje:
“Kroz cyber komunikaciju nema neposredne komunikacije te je nezadovoljena jedna prirodna čovjekova potreba. I tu zapravo imamo paradoks, ozbiljna istraživanja pokazuju da što su mladi više na društvenim mrežama, to je razina njihove usamljenosti veća.”
Psihijatar kaže da se ljudi na društvenim mrežama ne socijaliziraju u pravom smislu te riječi jer se radi o parcijalnoj komunikaciji koja nije u skladu s prirodnim zakonima.
“Kroz cyber komunikaciju osoba nema dobre odnose u njihovoj prirodnoj formi. Tome svjedoče i mnoga istraživanja koja pokazuju da s pretjeranom upotrebom digitalnih medija raste razina usamljenosti”, govori i dodaje da su njoj posljednjih godina posebno sklona djeca i mladi.
Samoća i usamljenost nisu isti pojmovi
Ovdje se prirodno nameće pitanje – što je usamljenost? “Temelj usamljenosti subjektivno je iskustvo i doživljaj slabe povezanosti s drugim ljudima, bez obzira na to što je osoba okružena većih brojem ljudi”, govori psihijatar.
Samoća je pak više objektivni faktor i odražava fizički nedostatak ljudi. Samoća, kaže naš sugovornik, može biti poticajna. Primjerice, dok osoba čita knjigu ili slika, ona pritom razvija sebe.
“Osoba koja je fizički odvojena od ljudi ne mora osjećati usamljenost ako ima ispunjen unutarnji svijet. Kada je osoba sama, ima dobre uvjete za analizu samog sebe. Poniranje u vlastite dubine, koju okvir samoće nudi, može osobu potaknuti da dođe do bitnih spoznaja o sebi i odnosu s njoj važnim ljudima.
Isto tako, samoća uz pozitivni pristup može potaknuti osobu da dođe do novih motivacija i planova koji život čine ispunjenijim i sadržajnijim. Nekada upravo u tišini samoće dobivamo dublji poticaj za bitne životne motivacije”, kaže.
Okruženi ljudima, a usamljeni
Psihijatar napominje da osoba može biti okružena s jako puno ljudi, kako fizički, tako i online, ali da istovremeno može biti usamljena. Jedan od najboljih pokazatelja dobrog mentalnog zdravlja su dobri međuljudski odnosi, a to je, govori Marčinko, kod usamljenosti oštećeno.
“Usamljen se može biti i u prisutnosti drugih ljudi, jer unutarnji svijet usamljene osobe slabo rezonira s tim drugim ljudima. Dakle, usamljenost je više subjektivno iskustvo, stanje uma, a samoća više objektivno iskustvo”, pojašnjava psihijatar dodajući da to što mlada osoba ima jako puno prijatelja i pratitelja na društvenim mrežama ne znači da nije usamljena.
Znakovi cyber usamljenosti
Pripazite na moguće znakove usamljenosti kod djece:
- produljenje vremena koje djeca provode sama
- neproporcionalno vrijeme na internetu u odnosu na druženje
- ograničene interakcije s prijateljima
- ponašanja pomoću kojih traže pažnju
Usamljenost ima stotine lica
Osoba koja je usamljena ima unutarnji osjećaj loših odnosa s drugim ljudima, a pritom ne moraju biti nužno vidljivi vanjski znakovi usamljenosti.
“Usamljenost se često izražava putem eufemizama kao što su anksioznost i depresija. Također, u podlozi brojnih nelagodnih emocija kao što su srdžba, ljutnja, tuga i bijes, ali i manično, ubrzano ponašanje nalazi se usamljenost”, pojašnjava i dodaje:
“Kad netko kaže ‘Vidi ga kako je on brz’, ta je osoba zapravo brza iz lošeg unutarnjeg osjećaja te se ne može smiriti. Dakle, u podlozi usamljenosti je loš subjektivni doživljaj samog sebe i pritom na površini može biti prisutan spektar svih mogućih simptoma nelagode.”
Nelagodne emocije se u subjektivnom svijetu manifestiraju na brojne načine, kaže psihijatar. “To znači da se usamljenost kao nelagodni doživljaj može manifestirati na sto i jedan način. Kod nekog su to ljutnja ili srdžba, kod nekog nervoza ili nesanica, a kod nekog trećeg zatvaranje u sebe”, opisuje.
Usamljenost je zarazna
Njemački psihijatar Spitzer napisao je knjigu o usamljenosti u kojoj je, kaže Marčinko, naglasio da je usamljenost praktički zarazna.
“Istraživanja pokazuju da se usamljenost može prenositi s osobe na osobu, što znači da ako je jedna osoba usamljena i druži se s drugom osobom, onda i ova druga osoba ima veću vjerojatnost da preuzme dijelove usamljenosti od prve osobe”, navodi naš sugovornik.
Kako se usamljenost širi?
Smatra se da zarazni učinak usamljenosti ovisi i o povezanosti osoba, te da se ona s jedne osobe na drugu prenosi intenzivnije ako je usamljena osoba nekome bliža.
“Istraživanja pokazuju da se usamljenost prenosi na tri razine – prijatelj, prijateljev prijatelj, prijateljeva prijatelja prijatelj. Tek na četvrtoj razini ovaj se učinak neutralizira.
Ovo pravilo utjecaja kroz tri razine potvrđeno je i za pretilost, pušenje i doživljaj sreće. Ipak, usamljenost ne prelazi u pandemiju jer negativni učinci usamljenosti pod određenim okolnostima ograničavaju daljnje širenje usamljenosti”, dodaje.
Rizik od mnogih bolesti
Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala je usamljenost kao rastući problem, a na njihovim službenim stranicama spominju se epidemijski razmjeri problema usamljenosti u svijetu.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi kako je usamljenost prisutna kod 5 do 15 posto adolescenata.
” Ona znatno povećava rizik od razvoja niza bolesti, od depresije, kardiovaskularnih bolesti, karcinoma pa i ranijeg umiranja”, ističe psihijatar te dodaje da je Velika Britanija osnovala “Ministarstvo usamljenosti” te tako istaknula važnost prepoznavanja i djelovanja na probleme usamljenosti.
Štetna kao da pušite 15 cigareta na dan
Znanstvena zajednica u svojim istraživanjima navodi da usamljenost vodi i u rizična ponašanja, od pušenja do ovisnosti.
“Usamljenost je loš unutarnji doživljaj i unutarnji nemir. Usamljena osoba se ima potrebu smiriti, pa se smiruje s onim što joj je dostupno”, pojašnjava psihijatar.
Na to komentira i studiju koja je pokazala da je usamljenost štetna kao da osoba puši 15 cigareta na dan. “Učinak socijalne izolacije i usamljenosti na smrtnost, usporediv je s rizicima kao što su pušenje, pretilost i fizičke aktivnosti”, kaže.
Raste rizik od psihičkih poremećaja
Budući da se 75 posto svih problema s mentalnim zdravljem javlja u mladosti, znanstvenici kažu da je iznimno važno proučavati usamljenost kod mlađih ljudi i prevladati to stanje ranije, kako bi se izbjegli posljedični problemi s mentalnim zdravljem.
“Kronična usamljenost radi realnu štetu i povećava rizik od više psihičkih i tjelesnih poremećaja, ali i ranije smrtnosti”, napominje prof. Marčinko.
“Prepoznavajući usamljenost, radeći na tom problemu, smanjujemo rizik da će osoba razviti neke psihičke ili somatske poremećaje. Naime, usamljena osoba je u unutarnjem stresu, ona je u upali, a to povećava rizik za mnoge psihičke poremećaje i tjelesne bolesti”, pojašnjava.
Problem nastaje u ranoj dobi
Rani razvoj iznimno je bitan za formiranje ličnosti i bazira se na odnosu djeteta s roditeljima i drugim bitnim vanjskim figurama, kaže psihijatar.
“U ranoj dobi formiraju se temelji za doživljaj sebe i drugih ljudi kao i za međuljudske odnose”, govori Marčinko te dodaje kako istraživanja pokazuju da u modernom društvu slabe vertikalni, međugeneracijski autoriteti na osi roditelji – djeca te da jačaju horizontalni, generacijski autoriteti na vertikali dijete – dijete.
To, upozorava, može negativno utjecati na djetetov prirodni razvoj. “Greške u domeni ove rane privrženosti, direktno potiču brojna nepovoljna psihička ponašanja pa i nastanak usamljenosti”, otkriva.
Što trebaju poduzeti roditelji?
Naš sugovornik kaže da je usamljenost subjektivni osjećaj koji uključuje spektar nelagodnih emocija.
“U novije vrijeme, govorimo o nelagodnim, a ne negativnim emocijama. Naime, svaka emocija, koliko god teška bila, ima svoju pozitivnu, adaptivnu funkciju, odnosno predstavlja signal i upozorenje da je potrebno nešto poduzeti ili promijeniti”, pojašnjava dodajući da roditelji trebaju nastojati spoznati i razumjeti što je njihovo dijete potaknulo na izražavanje neugodnih emocija.
Roditelji, navodi, često imaju prirodnu potrebu djelovati kada je njihovo dijete loše.
“Nekada je bitnije razumjeti nego odmah djelovati. Dobro razumijevanje temelj je uspješnog djelovanja. Usamljeno dijete osjeća nedostatak bliskosti u odnosima, kako s drugima tako i samo sa sobom pa je bitno da roditelji shvate važnost neposredne i empatijske komunikacije sa svojom djecom”, kaže.
U podlozi se skriva sram
U Japanu je usamljenost mladih poprimila epidemijske razmjere i ona se zove hikikomori. U knjizi profesora Marčinka i njegova tima, gostovao je i profesor Takahiro Kato, najpoznatiji svjetski stručnjak za hikikomori.
“Takahira jako zanimaju hrvatska iskustva, a posebice naša iskustva srama jer on smatra da je loš sram u korijenu nekih disfunkcionalnih ponašanja pa tako i usamljenosti”, kaže Marčinko.
Više razumijevanja, a manje moraliziranja
Usamljenost, podsjeća, iako neugodna, može imati i pozitivnu dimenziju te osobu s dovoljno dobrom psihičkom strukturom može potaknuti da potraži nova i kreativna rješenja.
“Zato je bitno da roditelji shvate koliko je atmosfera bitna za formiranje ličnosti njihove djece. Nema idealne atmosfere, ali treba težiti da ta atmosfera bude što više poticajna, a što manje moralizirajuća i posramljujuća”, napominje.
Roditelji bi, pojašnjava, “trebali puno više raditi na razumijevanju unutarnjeg stanja svog djeteta, a manje moralizirati, manje etiketirati što je dobro, a što je loše. Naravno da je i to dio roditeljstva, ali ako roditelj više razumije, a manje moralizira tada je veća šansa da će pružiti podršku svome djetetu.”
Strogost i popuštanje imaju isti učinak
Poticajna atmosfera je ona u kojoj roditelj potiče pozitivne vrijednosti kod svog djeteta, a probleme pokušava razumjeti i zajednički raspraviti s njime. No, psihijatar kaže da često imamo nepoticajnu atmosferu krajnosti – onu u kojoj imamo krajnost strogoće i kažnjavanja s jedne strane te krajnost popustljivosti s druge strane.
“Pretjerana strogost s jedne strane te pretjerano popuštanje s druge strane imaju isti učinak. Dijete u obje situacije nema figure sigurnosti, nema granice i razvija unutarnju nesigurnost”, ističe naš sugovornik pojašnjavajući:
“Dok strog roditelj zapravo vrijeđa svoje dijete, popustljivi pak nije prisutan, a epilog je isti – nesigurnost u djeteta. A kako dolazi do sigurnosti? Kroz identifikacijske figure, a to su roditelji.”
Prisutnost je najbolji oblik podrške
Marčinko apostrofira da roditelji ne bi trebali tražiti brza rješenja problema koji muče njihovu djecu. Kada je djetetu teško, trebaju biti prisutni, a manje govoriti.
“Roditelji često pokušavaju dijete verbalno razuvjeriti i dati mu savjet. To je s jedne strane dobro, ali kada je dijete u psihičkoj krizi, ono očekuje da ga roditelj razumije i da bude prisutan kolikogod je moguće”, kaže i dodaje da je u toj situaciji prisutnost roditelja puno učinkovitija od verbalnog izričaja.
“Prisutnost vodi nad verbalnim. Dijete ne traži savjete, ono traži da ga se razumije kad mu je teško. Roditeljska prisutnost je zapravo najbolji oblik podrške”, ističe.
Empatija je lijek za usamljenost
U dominantno pozitivnoj atmosferi dijete će imati bolju priliku izgraditi jaču ličnost i izraziti dobre dijelove sebe, pojašnjava psihijatar.
“Kao što su empatija i podrška bitni u psihoterapiji koju provode stručnjaci, isto tako empatija i podrška bitne su poruke koje roditelji upućuju svojoj djeci”, dodaje te zaključuje:
“Empatija je protuteža, ona je lijek za usamljenost i brojne nelagodne emocije. Poticanjem empatije, stvaramo bolju atmosferu i temelje za veći sklad u obiteljskim, prijateljskim, poslovnim i drugim društvenima odnosima.”
Što roditelji mogu učiniti?
- odvojite vrijeme za druženje daleko od tehnologije ili društvenih mreža
- prakticirajte zdrave društvene veze; iznimno su važni zajedničko druženje, redoviti kontakt sa širom obitelji, prijateljima i susjedima
- pomozite djeci i adolescentima da razviju snažne, sigurne i stabilne odnosi s odraslima – bakama, djedovima, učiteljima, trenerima, mentorima…
- potičite zdravu povezanost s vršnjacima podržavajući i pojedinačna prijateljstva, ali i sudjelovanje u aktivnostima kao što su volontiranje, sport, društvene aktivnosti i mentorski programi
- obratite pozornost na to kako mladi provode vrijeme na internetu; odgodite dob u kojoj se djeca uključuju na društvene mreže i medijske platforme te im ograničite vrijeme koje provode uz ekrane
- redovito razgovarajte s djecom kako biste razumjeli bore li se s usamljenošću ili izolacijom, dajte im priliku da iskažu svoje osjećaje
*izvor: United States Public Health Service
