Prozirni predizborni trik – premijerski kandidati
„Čovjekov karakter može se naučiti iz pridjeva koje on koristi u komunikaciji!“
Mark Twain
Čim su raspisani izbori za zastupnike u Saboru, u javnosti odmah su se pojavile osobe koje se predstavljaju kao natjecatelji na državnu dužnost koje u ustavu i zakonu o izborima zastupnika u Republici Hrvatskoj nema: premijerski kandidati.
Naime, Ustav Republike Hrvatske poznaje samo dužnost predsjednika vlade kao čelnika izvršne vlasti. A ta dužnost se, po svojem sadržaju i dometu ovlasti, bitno razlikuje od one premijera u državama koje tu ustanovu pod tim nazivom imaju.
Piše: Krešimir Budinski
U načelu, premijera imaju ustavne monarhije kao što je to Ujedinjeno Kraljevstvo gdje je i izvorno ta dužnost i nastala. Ima ga i jedan tip republika s jakim ovlastima predsjednika republike u izvršnoj vlasti.
Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu premijer ( prime minister) je osoba koju u svoje ime imenuje kralj i koja u ime kralja predvodi izvršnu vlast u državi kao prvi od ministara u kraljevoj vladi. Izvorno njegova uloga proizlazi iz volje vladara s tim da vladar to mjesto povjerava, na temelju volje parlamenta, odnosno na temelju sastava parlamenta.
U uobičajenom govoru u takvom tipu vladavine moguće je da se u izborima za sastav parlamenta navede i kandidat za mjesto premijera. Obično čelnik neke od jakih stranaka u parlamentu, a po ustavnim običajima se to i podrazumijeva.
Još je izrazitije izražena dužnost prvoga ministra ( premijera ) u francuskom ustavnom modelu u kojem od naroda izabrani predsjednik republike imenuje prvoga ministra, a sam predsjednik države predsjedava sjenicama vlade. Tu je zaista osoba imenovana na dužnost premijera predsjednikov prvi pomoćnik u vođenju vlade koju predsjednik imenuje. Isto je tako, načelno, i u ostalim republikama s neposrednim izvršnim ovlastima predsjednika.
U Hrvatskoj se do izmjene ustava za trajanja SDP – ove vlade, kojima je naglašena uloga vlade i njezinoga predsjednika, a ovlasti državnoga poglavara u izvršnim ovlastima su bitno smanjene, tu osobu, koja se i tada, po ustavu, nazivala predsjednikom vlade, se moglo u razgovornom jeziku nazivati premijerom a da se ne griješi u sadržaju.
Stoga nema smisla u predizbornim nadmetanjima u Hrvatskoj uopće isticati kandidature za „premijera“, nego se određene osobe na kandidatskim listama za izbor zastupnika mogu naći na prvom mjestu liste! Dakle, postoje samo kandidatske liste isključivo za izbor zastupnika u Sabor. Naravno, na tim listama nema mjesta za kandidate za nepostojeću dužnost.
Tu je rabotu objavljivanja premijerskoga kandidata svojedobno, u jednom od prethodnih izbornih ciklusa, u praksu uveo Radimir Čaćić, a onda se za njim povelo svekoliko ostalo jato saborskih kandidata iz redova oporbenjaka HDZ – u.
Osim što tim jezičkim trikom o premijerskom kandidatu zbunjuju javnost vjerujući da su birači oni koji pojma nemaju, ta imena usput povlađuju i samima sebi dodjeljujući si titulu jednako po težini onoj kao da su sami sebe imenovali, recimo, grofovima. U konačnici, okićenim onim čega nema, uživajući u zvučnosti naziva te osobe ljepše podnose napornu izbornu bitku. Tako se zapravo, iako to ne bi nikada na javi za sebe izrekli, pokazuju kao cirkusanti potvrđujući time jednu od pučkih predodžbi da su izbori jedan cirkus! Zašto? Jednostavno, običan birač želi od kandidata za predstavničko tijelo građana čuti nešto zbiljsko, konkretno. Odnosno, želi iza gomile riječi vidjeti čin, odlučnost, umijeće i sredstva navedena po kojima će te riječi zaživjeti u stvarnom životu. Jer, ako u javnom prostoru ostaju samo riječi, ili se stvori dojam da su to prazne riječi, onda će birač, njegov običan zdrav razum, takvo ponašanje s pravom označiti rječju cirkus kao označnicu puke zabave na živo.
Šok s Pantovčaka
Ovaj veseli svijet premijerskih kandidata svakim danom je rastao od dana objave datuma izbora. Reklo bi se: kad je već počeo bal, nek ide kamo ide. Jer ih se već izredalo desetak s tim dodatkom, pa vrijedi ovdje ona stara: kud svi Turci, tu može i mali Mujo! Ali ne lezi vraže, sve bi ovo bilo samo zabavno da koji sat nakon što je iskoristio svoju ovlast za određivanje datuma izbora za Sabor, predsjednik republike nije samoga sebe predstavio kao premijerskoga kandidata SDP! Samim time on je mega premijerski kandidat! Kandidat izvan svih kategorija: svi ostali „kandidati“ ovom objavim postaju zanemarivi u usporedbi s njime. Jer, istovremeno je državni poglavar sa svim svojim dužnostima a onda, kao običan građanin, bio bi na izbornoj listi SDP za prvu izbornu jedinicu u Zagrebu i istovremeno i taj „premijerski kandidat“! Tko se s njime može usporediti? Ali ovo pitanje zapravo glasi: tko mu može kazati je li ono što on želi moguće?
Od njegove objave, Hrvatska se trese. Mora. Ovo je nešto što nitko nije mogao zamisliti. U najmanju ruku, nelogično je: pa što će čovjeku, koji ima stvarno golemu društvenu moć i utjecaj, jer je po svojoj prirodi takva uloga državnoga poglavara, što mu, dakle, treba više u okviru ustava? Na tu pomisao navodi običan zdrav razum, osjećaj za red i poredak u svijetu u kojem se državni poglavari biraju od naroda kao i sabori.
Prema tome, ako je išta u Lijepoj Našoj, koja se još bori s ostacima totalitarnoga komunizma, osobito na mentalnoj razini, kad se o izborima kućnih savjeta nije moglo misliti mimo komunističke partije, ovaj predsjednikov čin je odjeknuo kao atomske bomba od stotinjak megatona! E to je bio taj čas obznane predsjednika republike i kao najnovijega premijerskoga kandidata.
Uzbudilo se sve živo. Ovo se nikad nije zbilo u demokratskoj povijesti naše domaje. Ustavni stručnjaci se slažu: vape – tako nešto je ustavnopravno nemoguće! Predsjednik republike ne može obavljati nikakvu drugu javnu ili profesionalnu dužnost osim ove. I po tome je jedinstven – dok je na toj dužnosti
Ustavni sud, upitan o ustavnom temelju za ovakav predsjednikov nastup, jer još nema potvrđenih lista kandidata za sabor, rekao je svoju: kao i ustavni stručnjaci, profesori, i ustavni suci kažu – ili ostavka, zahvala na dužnosti predsjednika republike, ili će lista na kojoj bi se on našao kao kandidat biti nezakonita i poništena a dalje se Ustavni sud traži da se predsjednik suzdrži od izborne promidžbe bilo koje stranke ili liste. Na tu činjenicu Ustavni sud upozorava i Državno izborno povjerenstvo, a osim toga, i sam Ustavni sud je žalbeno tijelo nadležno za ocjenu zakonitosti kandidatskih lista!
Odgovor mega – kandidata na rješidbu Ustavnoga suda
Kako na tu objavu Ustavnoga suda reagira mega – kandidat? On ustraje pri svome da će biti premijerski kandidat ( mandatar ), a da ustavni suci ne trebaju znati kako! Izraz koji je on uporabio u svojem komentaru na priopćenje samih ustavnih sudaca sukladan je njegovu karakteru da stvari imenuje sa svih strana i najjačim rječnikom koji zasijeca u ono što kao bit stvari s lakoćom može razumjeti i najnepismeniji poklonik njegovoga izričaja. U biti, takvi izričaji su za neka sasvim druga mjesta i okolnosti, nego li za javne istupe državnoga poglavara.
Osim toga, među inim argumentima o svojem ustrajanju na kandidaturi za dužnost koje u sustavu nema, mega – premijerski kandidat je našao da su suci toga suda i nepismeni!
U ova tri dana, koja su potresla Hrvatsku, čulo se od njega da on tako vidi ustavni tekst koji o ovlastima državnoga poglavara u procesu izbora jedva da sadrži dvije rečenice! Osim toga, on po svojoj savjesti misli da je u pravu.
I tu sve staje kad se upotrijebi ovaj argument. Jer, kad se u sržna pravna pitanja, a pitanje može li državni poglavar istodobno, a da bude očuvan ustavni red, biti i kandidatom na izborima za sabor, što mora biti sržno pravno pitanje, ako se u taj prostor promišljanja uvede savjest kao konačni presuditelj, rasprave nema.
Naime, savjest je mjerilo druge vrste od prava. Pravo je stvoreno da bi u svijetu veoma različitih razina savjesti, bilo nečega stvarnoga što svaka osoba, po najjednostavnijoj savjesti, može razaznati kao zajedničko dobro i uvjet zajedničkoga života ljudi.
S obzirom na to, i ustavni suci, kao i pravni stručnjaci, sadržaj prava prosuđuju po svojim savjestima ali sukladno pravilima pravne struke ( znanosti ). Očito, predsjednik, kao argument, koji zatvara raspravu, svoju savjest smatra jačom od savjesti 9 sudaca i inih ustavnopravnih stručnjaka.
Tek usput napomenuti je da su rješidbe Ustavnoga suda konačne.
Krešimir Budimski
