Ruski mediji opet hvale Milanovića kao ‘dobrog sovjetskog čovjeka’: Plenković dobio drugi naziv

izvor: direktno.hr

Uz Plenkovića i ministar europskih i vanjskih poslova Gordan Grlić Radman i saborski zastupnik i gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković otvoreno su Milanovića optužili da ga financiraju Rusi i da radi za ruske interese. S druge strane, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ministar prometa Oleg Butković, čiji neslužbeni savjetnik je navodno u posljednje vrijeme Mate Radeljić, nekadašnji savjetnik bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, javno su pak ustvrdili da nema dokaza o ruskom financiranju Milanovića.

Isto to potvrdila je i Središnja obavještajna agencija (SOA) na upit SDP-ovog zastupnika i nekadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Priču o ruskom financiranju Milanovića u Hrvatskoj su, dakle, utišali prvi čovjek policije i SOA, iako su ju prije dvije godine vrlo detaljno obrazložili BH mediji, što nije demantirao ni Milanović niti njegov šef kabineta Orsat Miljenić. Nakon toga Plenković koristi SOA-u, odnosno šalje upite o difamacijama na vlastiti račun i uvredama HDZ-u od strane Milanovića i dobiva također sve negativne odgovore. No, ruski mediji ne prestaju hvaliti hrvatskog predsjednika, kojeg je, podsjetimo, jedan od desnih ukrajinskih portala ‘Mirotvorac’ proglasio državnim neprijateljem Rusije, o čemu je pisao i portal Direktno.

Ruski portal o Milanoviću piše, a tekst prenosimo u cijelosti:

“Predsjednika države koja je članica NATO-a i EU-a optužili su za rad u korist Rusije. Optužbu je iznio premijer te iste države – Hrvatske. U stvarnosti, predsjednik Zoran Milanović ne radi za Rusiju, već u interesu cijele Europe. Zbog toga su ga pokušali bojkotirati, a sada ga žele ukloniti iz visoke politike.

‘U čijem interesu Milanović već tri godine ne podržava Ukrajinu? On je vjerojatno jedini europski lider koji se tri godine nije sastao s Volodimirom Zelenskijem, niti jednom nije otišao u Kijev, niti je išta učinio za Ukrajinu… Vjerojatno, u interesu Rusije.’

Ovaj izljev duše (da ne kažemo osuđujuća presuda) premijera Hrvatske Andreja Plenkovića upućen je predsjedniku iste te Hrvatske, Zoranu Milanoviću. On je, prema Plenkoviću, agent Rusije, bezosjećajan prema problemima Ukrajine. Kod ovakvih ocjena uvijek se postavlja pitanje – ne pretjerujete li?

Čak ga se ni ne hvali dovoljno. Predsjednik Hrvatske nije samo “ništa učinio”. On je vješto koristio svoje ograničene ovlasti kako bi stavljao prepreke NATO-ovim avanturama vezanim za Ukrajinu. Od samog početka je upozoravao da to neće završiti dobro ako Zapad nastavi naoružavati Kijev.

Blokira NATO

Na primjer, Hrvatska neće sudjelovati u ključnoj NATO-ovoj misiji podrške Kijevu, koja koordinira isporuke oružja i obučava vojnike ukrajinskih oružanih snaga. Milanović je to blokirao jer je imao mogućnost.

Premijer Plenković, koji se sukobio s predsjednikom, političar je drugačijeg kalibra. On vodi državu jer je Hrvatska parlamentarna republika, a njegova stranka, HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), pobijedila je na četiri uzastopna izborna ciklusa i tradicionalno je vladajuća stranka. HDZ je širio antisrpski šovinizam diljem Hrvatske, rehabilitirao ustaški režim (koji su čak i nacisti kritizirali zbog brutalnosti) i organizirao etničko čišćenje.

Škoru usporedili sa Sinatrom

Međutim, to se događalo krajem prošlog stoljeća. Početkom ovog stoljeća, HDZ se značajno pomaknuo prema centru, povukao se po pitanju ustaša i počeo gledati na Srbe kao ravnopravne. Danas čak ni HDZ ne predstavlja nacionaliste u parlamentu (Saboru), već stranka Domovinski pokret (DP), čiji je osnivač i “lice” popularni pjevač Miroslav Škoro, koji veliča ratne zločince. Za hrvatske nacionaliste, Škoro ima sličnu ulogu kao što je Frank Sinatra imao za američku mafiju.

U suštini, Plenković je neprijatelj Rusije (i to neprijatelj bez navodnika, za razliku od “ruskog agenta” Milanovića) ne zato što je radikalni nacionalist (ukrajinski neonacisti smatraju hrvatske ultrase najbližima), već zato što je do srži europski birokrat ili, kako bi rekao Milanović, “američki rob.”

Kao što praksa pokazuje, Plenković zna pokazati zube Bruxellesu, ali samo kad se vodstvo EU-a bavi antikorupcijskim istragama protiv hrvatskih vlasti i preprekama koje te vlasti postavljaju tim istragama. No, kada je riječ o podršci Ukrajini, slabljenju Rusije ili jačanju SAD-a, Plenković je uvijek u prvim redovima, gotovo kao kompenzacija za svoje tvrdoglavo ponašanje u pitanjima borbe protiv korupcije.

Od 2016. godine, kada je Plenković preuzeo dužnost premijera, otprilike 30 njegovih ministara podnijelo je ostavke zbog korupcijskih skandala, pri čemu su ti skandali uglavnom izbijali zahvaljujući radu novinara, a ne pravosudnih tijela.

Ova dvojica mrze jedan drugoga na način koji je rijedak među predsjednicima i premijerima iste države. Primjeri nisu daleko – slična situacija trenutačno se događa u Gruziji, no sukob Milanovića i Plenkovića je dugotrajniji i osobniji. Prije nego što je jedan drugog nazvao “ruskim agentom,” drugi je prvog nazvao “ukrajinskim agentom,” “pješakom” i drugim uvredljivim izrazima.

Milanović žali Srbe i osuđuje ‘Za dom spremni’

Milanović, po svom imidžu, djeluje kao narodni borac za istinu i “naš sovjetski čovjek,” unatoč tome što ima 59 godina. Žali Srbe, simpatičan je Rusima, a u NATO-u i SAD-u vidi prijetnju miru i prosperitetu Europe. Osim toga, ne voli nacionaliste, i to bilo koje vrste: izjavio je, na primjer, da ne vidi razliku između pozdrava “Sieg Heil,” “Slava Ukrajini” i “Za dom spremni,” koje su koristili hrvatski ustaše.

Naravno, hrvatski nacisti mu uzvraćaju istom mjerom i zovu ga “jugoslavenom,” iako Milanović nipošto nije zagovornik obnove Jugoslavije. On je jednostavno pošteni lijevi političar stare škole, kakve se obično opisuje kao “dobar čovjek” ili “političar s principima.”

Upravo zbog svojih principa Milanović je najpopularniji političar u Hrvatskoj. No, u Rusiji ga gotovo nitko ne poznaje, iako je Plenković u pravu kad tvrdi da se hrvatski predsjednik gotovo sam suprotstavlja drugim liderima zemalja EU-a, uključujući i Mađare, koji na kraju obično stanu uz većinu. Sve to unatoč činjenici, a dijelom i zbog toga, što predsjednik Hrvatske ima relativno ograničene ovlasti, dok Plenković redovito pobjeđuje u borbi za stvarnu moć.

Predsjednik Zoran Milanović ponovno se obratio javnosti

Milanović često koristi svoje ograničene ovlasti kako bi istaknuo svoj stav, ali u konačnici, parlamentarna moć ostaje u rukama Plenkovića i njegove stranke.

Tako je bilo i prošlog proljeća, kada je još jedan korupcijski skandal prisilio premijera da raspiše prijevremene izbore. Socijalist Milanović, čija stranačka povijest seže do Titovih komunista, predvodio je lijevo-centristički blok pod nazivom “Rijeke pravde”, obećavajući da će postati premijer velike koalicije u koju bi pozvao sve, osim krajnje desnice i HDZ-a. Međutim, budući da je obnašao dužnost predsjednika, lokalna izborna komisija zabranila je Milanoviću da vodi kampanju za vlastitu stranku. Na kraju su desničari Plenkovića ponovno pobijedili, uz minimalan gubitak nekoliko mandata, i pozvali krajnju desnicu (tj. Domovinski pokret) u koaliciju.

S ovim je bila prilično zadovoljna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, unatoč svim korupcijskim skandalima u Zagrebu. U Bruxellesu su navikli na “grijehe svojih gadova” na Balkanu (poput dugogodišnjeg vođe Crne Gore Đukanovića ili bilo kojeg lidera Kosova) i često mnogo toga opraštaju u zamjenu za zadržavanje proatlantskog kursa. Milanović, koji kritizira taj kurs, zapravo se nalazi u opoziciji, iako je šef države.

Serija novih napada na njega od strane pobjednika povezana je s dva razloga. Prvo, to je osveta za spomenuti veto na obuku ukrajinskih vojnika, što je jako naljutilo hrvatsku vladu. Predsjedniku su objavili bojkot, pa ga, primjerice, nisu ni pozvali na samit balkanskih zemalja s Vladimirom Zelenskijem, koji se održao baš u Hrvatskoj.

Hrvatski predsjednik nadmašio je i Vučića

“Sve bi tamo pokvario”, izjavio je ministar vanjskih poslova i Plenkovićev stranački kolega Gordan Grlić-Radman. Prema njegovim riječima, Milanović je “u svojim proruskih izjavama otišao dalje” od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

I doista, Vučić je bio na tom summitu, potpisao je deklaraciju koja osuđuje Rusiju, a čak ga nije ni uzrujalo prisustvo kosovskog vodstva među potpisnicima. Drugim riječima, ponovila se skandalozna situacija na takozvanom mirnom summitu u Švicarskoj. Gdje, usput, Milanović također nije bio – pozvali su ga, ali nije htio doći.

FOTO: VYACHESLAV PROKOFYEV / SPUTNIK / KREMLIN POOL

Protivi se naoružavanju Ukrajine

Dakle, situacija je zapravo takva da predsjednik koji izbjegava antiruske događaje i kritizira NATO zbog naoružavanja Ukrajine nije predsjednik Srbije, nego predsjednik Hrvatske. I Plenkoviću je lakše naći zajednički jezik sa Srbima Vučićem nego s drugim Hrvatom Milanovićem, koji je pokušavao braniti hrvatske Srbe u daleko manje ugodnom vremenu za njih.

No, Plenković se nada da će se ipak riješiti Milanovića jer se u prosincu u Hrvatskoj održavaju predsjednički izbori. To je potrebno ne samo premijeru, već i Ursuli, atlantistima, Washingtonu i Bruxellesu, jer u njihovim redovima postoji predsjednik koji odbija biti “rob Amerike”.

Važno je riješiti se njega baš sada, jer vrijeme dokazuje njegovu ispravnost. Postalo je teško odbaciti Milanovića kao nekog čudnog tipa, kao što se to ranije radilo. Svakim danom sve je očiglednije da on nije čudak ni “ruski agent”, već pronicljiv i glas razuma koji je sve ove tri godine otvoreno govorio o neprihvatljivim rizicima sukoba NATO-a s Rusijom i o tome da podrška Kijevu samo produžava ratne aktivnosti, iscrpljujući Ukrajinu.

Takvi vođe očito ne bi trebali postojati u modernoj EU, ali hoće li Plenković, Ursula i ostali uspjeti nositi se s buntovnikom Milanovićem – to je otvoreno pitanje.

Njegova popularnost još uvijek je uz njega, ali kao glavnog protivnika vlast, ultradesničari i Europska unija istaknuli su jaku figuru – formalno neovisnog Dragana Primorca. On je jedan od najutjecajnijih Hrvata u znanstvenom svijetu – titulirani liječnik, genetičar i kriminalist, stručnjak za identifikaciju počinitelja putem DNK. Ljudi ga vole, među ostalim, kao bivšeg ministra obrazovanja i znanosti koji je pokrenuo program besplatnih udžbenika. To je bilo davno, ali je ministar podnio ostavku zbog neslaganja s planovima vlade da štedi na školama, nakon čega su besplatni udžbenici odmah ukinuti, a Primorac je ostao zapamćen.

Već se ranije sukobio s Milanovićem, ali sada su ulozi mnogo veći: rezultati izbora bitni su za Washington i Bruxelles, kojima će se Primorac bezuvjetno pokoravati po pitanju rusko-ukrajinskog pitanja, to nije kao s besplatnim udžbenicima. Već sada kritizira Milanovića kao nedovoljno inteligentnog i razboritog za vođu države, sklonog skandalima. A pod skandalima se podrazumijevaju eskapade protiv NATO-a i pokušaji Milanovića da objasni Europljanima da su ih Sjedinjene Države uvukle u avanturu.

Ursula voli tišinu, ali čak i ako njoj, Plenkoviću, Primorcu i drugima uspije promijeniti predsjednika, sveli bi lik Milanovića na nekoga koga nitko ne bi smatrao zanimljivim, a koji bi bio bivši političar u nevažnoj zemlji, što se u potpunosti ne može ostvariti.

Hrvatska obavještajna služba uvučena je u političke prepirke

Neka ga slabo poznaju čak i u Rusiji, u čijim interesima Milanović (prema izjavama svojih protivnika) djeluje. On što je rekao dovoljno je za zabilješke na marginama za sud povijesti o NATO-u.

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović izvorno je bio protiv drugog hladnog rata, od samog početka je pozivao Zapad da se zamisli, od samog početka je vidio kamo to sve vodi – i možda je u Rusiji cijenjen.

Ne kao agent, nego kao dobar čovjek. Čisto ljudski”, piše ruski portal.

Zaključak izvedite sami.