„Kupi mi, mama, jedan mali rat“ ili kultura kao političko oružje
‘Kad čujem riječ kultura, odmah se hvatam za pištolj’. Čuvena je to rečenica iz plejade nekoga od svjetskih mega – zločinaca. Autorstvo nikada nije točno utvrđeno, špekuliralo se o Ždanovu, Hermanu Goeringu, Hansu Johstu, na koncu se vjerovalo kako je autor ratni i poratni mega zločinac Josip Broz Tito. No, autor je po svemu sudeći Joseph Goebbels, nacist koji je u zadnjim danima rata otrovao svoje šestero djece prije nego su on i supruga Magda izvršili samoubojstvo. Bez obzira tko je autor spomenute grozne sintagme postavlja se pitanje: što je danas zapravo kultura? Čemu ili komu ona danas služi, koristi li se, kultura kao takva dakle, u nekakve možda i ne baš humane i demokratske svrhe? Može li se upravljati i manipulirati ljudima putem kulturnih događaja?
Piše: Ivica Granić
Kultura kao sredstvo okupacije
Poznato je kako su SAD tijekom stotinjak godina uspjele ostvariti globalni utjecaj zahvaljujući kombiniranju tvrde (politika, ekonomija, vojska) i meke (popularna kultura, vrijednosti i način života) moći. I u onim državama gdje nisu ostvarile izravan politički, vojni ili ekonomski utjecaj, ‘okupirale’ su ih svojom pop(ularnom) kulturom. Ne čudi stoga što čak i narodi SAD-u nesklonih država obožavaju NBA, vesterne, Coca-Colu, Hollywood ili žude ostvarenju američkog sna. Nije teško zaključiti kako su one države ili pokreti koji su igrali isključivo na ‘tvrdu moć’, poput recimo Rusije i komunizma, permanentno gubili i na vjerodostojnosti i na međunarodnom utjecaju.
Posljednjih desetljeća, više nego ikada, svjedočimo ozbiljnim ulaganjima niza država ali i pokreta, institucija te drugih interesnih organizacija u jačanje kulture, odnosno ‘meke moći’ (softpower). Tako njihov utjecaj vremenom uvelike nadmašuje njihovu stvarnu veličinu, značaj, utjecaj ili moć. Ukratko, kultura se, suprotno uvriježenom mišljenju, sve više koristi i kao političko i kao ekonomsko oružje, kako bi se privuklo što više talentiranih ljudi, kako bi se provukla svoja agenda te kako bi se postalo relevantno.
Kultura kao trošak države
Kada govorimo o državama ili narodima valja istaknuti primjer Južne Koreje i korejski K-pop i K-film, koji su postali, uz tehnologiju, najpoznatiji izvozni proizvod. Finska i Švedska vješto nam prodaju svoj dizajn, Japan uz sushi i odnos prema prirodi fascinira i svojom potragom za smislom život. Francuska i Italija eksploatirajući svoju umjetnost i kulturu, hedonizam i gastronomiju ne samo da zarađuju od turizma nego i stvaraju poklonike diljem svijeta.
Sve je to razumljivo, ali kako razumjeti da recimo Kurdi, koje desetljećima na najgrublji mogući način maltretira i progoni turski režim, da kao malo koji narod na svijetu obožavaju gledati turske televizijske serije. Odgovor i nije tako kompliciran. U pitanju je ‘meka moć’, naime iako se donedavno smatrala tek troškom države, kultura i kreativna industrija općenito postale su ne samo profitabilne industrije, nego i ‘strateško sredstvo država za postizanje određenih ciljeva’. Zapravo, kultura je postala središnji dio ‘meke moći’, a ta ‘meka moć’ pokazala se puno učinkovitijom i dugovječnijom od ‘tvrde moći’.
Kultura i politika
Sudbina kulture stoljećima je usko vezana za politiku. Hrvatska književnica Tuga Tarle piše kako je od pamtivijeka politika koristila kulturne sadržaje i zbivanja, protagoniste i publiku, ludost ili lucidnost umjetnika, snagu slike i simbola, metafora i jezika, čaroliju umjetničkog stvaranja, ljepotu i dubinu mitova u interesu svojih krajnje pragmatičnih ciljeva. Nedvojbeno je kako je novi pečat kulturi, kao ‘mekoj moći’, udarila Amerika, koja ju je, kako rekosmo, pretvorila u moćno oružje i njome osvojila cijeli svijet. Od Amerike učili su ostali. Nijedna druga država nikad nije prodrla tako duboko u živote i maštu tolikih ljudi diljem svijeta. Gotovo svakoga tko je došao u doticaj s knjigama, radijem, televizijom, glazbom, kinom, videoigrama itd. tijekom dvadesetog stoljeća dotaknula je Amerika.
‘Meka moć’, to jest američki filmovi, glazba, književnost i umjetnost dopunili su detalje i izgradili brend Amerika u bogatu i zadovoljavajuću stvar, koju će stotine milijuna ljudi diljem svijeta susretati, istraživati, upoznavati i vjerovati joj godinama.
Sustavno upravljanje kulturom
No, malo ljudi zna kako američka vlada sustavno upravlja kulturnim projektima izvan države od 1938. godine, kad je utemeljen ‘Odjel za kulturne odnose’ pri ministarstvu vanjskih poslova SAD-a. On je desetljećima podupirao izložbe i druga umjetnička događanja u Latinskoj Americi, a u ‘hladnom ratu’ američka je vlada postavila na prvo mjesto predstavljanje ‘američke umjetnosti’ izvan države.
S druge strane sovjetski su komunisti, kao i u ranoj fazi jugoslavenski, neumorno prikazivali SAD kao kulturnu pustopoljinu, i to s određenim uspjehom. Stoga je Amerika osjećala nužnost odgovora na najsnažniji način. Stručnjaci koji su se bavili tom problematikom su znali kako kultura lako prelazi granice, čak i kad su odnosi među narodima zategnuti. ‘Konzumenti’ nisu sumnjičavi prema kulturi kao prema komercijalnim porukama. Čak i ako se radi o popularnoj kulturi, to je i dalje umjetnost ili barem zabava, stoga ljudi, kada je kultura u pitanju, smanjuju svoju opreznost i ne traže skrivene namjere. Naime, moguće je ignorirati ili zaobići neki komercijalni brend koji dolazi iz neke države, ali teško i njezinu kulturu.
Ideologije i kultura
Kada je riječ o ideologijama, posebice totalitarnim, poput žilavog komunizma, kultura pomaže kako bi se neutralizirao i zamaglio njegov iskonski zločinački karakter, koji odbojno djeluje na ljude i utječe na globalnu percepciju komunizma, bez obzira je li riječ o tvrdom sovjetskom, ili jugoslavenskom ‘s ljudskim licem’. I jedan i drugi bili su u svoj biti totalitarni, jugoslavenski možda čak i opasniji jer je, recimo to tako, bio znatno suptilniji od sovjetskog. Naime, s jedne strane jugoslavenski su komunisti doista dozvoljavali stanovite društvene slobode u vidu popuštanja kada je kultura u pitanju (rock glazba, zapadni trendovi, hippie pokret, stidljivo otvaranje prema Zapadu, Trst) dok je s druge strane nastavljeno jednako brutalan obračun s političkim protivnicima, progoni, likvidacije, i to ništa slabije od Sovjeta ili Kineza.
Borba za bolju prošlost
Danas se apologeti te svugdje propale ideologije bore ‘za bolju prošlost’. Za to im je prije svega potrebna ‘meka moć’, dakle kultura, koja će njihovom imidžu dati vrlo važan segment humanosti, dostojanstva, pripomoći imidžu boraca za slabe i potlačene, oni su tzv. antifašisti i slično, a danas, kada je oružje utihnulo, bez kulture kao ‘meke moći’ to nije moguće.
Na koji način kultura može senzibilizirati globalnu javnost i utjecati na javno mnijenje pojedinih pokreta, čak i kad domaća javnost ima zadršku prema njima, svjedoči recimo primjer Turske. Naime, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan svojim je autokratskim načinom vladavine jako ugrozio imidž pokreta, ali i Turske kao političkog subjekta, te je tu zemlju dugoročnije udaljio od potencijalnog članstva u Europskoj uniji. Međutim, istodobno su turske serije napravile snažan prodor diljem svijeta, osiguravši Turskoj status najutjecajnijeg proizvođača telenovela i sapunica, produkcija je na razini čak sto serija godišnje.
Jasno je kako je u pitanju strateška odluka i korištenje kulture kao ‘meke moći’ u međunarodnim odnosima. Taj status proteklih godina imali su Meksiko i Brazil. Turska serija ‘1001 noć’ iz 2006. emitirana je u 80 zemalja svijeta, a serija ‘Sulejman Veličanstveni’, osim popularizacije i lažiranja turske povijesti, pridonijela je i porastu broja turista u Istanbulu. Godine 2020. oko 150 različitih turskih serija prikazivano je u 140 zemalja svijeta, a gledalo ih je oko 500 milijuna ljudi. Zanimljivo je da su turske serije iznimno popularne čak i u Grčkoj, gdje je imidž Turske poprilično negativan.
Niz je autora koji pišu o strateškoj važnosti kulture u političkim odnosima. Zbog toga se kultura i u manje razvijenim zemljama više ne doživljava kao nacionalna obveza, već kao strateško oružje, ne samo u promjeni imidža zemlje ili stvaranju gospodarske dobiti kroz kreativnu industriju nego i u utjecanju na druge, promjeni njihova mišljenja i ponašanja.
Negativna uloga kulture
Kada je Republika Hrvatska u pitanju danas više nego ikada svjedočimo negativnoj ulozi sprege politike i kulture, kroz koju dolazi ne samo do promicanja interesa određenih interesnih domaćih ili stranih skupina, nego i do cenzure ili zatiranja događaja iz bliže ili dalje povijesti. Međutim, niti kod drugih nije ništa bolje. Naime, u tom kontekstu zanimljiva je informacija kako je američku kulturu, kao svojevrsno oružje, koristila čak i američka središnja obavještajna agencija CIA tijekom hladnog rata, kako bi utjecala na države iza željezne zavjese. O tome je svojedobno pisala američko – hrvatska književnica Julienne Eden Bušić.
‘CIA je imala dugačak popis prikrivenih djelatnosti. Podupirala je europsku turneju Bostonskoga simfonijskog orkestra i platila snimanje filmova prema knjigama Georgea Orwella ‘1984.’ i ‘Životinjska farma’. Ona je tajno pomagala objavljivanje tisuća knjiga, uključujući poznato djelo Milovana Đilasa ‘Nova klasa’. Ona je otkupila i zatim financirala vodeće američke časopise ‘Partisan Review’ i ‘Kenyon Review’. Podsjetila je kako je odluka da se kultura i umjetnost uključe u arsenal američkog hladnog ratovanja donesena čim je CIA osnovana (1947.).
U svojoj knjizi ‘Masovni mediji, politika i demokracija’ John Street navodi kako su prije pada sovjetskog bloka rock i jazz bili ondje nepoželjni i zabranjivani jer su podsjećali na Zapad i mogli su potpaliti kritiku ili neslaganje te zaključuje kako ta praksa nije bila samo povlastica komunističkih režima nego da je i CIA namjerno stvorila određene kulturne forume kako bi promicala američke interese.
Interesantno je pripomenuti kako su u tu svrhu, temeljem dobrih međudržavnih odnosa SAD i Jugoslavije, profitirali i hrvatski glazbenici, kao i drugi glazbenici s područja bivše Jugoslavije, koji su onamo, tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, kao ‘prihvatljivi izvođači’ donosili djelić zapadnjačkog stila te bili svojevrsna poveznica prema američkim i zapadnoeuropskim glazbenim trendovima. Tko je tada i Rusima i glazbenicima mogao kazati kako su se zapravo samo uklopili u dobro osmišljeni scenarij.
Agresija na Hrvatsku iz više smjerova
Za razliku od hrvatskih institucija Republika Srbija, kako stvari stoje, razumije o čemu se radi kada govorimo o ‘mekoj moći’ i utjecaju na međunarodnom planu, prije svega kada su u pitanju hrvatski nacionalni interesi. Srbijanska Vlada značajna sredstva izdvaja za snimanje desetaka izvrsnih filmova s tematikom novije nacionalne povijesti, drugog svjetskog rata ali i domovinskog rata. ‘Dara iz Jasenovca’, ‘Oluja’ te niz sličnih falsifikata imaju propagandistički cilj iskriviti događaje iz novije nacionalne povijesti. Međunarodne izložbe, definiranje tzv. Srpskog sveta, djelatnost SPC-a u Hrvatskoj, deseci koncerata srbijanskih folk pjevača, potpomognuti iznutra djelatnošću SDSS-a i Milorada Pupovca, koji trenutno rade na izgradnji čak 41. srpskog kulturnog centra u Hrvatskoj, nisu ništa drugo nego li korištenje kulture kao ‘meke moći’ u međunarodnim odnosima. Nedavno je ‘United grupa’ Srbina Dragana Šolaka prodala telekomunikacijske tornjeve u Hrvatskoj, Sloveniji i Bugarskoj tvrtki TAWAL iz Saudijske Arabije, koja je dio ‘Saudi Telecom Companyja’. Vrijednost posla je 1,34 milijarde dolara. Inače, ta telekomunikacijsko-medijska grupacija u Hrvatskoj posjeduje operatera Telemach Hrvatska te medijske kuće N1 i Novu TV, te Dnevnik.hr.
„Rebedu“ u Dubrovniku
Nedavno je Dubrovniku održan stanoviti festival ‘Rebedu’, posvećen pokojnom novinaru Predragu Luciću, a ove godine nosi naziv ‘Kupi mi, mama, jedan mali rat’. Festivalom, koji je u Dubrovniku i u regiji podigao dosta prašine, obilježena je 60. godišnjica rođenja Predraga Lucića, jednog od osnivača Feral Tribunea. Kao govornici na tribinama i predstavljanjima knjiga najavljeni su Boris Dežulović, Andrej Nikolaidis, Dragan Bursać, Florence Hartmann, Ana Lalić, Zoran Predin, Dragan Bjelogrlić, Zoran Kesić, Milivoj Bešlin, Tijana Matijević, Feđa Štukan, Drago Bojić, Boris Buden, Pero Mrnarević, Igor Štiks, Sanja Jovičić, Sabina Subašić, Sinan Gudžević, Tarik Haverić, Aida Ćorović. Predstavljanja je i knjige Zorana Predina. Teme o kojima se govorilo bile su ‘U raljama nacionalizma’, ‘Međunavodni Dan žena’, ‘Strani plaćenik, a domaći izdajnik’, ‘Na strani potlačenih’ itd.
Republika Hrvatska demokratska je država koja jamči slobodu izražavanja, čak i kada su ovakvi festivali u pitanju. Tako da nije nikakav problem ako znamo da festival organizira stanovita udruga ‘Rebedu’, a da je medijski pokrovitelj vojvođanski portal ‘Autonomija’, uz partnere izdavačke kuće ‘Fraktura’ i ‘Ex Libris’. No, sporno je to što je jedan od partnera i Gradsko kazalište Marina Držića u Dubrovniku. Dakle, jedna gradska kulturna institucija par excellence. To je crta koja se, kada su u pitanju ovakvi opskurni događaji, koji imaju za cilj relativiziranje tekovina domovinskog rata kao i nivelaciju ratne krivnje, ne smije prelaziti. A ako se prijeđe, kao u ovom slučaju, onda smo na polju ‘kulturne hegemonije’. Što je zapravo ‘kulturna hegemonija’?
Kulturna hegemonija
Suvremene Antife, zelena ljevica, okolišna ljevica itd. zapravo su retuširani neo-komunisti, koji proizlaze iz istog sociološkog miljea i ideološkog inkubatora, iz prepoznatljive komplementarne ideološke građe. Često su franšize raznih međunarodnih ekstremno lijevih organizacija, a ove hrvatske (Možemo! Srđevci, Zelena Akcija, Zeleni forum, Zelena lista) zapravo su nastale kao ‘ispostava’ njemačkih ljevičara okupljenih oko stranke ‘Die Linke’, pod izravnim mentorstvom ‘Heinrich-Böll-Stiftunga’. Deklarativno, uvijek se zalažu za ‘zelene i okolišne politike’ a u biti se, kako rekosmo, radi mahom o neo-komunistima.
Marksistički teoretičar A. Gramsci svojedobno je skovao paradigmu ‘kulturne hegemonije’ kao miroljubivog sredstva kojim se osvaja vlast i održava poredak. Ukratko, Gramsci je ukazao na razlike klasičnog političkog društva koje vlada uporabom sile i zakona (vojska, policija, pravni poredak) i ‘civilnog društva’ u kojem se vlada ideologijom i privolom (društvo, sindikati, obrazovni sustav).
Glavne poluge za ostvarivanje ‘kulturne hegemonije’ svakako je kontrola nad odgojno-obrazovnim sustavom (školstvo, fakulteti i sveučilišta, instituti, kulturne institucije), te nad civilnim društvom i sindikatima, medijima, tiskanim i audiovizualnim, ali i privatnim komunikacijskim agencijama i korporacijama.
Gramsci je smatrao da je potrebno infiltrirati se u institucije. U svojim ‘Bilježnicama iz zatvora’ navodi ‘umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće’.
Nije li Republika Hrvatska zadnjih godina i te kako izložena udarima ‘kulturnog hegemonizma’ kroz razne forme i pojavnosti? Treba li biti posebno pametan i analitičan da bi znali odgovor na to pitanje?
