Najezda kandidata
Dugo toplo ljeto s toplinskim udarima. Između tih udara, opet se na hrvatskom nebu ukazaše kandidati. Ovaj put za predsjedničke izbore. Desila se ista priča kao ono za saborske izbore: pojava osoba koje duboko vjeruju u sebe da su sposobni biti kandidatima za premijersku dužnost. Usprkos tome što tako nešto u hrvatskom pravnom sustavu ne postoji. ( Hrvatska ima javnu službu pod nazivom – predsjednik vlade! ) A u ove ljetne dane eto ti prve runde ( Za očekivati je da ih biti još do jeseni. ) kandidata za dužnost koja kao nije osobito važna. ( Tako barem tvrdi njezin obnašatelj – trenutni predsjednik republike. ) Osim toga, i oni, koji u javni prostor naviru, „kandidati“ su jedino svojom odlukom, odnosno javnom obznanom svoje nakane! Naime, da bi to postali u zbilji treba da ih predlože: ili u državi registrirane stranke, uz potporu od 10 000 potpisa državljana, ili samo državljani svojim potpisima. I to još nije sve: takvim postaju tek nakon što vlada odluči o datumu održavanja izbora. A kako toga još nema, samoprozvani kandidati mogu se zaista staviti pod navodnike. Dakle, ovakvi „kandidati“ se mogu izjasniti da se drže sposobnima i dostojnima „nevažne“, a prve javne dužnosti u državi. U demokratskom ozračju tako nešto nitko nikome ne brani, ali daleko je dan kad će oni, opskrbljeni potpisima potpore hrvatskih državljana, preuzeti odgovornosti kandidature u zbilji.
Okolnosti kandidature
Prema tome, kad najavljivači vlastite želje da zasjednu na mbrdu Pantovčaku i tamo provedu pet godina, a da nikome ne polažu račun o tome što su uradili i kako su koristili blagodati toga povlaštenoga položaja, možda postanu kandidati a dobro je ukazati na okolnosti toga položaja. Kao prvo upozoriti je na istinu, prirodu ovoga posla. Radno mjesto br. 1 na Pantovčaku, dvostruko je povlašteno. U najmanju ruku. Već je rečeno: njegov obnašatelj nikome ne polaže račun o učinjenom. Osim toga, on ima saznanja i mogućnosti spoznanja stvarnosti koja običan svijet, koji ga bira na tu dužnost, ne može ni zamisliti ( Predsjednik republike redovito prima obavijest nadležnih službi. ) S tim saznanjima, u tišini, može učiniti mnogo. Može, ali i ne mora! U samoj kandidaturi prva stvar s kojom se kandidatima suočiti je izraditi program na kojem su nakani useliti se u bivšu vilu Zagorje. Ali, već tu čeka ih i prva nevolje oko programa. Ona se krije u tome što bi najavljivači morali jasno znati razlučivati ovlasti koje zadobivaju useljenjem u te dvore, a da pri tom programu/ima ne oponašaju prvoga koji, je voljom naroda, radio u tim dvorima. Kvaka 22 najavljivača je u tome što je dr. Tuđman imao ovlasti stvarnoga učinkovitoga izvršnoga tijela države. Sa druge strane, naravno je da je njegovo doba ostavilo golemoga traga u predodžbi glasača o ulozi i značenju koje ova služba nosi. To će reći da glasači velikim dijelom očekuju baš takvoga stanovnika vile na obroncima Sljemena kakav je bio dr. Tuđman. Karta na koju najavljivači, ako postanu kandidati, igraju u tome je što će se oni, kao i svi dosadašnji im predšasnici, kad su kandidatima postali, ponašati kao da je sve s ovlastima, dužnostima i običajima na tom brdu isto kao u Tuđmanovo doba! Osim toga, najavljivače očekuju, i ustavni običaji, ustaljena praksa u obnašanju ove dužnosti, a stvari sasvim uobičajene u demokracijama. Recimo, držanje desne ruke na srcu pri izvođenju državne himne, što je običaj u zapadnim demokracijama i slične stvari koje su se ustalile u javnom životu države, a uveo ih je prvi predsjednik države. Pa onda tu je ceremonija ustoličenja koju je aktualni obnašatelj ove dužnosti prekršio kao da od sebe tjera mušice. Ako tu činjenicu birači nisu zaboravili, na njegovom saldu doprinosa boljitku države i odgovornom obnašanju ove službe, ona bi bila popriličan minus! Ali, u njegovu slučaju ( Također, i on je kandidat! ) to tako i ne bi trebalo da bude. Jer, on ima pogoleme kredite u svojem biračkom tijelu koje mu takvu sitnicu, kao što je raskid s javnom ceremonijom ustoličenja, ne će ni usput honorirati kao nešto negativno. Tȁ oni ionako ceremonije ne vole, osim ako nisu proslave rođendana najvećega sina naših naroda i narodnosti na stadionu s tisućama oduševljenih izvođača i obožavatelja! Riječ je ovdje, u slučaju zanemarivanja značenja i važnosti javne ceremonije ustoličenja o glasačima ljevice u Hrvatskoj, a kojoj trenutni predsjednik izvorno pripada. Ljevica u našoj domaji inače se divi državnim ceremonijama po Europi. Ali, pokušaje da se isto to ustali u Hrvatskoj, smijava od srca! A kad se sluči da osvoji izvršnu vlast (saborsku većinu ), onda se, naravno, ništa ne zbiva slučajno, pa ona mijenja simboliku državnosti sve kao i da ne će. Kažemo ne slučajno jer, ako išta ljevica zna, onda je to istina da svaka simbolika zadire duboko u duh i dušu naroda. A za ljevicu simbolika, koja nije njezina, nije vrijedna spomena! U tom suznačju oko razbucavanja državotvornih običaja i čina možda se birači, ali ne iz ljevice, nekako dosjete sudbine Oltara domovine, počasne straže pred banskim dvorima a što je sve ljevica izbacila iz redovnoga života države. U tom žaru, u istom duhu, preimenovala je Hrvatski državni sabor samo u hrvatski sabor. ( Po tom preimenovanju to je tako neki skup! Nešto kao sabor konjogojaca ili ljubitelja ptica pjevica. ) A kao vrhunac u toj sebi svojstvenoj raboti, svela je ustavnu ulogu predsjednika republike na razinu ustavnoga čimbenika manje – više reprezentativne uloge! Hoće li u ovoj rundi bitke za Pantovčak kandidati načeti i tu temu ozbiljno je pitanje, ili će preko nje prijeći kao da je sve isto kao što bijaše na početku. Ukratko, bogat je poklad ljevice u Lijepoj Našoj u devastaciji simbolike i javnoga izričaja državnosti mlade hrvatske države. Najavljivači na čelnu dužnost u državi morat će obratiti pozornost i na ovu činjenicu. Ako ne oni sami, ono bi to trebalo da bude zadaća birača. Upravo stoga što državotvorna simbolika bez riječi ukazuje na trajnost države. U tom suznačju o udjelu ljevice u rušenju ili zanemarivanju državotvorne simbolike najočitiji je slučaj razbucavanje državnih blagdana koju je uspješno provela vlada Ivice Račana! A kad je o državnim blagdanima riječ, onda je trenutni predsjednik svjetska rijetkost. On, naime, javno iznosi da temeljni državni blagdan, Dan državnosti, donesen u Hrvatskom saboru u zakonitom postupku, on slaviti ne želi jer da je to tek sjećanje na dan kad je jedna stranka pobijedila na izborima za prvi višestranački sabor. I ništa više! Smetnuo je s uma kako je do tad partija jedina smjela sudjelovati u izborima. Inače, on je bio partijin poletni član kako proizlazi iz dokumenata. Primilo ga u partiju kad je bio, kao povlašteno dijete partijaša, na odsluženju vojnoga roka u elitnom Beogradu. Usput, u prigodi svoje prve kandidature tvrdio je da on u partiji ni luk jeo ni luk mirisao! Dakle, obzirom na bogatu povijest predsjedničkih izbora bit će zgodno vidjeti koliko najavljivači za radno mjesto na Pantovčaku imaju oko za ovakve činjenice i sitnice. Jer, za očekivati je da će one „važne“ stvari ( Što ih opća predodžba u društvu drži bitnima. ) obraditi veoma precizno. Pa bi, u tom slučaju, i ovdje spomenute „sitnice“ takvima mogle i programski biti stavljene postrance, iako one čine okosnicu društvenog ozračja u državi. Samom prvom dužnošću u državi njezin nositelj čimbenik je prvoga reda u njegovoj boji, dubini, mirisu i okusu ukupnoga društvenog ozračja. Naime, njegov odnos prema pitanjima i zbilji društvene tradicije, običaja i ustavno zakonskih ovlasti, čine to ozračje živim. Ono, ili je zdravo, poticajno, ili je zatvaranje u kulu bjelokosnu. Stoga bi najavljivači u utrci za tu dužnost takve stvari ( „sitnice“ ) trebali znati, poznavati i – poštivati. I morale bi da im one budu sasvim neupitne. Podrška kandidatima u boju za Pantovčak Ipak, pravi izazov najavljivačima je podrška u biračkom tijelu, odnosno alati za osvojiti tu podršku i naklonost. Naime, budući kandidati, da bi u utrci za Pantovčak uopće imali ikakve izglede moraju uza se imati cijelu vojsku onih, koji u svim dijelovima svijeta, gdje hrvatski državljani žive, promiču njihove zamisli. A tako nešto imaju samo kandidati dviju najjačih stranke u državi! Samo one. Dakle, kandidati HDZ i SDP imaju ozbiljnu prigodu okupiti dovoljan broj glasača koji ove kandidate vodi u drugi krug izbora. U tom slučaju natječu se samo dva kandidata koji ostvare najveći broj glasova u prvom krugu. ( Za napomenuti je da u predsjedničkim izborima nema DՙOndtove metode kao za izbore za Sabor! Znači, cijela je država, odnosno svi državljani, jedna izborna jedinica sa većinskim izbornim sustavom. Pobjednik je onaj koji osvoji ili većinu od ukupnoga broja glasača koji su glasovali u prvom krugu, ili onaj, koji u drugom krugu ima više osvojenih glasova birača koji su glasovali! ). Prema tome, nezavisni kandidati ( Oni koje podržavaju državljani. ), a koji i skupe potreban broj potpisa državljana, imaju veoma male izglede za drugi krug. Jer, kao što se vidi, samo razvijena stranačka mašinerija može biti na svakom biračkom mjestu na koje kandidat ne može stići. Naravno, nezavisni kandidati mogu se uzdati u glase javnosti, medije i slično i mogu stvoriti probleme kandidatima velikih stranaka, ali teško da ih mogu pobijediti. Stoga su kandidature nezavisnih izvjesno neizvjesne. Istina, oni mogu u drugom krugu, kao što je bilo za prošlih izbora, uputiti poziv biračima, koji su za njih glasovali, kome će dati svoj glas. A mogu ih i pozvati da svoj glas ne daju nikome. ( Tako je to uradio jedan od nezavisnih kandidata na zadnjim izborima. U okolnostima samo dvaju suparnika, pozvati svoje birače da glas ne daju nikome, ili „trećem“, kojega na listama za izbor nema, dati je glas jednome od takmaca velikih stranaka! Oprez pred glasački kutijama Ako se u obzir za ove izbore uzmu protekli saborski, onda kandidat ljevice, trenutni predsjednik, izgleda ni bi imao opetovati svoj mandat! Stranke ljevice, ako birači ostanu vjerni svojem opredjeljenju na saborskim izborima, birači ljevice, i kad se svi ujedine, a u to sumnje nema, ne bi mogle doseći pobjednički vijenac. Trenutni predsjednik to zna. Stoga ulaže, i ulagat će, mnogo svojih snaga na podjelama u desnom ( u osnovi nacionalno – kršćanskom ) glasačkom tijelu. A ako u tome može i osobno pridonijet, dijeleći na sve strane odličja vojnicima iz Domovinskoga rata, čini sve što može. Jer, oni su najjači simbol postojanosti i opstojnosti nacije/države. Stoga, hrvatski državljanima, kao, uostalom, svim biračima, i svugdje gdje su slobodnih izbora, pred glasačkim kutijama je obući se u oprez. A to je: znati, imati umijeće razlikovanja stvari, privide i zbilju. Kršćani bi kazali: valja im imati dar razlikovanja duhova! U ovom slučaju, onoga što se iza slatkih riječi krije i zbilje u kojoj se živi i obnaša javne dužnosti. S obzirom da se trenutni predsjednik države nije ustezao zboriti, a i djelovati sukladno tome, o svemu što bi bilo na umu, njega su birači imali prigodu dobro upoznati. I, na temelju toga veoma je lako mogu usporediti vrjednote koje oni imaju usađene u svome srcu, duhu i duši od onih o kojima je on, navelike, i bez mnogo pardona, zborio.
Krešimir Budimski
