Predsjednički izbori u kataklizmičkim okružju

Piše: Zdenko Lozo

Danomice smo svjedocima i sve bližim sudionicima prizora iz Ivanova Otkrivenja. Okrutni ratovi, srdžba prirode prema ljudskoj bahatosti i pohlepi, reinkarnacija njastrašnijih ideologija diljem Europe i Svijeta, potpuna apatija i beznađe sve je to i još puno drugog globalna stvarnost našega vremena.

Hrvatske političke prilike nakon dvomjesečnog zatišja naših zgubidana, ponovno su u čvrstoj kolotečini. Kako se bliže vrlo važni predsjednički izbori, ruske su sluge u RH pod sve većom presijom i neurotičnijim ispadima.

Lista mogućih budućih predsjednika RH približava se pomalo svojem krajnjem izgledu, ne računajući pokojeg autsajdera.

Moskovska agenda  prilično je prozirna – izlazak iz 1. kruga, ako je ikako moguće, s dva neokomunista. Drugi čin forma za produžetak trajanja našeg revnog sluge. Kandidat vladajućeg HDZ, osoba solidnog CV-a,  hotimično ili ne doveden je u  njemu najmanje potreban cirkus.

Po prvi put  na predsjedničkim izborima – čak dvoje ozbiljnih domoljubnih kandidata. Bude li sreće, razuma i skromnosti moglo bi se konačno dogoditi da Hrvatskoj odana osoba preuzme jednu od dviju najvažnijih poluga vlasti

Klimatološki konac iznimno vrućeg ljeta bilježi prvi mjesec, a smjenjuje ga jedan u nizu očekivanih meteoroloških alarma 1. stupnja, s negativnim predznakom – zahlađenje i kiše jesenje. Već u prvom od njih biblijske prisbodobe i slike općeg potopa na širokom prostoru Bosne, nesretnice. Minuli je rujan ostavio stražne apokaliptične slike ne samo diljem srednje, već i u zapadnoj Europi i gotovo na čitvom njenom jugu. Mi smo do sada gotovo prošli ispod kapi, puno sretnije od veličine vlastite pameti. Još jedan put – „nije nas zaboravio Bog“.

Nevjerojatna ratna razaranja traju skoro tisuću dana u Ukrajini i godinu na Bliskom istoku. Samo s ovih bojišta atomsferi je isporučeno milijarde tona razornog eksploziva, nevjerojatne snage njenog daljnjeg onečišćenja sviju vrsta. Prisjetimo se kako je nad Hirošimom eksplodirala prva A. bomba, tek 16 kilotonske snage ili prevedeno – 16 milijuna kilograma razornog TNT-a. Dakle, nekoliko milijuna puta manje razornog zla od  zapaljenih skladišta ugljikovodika i eksplozija svih ubojnih sretstava, koje je smislio aberirani ljudski genij i aktivirao kroz manje od tri godine pakla na naj istočnijim i južnijim njenim međama.

I dok su ćud prirode i srdžba Neba preozbiljno opominjući i do sada ne viđeni, ništa manje neće biti vruće (u prenesenom značenju), tijekom nadolazeće političke jeseni pa do samog njenog konca i u prvoj polovici Novoga ljeta. Dakako, misli se na veliku izbornu godinu u EU i SAD-u i posljedično ustrojima vlasti, što nimalo ugodno neće ići na EU prostoru.

Nakon predugačkog ljetnog odmora i fjake, RH se pomalo vraća u već davno identificiranu i jasno lociranu etno suicidnu svakodnevicu. Kad su malo popustili dizgini i ljute uzde ruske za vrle domoljube, ćuprijaši još jednom prezimaju desni bok Cro-šenkova vojišta. Sinergijski sa svojim saborskim i ideološkim partnerima – posebice s jugokomunističkom falangom i „vješticama iz Agrama“ obilato siju hibridno sijemenje po RH, na čemu bi im i sam Klošo mogao pozavidjeti. Deca cveća, komsmolovke i dame Wodstcoka te kojekakvi plaćenici baćuška ili global-glavešina, približavaju se ekstazi.

Neonacizam i opskurni politički euro desničari

Ne tako davno provedeni su austrijski parlamentarni izbori na kojima je po prvi puta od WW II. relativnim pobjednikom postala stranka koja se naziva Slobodnjačka partija Austrije – FPÖ . Politička je to skupina, koja ozbiljno koketrira s nacizmom, a još više s brutalnijom verzijom staljinizma, koju tako strasno provodi Mali, podli psihopat, do savršenstva izdrilan po Amargedon noni ! Šef FPÖ-a, Herbert Kickl, toliko žudi za foteljom Volkskancelara, kakvim se nazivao njegov idol Hitler. Za sada vjerojatno pusta želja. Idol i učenik su ne završeni studenti, obojica gaje jednaku potrebu za savezništvom s ortoksnim ruskim diktatorima, obojica su Austrijanci, koje visoko cijene njemački nacisti. Naravno, prvi su im čestitali istomišljenici iz njemačkog AfD-a.Potom    uz europsku kremu „desničara“ i bivši komunistički visoki funkcioner Viktor Orban, a čudi kako još nema Vučića i hrvatskog ustavolomca, konjušara iz Cetinske krajine, kao čestitara dobro podmazanih putkofila. Možda im je drug Tito zapovijedio „nesvrstanost“ i mimikriju dok prođu dohodeći  izbori. Konjušaru uskoro, a odojčetu vučice nešto kasnije.

Sve ove sumorne teme i razmišljanja o njima strašan su mlinski kamen okačen o vratove visokim brojkama (iznad 95%) izražene većine stanovnika, ove sićušne balote u beskraju Svemira.
Kakvu tek sutrašnjicu ostavljamo novom naraštaju – koji će uz sve naše tragedije i tegobe, iscrpljene resurse, kontamiranoozemlje i atmosferu – podjele do nezamislivih dubina, religijske konfrotacije i sl., dočekati tu novu realnost?!

Sjeme zla ponovno na površini, razvidan strojevi korak kompartijskih kandidata

Predugačka stanka dobro plaćenih dizača ruku i kojekakvih mediokriteta, nije ništa nova donijela u njihov besmisleni život. Tek je nova dvorana blizu potoka Črnomerec jedinim novumom u njihovom zgubidanskom rasipništvu. Nešto više stube dvorane VU već su izazvale spoticanja i padove nekih drugarica. Ne realizirani inspektor Grmim-li ja, akademik i sveznadar Bulj te zemo mu Konjušar i sedlar konja – po starome. Osobito kad je Ukrajina u pitanju. Provedenim raskolom domolomci vratiše štafetu maršala Putina u ruke prvih njegovih omudinaca s neretvanskih ćuprija.

Dok su narodni deputati odmarali na produženom G.O. u zasluženoj hladovini šestinu godine, ona aktualna i prvo dohodeća parada predsjedničkih kandidata postade sve zaninmljivijom u satiričnom i nešto ozbiljnijem smislu. Uz najmlađu pripadnicu „velebrojne“ zelinske obitelji, vrijednu i još više ambicioznu liječnicu bez zanimanja, udatu Kakin, nadošla je i lična savetnica, kako bi rekao M. Pantić, one hulje Dodika (oboje hrvatske krvi) po imenu Aurora Waiss oliti Zlatna Zorica. Ista Zorica ne navodi da li prije zore budi hulju. Od ranije je tu i Zoka konjušar, te kućna mu miljenica „desničarka“ i novobarbika Selak. Žestoko udara po konjušaru ne bi li ostavila dojam prve desničarke i  kod neukih istom tom konjušaru neutralizirala veći broj glasova iz domoljubnog bazena. Za arenu je izgleda spreman i akademik, ne baš milozvučna prezimena, a već unaprijed u tom spektru vidim i Okolo-kolo-kakušića. Zadovolji li se tek jednom funkcijom  – i to presidentom, Konjušar visoko gledeći bliži se ozbiljnoj groznici (ukrast će mu barem 2%). Još pokoji levak bi mogao u ovu družinu doletijeti.

Što se može zgoditi na onom suprotnom spektru sa ili bez duginih boja. Stranka koja ističe ogromnu brojku od dvije stotine tisuća članova negdje u bespućima pronađe potpunog političkog patuljka, ne računajući njegov uspjeh nad nemalo kontroverznim dr. Hebrangom. Njegove druge atribucije su neupitne i hvale vrijedne. Izdanak loze s dna kace komunističke nomenklature svojim je radom, moguće i talentom tijekom izobrazbe u domovini i po svijetu prikupio barem magna cum laude. Šteta što nije odbacio političku arenu, nešto njemu potpuno strano. Konjušar i gojenac establišmenta komunističke nomenklature i gojenac zločinačke KPJ (jedine mu atribucije koja drži vodu) pokušava se s njim izrugivati uličarskim ad hominem udarcima, ali jadnik ne zna da je nevidljiva ništarija naspram Primorčevih odlika i postignuća!  Agenta konjušara Milanovića zacijelo je ishodište našla u Moskvi, makar je prilično bljutavo providna. Sastoji se od dva koraka. U prvom krugu osigurati bilo kakav prolaz. Idealno – minimalan.  E kako bi osigurao ukrcaj još jednog kandidata Crvenih kmera – čitaj Kakinice. U drugom krugu uz maršala Crošenka, junačkoga sina, kompletni cveni baruni. Ovakav bi ishod bio fatalan, njemu treba kirurškim znanjem pristupiti. O tom malo poslije.

Eutanazirane stranke desnice i donkihotovski pokušaji njihove konsolidacije

Još od samih početaka rušenja komunizma i uvođenja demokracije u RH vladajuća udbo struktura je pod geslom: „Zaustavite hrvatske domoljube, to je rezon našeg trajanja“, raslojila i od visoke politike potpuno udaljila bilo kakvog ozbiljnjeg hrvatskog rodoljuba, patnika, emigranta, vojnika ili znanstvenika. Tome su svakako doprinijeli koje kakvi seotski đilkoši, prikriveni saradnici komunističkih kontra-obavještajnih bandi, bilo saveznih ili republičkih – ucijenjeni klerici, neiskreni konvertiti itd. te novoregrutirani klonovi seriozno pripremljeni za hibridni rat protiv vlastite države (od raznih svjetskih središta moći) pretežito jugoslavenskog i komunističkog uvjerenja ili takvog okruženja, a koji se prodaju za desničare!

Navršiše joj se Kristove godine, a država RH klizi sve dublje u ambis. Napose na planu identiteta, homogenosti, ideoloških stramputica, egzilu, poraznoj demografskoj politici, svetosavskim intrigama i postignućima, manjku bilo kakve ozbiljne nacionalne strategije i tako redom. Istini za volju, kad smo pod Konjušarevom palicom obilato zagazili prve stube bezdana, Plenkovićevi napori su nas vratili desetak koraka daleko od vrata pakla. Nu, njegov brod s ne kopetentnom posadom besciljno pluta olujnim morem i nikako da se riješi balasta, na putu prema luci spasa.

U takvim okolnostima zgodila se zraka sunca pridošla iz loma Penavinih patuljčića i u svakom smislu suvislije frakcije dojučerašnje im stranke. Samo ime, može biti i programom te nove stranke. Dakle, vrijednosti Doma i nacionalnog okupljana.              Za početak prilično afirmativno. Akronim stranke sluti zloguko, čitali se kao riječ. Obično se odnosi na nešto što se kompletno urušava po domino efektu. Nadajmo se da je konačno vrijeme za ono afirmativno, ali tek ako smo svjesni odgovornosti svakoga od nas, napose onih politici vještijih – za naš ljepši Dom i Domaju. Onda to vuče puno važniju atribuciju koja se zove ZBOR, a podrazumjeva spremnost, odanost i barem znoj koji prinosimo obilato na Oltar Države. I na kraju čvrsto svjedočimo i ne pitamo „što će meni dati moja država“ ili u popularnijoj inačici -„di sam ja tuten“. Naravno, kad se stane na svoje noge prisjetit se treba ove druge inačice i pitati njene autore – gdje su oni uistinu bili u njoj. Potom što su imali 90-te, a što danas. Ono gdje su bili u ratu, davno se zaboravilo. Pohvale li se postignućima i pokažu stvarne račune, valja im reći kako se računa jedino s točnim računom.

Dvoje ozbiljnih predsjedničkih kandidata izvan jugo korpusa

Penavine sirove igrice donijeli su još jedan benifit. Taj je benifit prst sudbine. Pena-va je duboko ponizio jednu vrijednu ženu, čiji opanak vrijedi više doli njegov pokoji vitalni organ. Možda je baš zbog toga evo u ulozi prve dame, Prve ruže Hrvatske u lavljoj areni, od pokušaja loma komunizma u RH. Njemu jadniku, pouka. Za Neronov grob, nitko ne zna, a i njega samog se rijetko imenom sjećaju. Njega, koji je dao ubiti galilejskog ribara, nad čijim je pak grobom, hodočastilo stotine milijuna ljudi i iznikla monumentalna  građevina Svijeta.

Branka će Lozo, nakon ološa njenih prethodnika(ca) i nakon Tuđmana, biti prva predsjednica dostojna te obveze i službe narodu, kao časna žena koja je kroz svojih nimalo ugodnih 63 godine življena to svjedočila, kao izdanak časne, mučeničke, domoljubne i vrijedne hrvatske obitelji. Nekoliko godina bila je zajedno s nama prvacima katoličke mladeži iz slavne Palmotićeve i pokreta Vojske Bezgriješne tj. pokreta mladih MI,1980-tih godina, u čijem su istoimenom listu MI njen suprug i djever bili članovima Uredništva. Prvo poslijeratno kolektivno hodočašće hrvatskih sveučilištaraca 1982. (nas više od tri stotine) svetom papi Ivanu Pavlu II. u Rim razbuktalo je ljubav budućih supružnika Lozo, koji su se vijenčali dvije godine potom, a Bog im blagoslovi brak s petero djece.

U jedva nekoliko televizijskih nastupa Branka je Lozo dokazala kako je spremna uzeti teško breme koje joj je, siguran sam u to, ne slučajno udijeljeno. Makar je i ova odluka dijelom donkihotovska, ostajem vjerovati da su odabrani bili redovito „luđaci“, a ne trgovci i da je sol svijetu po njima dolazila.
Prvi put od loma komunizma kao predsjednički ozbiljni i toj ulozi dostojni pojaviše se čak dvoje kandidata. Uz spomenutu Branku Lozo r. Vodopija tu je i sin dične Imote sa zagrebačkom adresom Tomislav Jonjić, među prvima najavljeni kandidat za tu časnu službu. Bojkotiran od  gotovo svih pisanih i elektronskih tzv. mainstream medija brodi prilično dobro, ponajprije zahvaljujući nešto većem javnom angažmanu na planu publicistike i znanosti, odvjetničkom poslu i stanovitom političkom prakticiranju. Navedeno mu je dijelovanje za trenutnu namjeru, osim koristi navuklo još jače munje srdžbe. Za sada potpunom ignorancijom, a kako se bude približavao dan izbora, bit će tu kojekavih klipova njegovu hodu iz šireg arsenala hibridnh prljavština. Ovo napose što je njegovo javno djelovanje obilježilo beskompromisno nastojanje za potpunu reviziju komunističke i svetosavke historiografije i prilično zauzimanje za redizajn euro institucija i propitkivanje smisla EU.

Makar je stvorio ne malu mrežu podupiratelja njegov je hendikep u odnosu na Branku Lozo, osim rečenog (makar ni njoj ne prognoziram bitno bolji odnos po ovom potonjem) manjak organiziane strukture i logističke potpore. Uz sve to ona će imati svesrdnu pomoć prilično moćne Z1 i gledane emisije – Bujice. Uz to Branka je Lozo dijete Crkve i angažirana desetljećima unutar laičkog pokreta u RH.

Bilo koji od njih dvoje uđe na Pantovčak sigurno će provjetriti Augijeve presmrdljive štale. Kako ovaj napaćeni i još uvijek aparthejizirani narod još jednom ne bi plako za „prolivenim mlijekom“, ovih dvoje politički srodnih duša nose moguću veliku osobnu odgovornost u samom finišu izbora. Nju unaprijed treba pažljivo i nježno iskomunicirati. Bez figa u džepu jedno prema drugom trebali bi voditi korektnu i čistu osobnu političku kampanju. Objektivno procjeniti ankete i anketare, izvagati svoje šanse u predizbornim zadnjim danima i postocima. Ukoliko ne bude drastičnije razlike neka idu oboje u arenu pa što Bog i sreća junačka daju. Ukoliko bude ozbiljnije relevantna razlika jedno u korist drugog bi trebalo pozvati svoje birače na sinergiju. Puno je kombinacija, u slučaju toliko žuđene pobjede raspete Hrvatske, koje ih mogu oboje dovesti u vilu Zagorje, kako bi združeno nastavili graditi ono što su najbolji, iz brojnih naraštaja sanjali, za što su žrvovali i tom žrtvom ostaviljali žeravicu Nade kako – Još Horvatska ni propala!

Simbolika događaja ili prst sudbine

Pišući i sudjelujući tajno ili javno u događajima ove izborima pretrpane godine u tekstu

O sastavljanju nove Vlade (portali Suvereno i Panopticum, početak lipnja o.g.)  prigodom knockouta sinjskog Konjušara i njegova mjesečnog nestanka iz javnosti, u satirično i pomalo ozbiljno ispisanom tekstu ovako sam zborio: „Taman sam se pripremao oplakati Konjušara, kano Raosov Kikaš (ma ne ovaj svježe rahmetli, Banditerosov intimus, iz kuće osvjedočenih IB-ovaca) suparnika Škilju iz Zagvozda! Dolazeći mrtvom Škilji na račune Kikaš je zborio: „Škiljo, Škiljo đava ti dušu odnjo, kud te baš odnese đava – kad sam ti se na skori Megdan spremao“. Čemu mi megdan kada će na njemu samo rđa biti, razmišljao je Kikaš – stara sjedina životom išibana, a ne jebivjetar iz Runovića. Slično se i meni moguće sprema, samo da mi birana poslastica u pakleni oganj, do tada, ne ode. Ta neću valjda megdan voditi s onom uzavrelom trnjanskom krijesnicom, malim Mišom ili nedaj Bože s onim ćuprijaškim kalfom od lupežluka ter rvatskim  Dritanom, zmajem od Mostara grada. Kukavelj sama kukavelj – kano u Kikašovo i Škiljino doba!

Onima koji znaju čitati jasno je očitovana moja namjera i bliža mi blizina je imala jasnu informaciju o mojim namjerama i svim nužnim, potom i dovoljnim uvjetima za njenu realizaciju. Primarno me zanimao Konjušar u ulozi ruskog lakeja s kojim vodim  rat gotovo dva desetljeća, a potom i moj come back u nekoć slavna vremena pionira promjena u RH.

Ne dvojim da će oboje ovdje istaknutih predsjedničkih kandidata korektno oderati Konjušara, a njihove namjere sam ozbiljno prozrio i priželjkivao pa bi to bio noseći razlog moje „abdikacije“. Bio sam u životu puno puta u bez izlaznim stanjima i krvavim izazovima. Kad mi je najteže bilo Bogu bi se pomolio, a on mi obsjavao puteve i stramputice hoda kroz ovu Suznu dolinu.  Ovaj puta se dogodila do nevjerojatnosti moguća kombinacija. Prva od dvoje kandidata, moja prezimenjakinja, pobočna mi nevjesta i davno otkrivena istomišljenica je poljička nevijesta. Drugi je, moj u samom vrhu suradnik mnogih prevažnih poslova, napose onih iz doba glorijom ovjenčanog političkog glasila (makar  lokalne novina) Imotska krajina. Mojim povratkom i prvim danim života ozbiljnijh životnih godina u Imoti  suputnik – do kumskih veza i svakidašnjih dugačkih druženja. Tomislav je Jonjić, kojeg sam ranije tek površno poznavao postao dio mojeg života. Otvarali smo i otvorili do ludila riskantne velike teme. Osim njega na destetke je vrijednih suradnika ovom mojem uredičkom postignuću i te kako dalo udijela. Posebno ističem i ovom prigodom suborca, supatnika, meni trajno bliskog Maria Tomasovića.

                                                                                                                Akademik Anton Bauer je sa suzom radosnicom prokomentirao kako smo „najbolja novina od konca II. rata do danas“, prethodno nas zamolivši da mu donesemo nekoliko zadnjih brojeva, kako bi razumio smisao njegova razgovora za naše novine. Bio je fasciniran pročitanim… Isto tako na velikom skupu desnice na promociji jedne knjige u zagrebačkom Sheratonu u većem kružoku, izazvan slučajnom reminiscencijom Ivana Kozlice, Zlatko je Hasanbegović izgovorio kako je ta novina odredila čitavi njegov život. Krišom ju je čitao, jer je njegov otac bio u strahu kako tadašnji tinajdžer ne bi pretjerao s onim što je otac ranije pročitao. Bilo kako bilo umjesto medicine ili prava, gdje ga je otac vidio, otišao je studirati povijest i sve dalje je povijest.

Župa Svete Ane, Poljica Imotska – preznačajna je u hrvatskom rodoljubnim i kulturoškim događajima i postignućima, što potvrđuje i ova stvarnost dvoje predsjedničkih kandidata s njom tijesno povezanih i jedan nesuđeni, rođenjem i srcem iz te župe. Poljičanin, dr. Žarko Domljan je na počeku  promjena postao predsjednikom obnovljenog Hrvatskog državnog Sabora, nakon skoro stoljeća njegova poniženja i utrnuća. I na kraju ova je župa samo iz plemena Ujevića dala, među mnoštvom znanih i oca Hrvatske enciklopedije te pjesnika Kozmosa – vječitog Tina. Tu je i veliko pleme Kujundžića te od sredine prošlog stoljeća brzo rastuće pleme Lozo, rasuto od Australije do europskih država i čitave Hrvatske. Zločinac nad zločincima đeneral Vasiljević me unutar zidina Vojnog suda u drugoj polovici 80-tih prilično mrzovoljno upitao: „Šta ste bre, vi Loze, uvrtili u glavu da možete sami srušiti jednu moćnu državu“. Odgovorio sam mu u istom tonu: „neš ti posla“.

Poljički dio slavnog ratničkog i katoličkog velikog plemena od Brotnja, Kupresa, Poljičke Republike i Imote ostavio je snažni otisak na tlu naše današnje države, većeg dijela BiH i širom svijeta. Pleme je Lozo imalo sreću u pridošlim velikim ženama u njihove obitelji. Jedna je od njih naša Branka. Kako sam siguran u to, može računati na svesrdnu moju potporu ili barem na krunicu. Kako mi reče naša tetka, časna sestra Batilda po mojem povratku s robije: „izlizala sam krunicu prstima zbog tebe, sigurna sam da ti je pomoglo“. S očima punih suza smo u tišini dugo plakali. Njeni posmrtni ostaci, nakon škole u Travniku i službe u Boki i Dubrovniku, leže u grobnici njenih susestara na Boninovu.

Bude li Tomislav slijedeći „kralj“ obnovljene Hrvatske, moje će emocije biti jednako snažne i prema tom postignuću.