Piše: Zdenko Lozo politički i geopolitički komentator
Od dva scenarija mogućeg formiranja većine novog saziva Sabora RH, izglednijim pa i korisnijim u ovom trenutku bio bi onaj treće uzastopne Vlade Andreja Plenkovića. Propadne li on i onaj drugi scenarij novih parlamentarnih izbora nije nešto što ne bi odgovaralo strankama koje promiču hrvatski prosperitet i njenu sve bolju međunarodnu poziciju. Neostaljinistički horor-snovi daleku su od bilo kakvog poremećaja, napose nakon konačno rezolutne i na Ustavu temeljene odluke njegovih štićenika i branitelja. To ne znači kako se novi čelnik DORH Ivan Turudić, ima pravo libiti od izvida i zakonu privođenja otvorenih rušitelja samog ustavnog poretka i hotimičnog njegova ugrožavanja s jasnom krajnjom namjerom rušenja istog
Osvojivši 61, od 151-nog mandata, HDZ je sa svojim partnerima po treći put za redom postao relativnim pobjednikom na parlamentarnim izborima u RH. Slijedom zakona, prava i logike stekao je nužan uvjet za prioritet u formiranju još jedne Vlade. Iako nije postigao dovoljan uvjet, pripadaju mu sva prva i mogućnosti iz gore navedene činjenice. Naravno, na stranačkim vodstvima te koalicije je da sami odluče o pokušaju formiranja nad polovične saborske većine ili eventualnog odustajanja od konstituiranja Vlade RH daljnjim koaliranjem, s kalkulacijom o vrlo izvjesnim ponavljanjem izbora.
U igri su jedino hrvatska sloga ili novi izbori
Prema svim najavama HDZ nastoji pronaći partnere za postizbornu koaliciju, a jedini koji bi to mogli s njima napraviti, su im prilično ideološki bliski, i programski dosta udaljeni izabrani zastupnici novog saziva hrvatskog državnog Sabora iz Domovinskog pokreta (DP). Dakako, do potrebitih 76 ruku trebat će im još barem troje novo izabranih zastupnika, za čiji odabir nema obilje kombinacija i taj se potencijal krije u zastupnicima ili dijelu zastupnika nacionalnih manjina. Mogući dogovor pregovarača DP-a i HDZ-a, uvjetovan je eliminacijom ili minimizacijom ustupaka Pupovčevu SDSS-u u novoj Vladi. O ovom potonjem neće se raspravljati na programskoj, već isključivo interesnoj ponudi dosadašnjem bliskom partneru HDZ-a. To znači kada bi na red došla podjela kolača DP ne bi trebao imati ništa protiv dijela HDZ-ovog lena ustupljenog SDSS-u. Međutim, na površinu će isplivati opravdani DP-ov uvjet poput potpune uskrate financiranja hrvatskim novcima portala Novosti, izrazito antihrvatskog i nerijetko velikosrpskog glasila, pretežito podržanog novcem poreznih obveznika u RH. Dakako, nitko razum ne bi trebao imati ništa protiv financiranja jednog glasila koje bi se bavilo političkim, kulturološkim, socijalnim i inim temama srpske manjine u RH.
Svakako će DP inzistirati i na redukciji te kontroli novca srpskoj manjini, kao i reviziji položaja i ponašanja SPC-a u RH. Sudeći po potpuno smrknutom licu Milorada Pupovca u Nu 2, emisiji Ace III. (ni ovaj nije ništa bolje izgledao) spomenuti računa s bitnim poremećajem statusa quo pa ne bi bilo čudno da Pupovac otvoreno zaigra u kolu kozaračkom. Igraj lolo, ali što će biti ako Zoka, Peđo,++, ne realiziraju naum, ako dođu novi izbori, ako? Bili to bila i politička smrt jednog etno-biznismena.
Pupi je na mukama, govor njegova tijela sve otkriva, a ni na manjim mukama nije Aca III. Slutili on to, kako bi sinovi domovine mogli zatražiti i njegovu glavu? U hrvatskom medijskom prostoru bilo je i previše, ovog – po vlastitom očitovanju apatrida, u naravi prekrupnog igrača centara moći njegove stvarne Domovine, s onu stranu rijeke Krivudave!
Bilo kako bilo, logičan je stav kako bi formiranje ovdje analizirane mogućnosti višestranačke Vlade RH, zbog puno domaćih i vanjskih političkih događaja i čimbenika, bio najpoželjniji rasplet. Želi li DP uistinu bolje Hrvatskoj i svojoj perspektivi preporuka mu je da ustraje što oštrije na programskoj preobrazbi doli na količini podjele moći i interesa, koji su popratnom pojavom koaliranja i uzimanja dijela odgovornosti u ministarstvima, strateškim državnim kompanijama i sl. Ukoliko planirani pregovori ne donesu očekivanog rezultata niti novi izbori cjelokupnoj domoljubnoj opciji ne bi bili nepovoljniji.
Jasno, uz još jednom – po tko zna koji put opetovani apel: Istinski hrvatski rodoljubi čija imena ne bijahu na listama tek okončanih parlamentarnih izbora te oni koji nisu ničim uprljali svoje životne, moralne, stručne i rodoljubne odrednice – iako bijahu na bilo kojem od onih nekoliko stotina izbornih listića – trebali bi shvatiti kako je vrijeme za nacionalni ZBOR!
Glave na kup i združenom snagom pokažimo kako nismo Puzati, već Hrvati koji su čitavim svojim bićem i nastojanjima doveli do obnove Neovisne i Slobodne, demokratske i uljuđene hrvatske Države. Mi smo ti koji će krvavim radom i vlastitim znanjima pitati što sve možemo učiniti za svoju Državu, a ne što nam ona može dati ili u čemu je možemo pljačkati i ponižavati.
Ustavni sud i Milanovićeva uloga u stvaranju kaosa
Od groma usred jednog sunčanog ožujskog zagrebačkog jutra o.g. pa sve do aktualnog trenutka, Ustavni sud RH doveden je u potpuno ne snalaženje. Očito zatečen jednim u nizu antidržavnih izljeva ludosti Zorana Milanovića – državnika koji to ni u primisli nije, a po najmanje u smislu zaštite vlastite države. Njemu uhljebu i nečuvenom zgubidanu, ratnom dezerteru, okruženom notornim kriminalcima i sitnim kokošarima ista je ta država podarila ugodan, bezbrižan i visoko komforan život, kao i njegovoj obitelji. Napose to vrijedi za prvu damu Hrvatske, koja je na njegovoj „krvarini“ ostvarila visoko mjesto na društvenoj ljestvici i u radnoj karijeri.„Milanovićevi proljećni dani 24.“ obilovali su nečuvenim vrijeđanjem Ustavnog suda, i njegovih izabranih članova, kao i institucija koja su po zakona čuvaricama ustava. S nekoliko dana kašnjenja (vikend je dan odmora, to što Ustav gori koga briga) ipak se sakupio trust čuvara Ustava RH i izdao upozorbu tzv. pravniku, kako je postao rušitelj ustavnog poretka i ukoliko se ne primiri prema njemu će se primijeniti sankcije kao odgovor. Ukoliko se predsjednik RH želi petljati u bilo koje izborne radnje neka izvoli odmah podnijeti ostavku na predsjedničku stolicu i ide u izbore kao svaki drugi građanin.
Milanović naravno nije razmišljao o ostavci u predizborno vrijeme, prštili su salve njegovih iracionalnih uvreda ad hominem, prema institucijama, prema HDZ-u i prema svemu racionalnom. U sve ovo on je višestruko pojačavao osobni angažman javnim i prikrivenim radnjama.
Umjesto da se sukladno Ustavu povukao u mišiju rupu, posuo pepelom i sl., on je danimice sve otvorenije, primitivnije i s ludilom – suprotiva svemu, postao liderom tzv. ljevice i njen glavni propagator te akter scenarija njemu dostavljenog iz kuhinje ruskog FSB-a. Sve ovu uz bjesomučnu pomoć tzv. mainstream medija, mahom u rusko-srpskim ili globalističkim rukama. Nevjerojatne brljotine bile su prvorazrednim medijskim i „analitičkim“ interesom, a narod se uoči finiša izbora doveo u potpunu zbunjenost, sumnju te strah i nedoumicu.
Od početnog (protuzakonito izazvanog) delirija i stanovitog uspjeha te nada staljinista (čistijih o JBT-ovih razbojnika 1945.), Milanović je svojim ludilom sam kontaminirao zadani mu scenarij, a sljedbenici sve više isticali skepsu prema uspjehu plana i razočarenje do bojkota te paradigme.
Sinjski „sedlar konja“ sve više postaje kopijom ideološkog i moralnog mu klona – ruskog pravoslavca nešto većeg od samog Putina, admirala Kloše. Pitanje je da li je osim Bruna Vuletića, Walterova ađutanta i dedastric – Milanović senior, visoki partizanski jablan još od Sutjeske imao udjela u preodgoju Kloše, barem za onih njegovah dana kada je po beogradskim sudovima denuncirao svoje dojučerašnje kolege iz JNA s veoma pogubnim posljedicama.
Osim Akcije stadion i diverzije na poštu, Beljko i Čandra očito bi reprizu Bleiburga
Umjesto velike pobjede u izbornoj noći hrvatski se neostaljinisti sudariše s istinom i potpunim fijaskom. Međutim, ne mire se s činjenicama već pronalaze nemoguće kombinacije ne bi li politički akteri neprijateljski raspoloženi prema HDZ-u i rulja u bijesu, zagrizli njihov mamac.
Poslije potpunog poraza Milanović još vjeruje u nemoguće u što obilato uvjerava ponajprije Peđu, a potom sve u rasponu od Benčićke do viteza Grmoje. Sam priznaje kako je intervencijom kod tavariša Orbana tražio prelazak u krvave Rijeke izabranog zastupnika mađarske nacionalne manjine, u novo-nadi manjinske Vlade sa suportom „desnih“ hrvatskih stranaka. Među tima desnima, što bi trebalo značiti konzervativno nacionalnim, pronalaze čak i stranku s Mosta Branka Roglića prepunu „ultradesničara“. Kao primjerice Bruce Leea iz pobjegličke mostarske kolone, nesretnog tražitelja crvene niti samozvanog riječkog teologa, unuka oznina seoskog kilera iz slavne Imote. Ili pak Bože unuka raspopa Petrova iz Neretve – Parmaćeve i Baćine, beznačajnog zagrebačkog fakinčića (koji je kod Grmoje završio tečajeve obavještajca i krim inženjera) te njima sličnih do broja 10 + Pavliček. Ovaj svevremenist na svojim životnim putovima redovito ne zna od kuda je došao i kuda ide. Dok dovršavam ovaj tekst glasno se šapuće kako se konačno ćuprijaši rascjepljuju. Naravno raskol je uvjetovan interesom, ovaj put za euro jasle.
Od same izborne noći vrlo obrazovana Sandra sa svojih 9 hajduka dijeli lekcije svim akterima izbora (još jedino nije uzela u obzir HDZ koaliciju) što im je činiti jer zec je u šumi, ali je ražanj namazan!
Nevjerojatno, žena s petnaestinom izabranih zastupnika stavlja sebe kolovođom, koji će sličnome sebi tresnuti na stol usred šume Pantovčak, spisak koji mora poštovati čvršće nego Staljinov proglas. Njihova demokracija ravna je onoj Putinovoj, s razlikom što nemaju moć, koju ovaj zločinac još uvijek posjeduje. Sigurno ne zadugo!
Istovremeno cijela ta bijeda, uključivo velikog matematičara Arsenija (e moj Kurepa!) gotovo tjedan dana nakon izbora uporno mantra kako je 61 jedna trećina od 151. Druže brački, pomnoži li se 6 s brojem tri dobije se rezultat od 183. A to je puno, puno više od 151. Dakle, ukoliko su spremni tvrditi kako je protiv HDZ-ove liste glasovalo 2/3 izišlih birača, onda možemo samo zamisliti što bi učinili od države koju staljinističkim metodama pokušavaju zauzeti i urediti po modelu svojih predšasnika i uzora. Tu spadaju akcija stadion, diverzija u Jurišićevoj, strašni zločini maršala Waltera, nečuvena krađa tuđe imovine, progon Židova i krađa njihove imovine i tako dalje i tako redom. Ne daj nam Bože da imaju silu u rukama, prošli bismo kao većina, grozniji pogrom od pređa naših. Sve ovo i puno toga nenapisanog mogao bi biti posebni ples kola kozaračkog hrvatskih bučnih neostaljinist, kao ozbiljnijih osoba u javnom životu ove napaćene naše države.
Zdenko Lozo
