Napisao: Zdenko Lozo
Vijest o iznenadnoj smrti Predraga Matića zatekla me po dolasku iz polja u uzavreloj Imotskoj krajini. Imajući u glavi solidnu preglednost njegovog životopisa ipak sam bez imalo licemjerja izustio: Gospodine daruj mu pokoj vječni. Zadnje je što sam pomislio napisati nekakav smrtoslov, ovome nesumnjivo zanimljivom čovjeku. Nu, panegirici i promašena „kanonizacija“ stizala su i još stižu uglavnom od njegovih bezvrijednih supartijaca – prevenstveno kao korisno oplakivanje. Sigurno bi ga Fred okarakterizirao, da parafraziram riječi: – tužni ljudi, još tužnije žene ne plačite porad mene. Oplakujte djecu svoju…
Ima jedna čudesno zanimljiva rečenica, nama običnim smrtnicima toliko čudna i toliko zla i ona glasi: O mrtvima sve najbolje! Nu, vjerujemo li kako je naš život trenutak zaustavljen u beskarju, cvijetak na livadi spržen ljetnim užarenim suncem i kako je sve to što se dešava u Svemiru moć i volja onoga koji upisa u dlanove naših žuljevitih ili staljinističko okrutnih ruku naše ime i sudbinu. Potom bi gornja dilema velikim umovima pa onda i priprostrima, imala značiti da je uistinu tome tako. Naime, presićušni smo kako bi se mogli u sve ovo upuštati. Sloboda djece Božije je silan dar, ali i odgovornost. Oni koji je slijede sretni su jer je njihovo kraljevsto Nebesko. Oni koji joj pljuju u lice i cerakaju se toj velikoj Istini također su stvoreni kao djeca Božija. Njihovim izborom ili voljom Svemogućeg njima je data patnja u ovom hipu i trenutku koji življenjem nazivamo. Sve spletke, zločini i laži nama pravovjernima bi trebali biti putokazom kako sile Zla postoje, nama za poduku. E, da bi smo ostali postojani i božijem promislu s nama ostali trajno odani.
Povod ovim razmišljanjima je iznenadna, smrt jednoga čovjeka koji nema u svojem životopisu niti jednu zvučniju atribuciju smisla života, a kamo li uspravnu liniju, već nevjerojatno olako napisane ili izrečene panegirike, čudesno ostvarene pozicije na društvetnim ljestvicma i tome slično.
Život Predraga (Freda) Matića intelektualno, domoljubno i društveno bi bila posve beznačajna prosječnost jednog seotskog učitelja po slavonskim naseljima, da kojim slučajem nije nadošao – meni toliko opskurni naziv „domovinski“- umjesto Hrvatski rat za Neovisnost i Slobodu.
No, tu dolazi spomenuti dlan desne ruke i Sudbina, ah ta sudbina. Da je kojim slučajem Fred izbrao ideologiju SANU-a i vrha zločinačke hajdučije imena JNA bio bi tek jedan u moru onih beznačajnika, u barem polovini hrvatskih Srba. Bog samo zna zašto se to nije zgodilo, već je ostao upisan kao pripadnik one ispravne, one mučeničke i one genocidu (još jednom!) izložene većine hrvatskih građana. I to je veliko, silno veliko – u njegovu, današnjim aršinima, mjerenom odabiru.
I neka je tome tako. I neka je Fred i previše honoriran za taj sam izbor i neka je tek malica žrtve koju je on ugradio na Žtrvenik Domovine.
Stavarati njegovom smrću o njemu prvomučenika, držim kako bi kad bi mogao ustati i sam odgrizao jezik i slomio pero onima koji sada zbore o njemu, kao samoj prvini žrtve i Davidovskih postignuća u borbi s Golijatom! Naravno, ne treba biti odveć lucidan kako bi se primjetilo da kerovi ne laju radi sela, nego porati sebe i svojih “uspjeha“. O njima ni riječi više.
Donosim hotimično, kršeći svjesno maniru uljuđenosti – ne radi Freda, već poradi kolone mediokriteta koji i njegovu smrt pretvaraju u vlastito lešinjarenje, kratki ulomak iz knjige, „Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele“ – nesumnjivog hrvatskog stvaratelja i mučenika Damira Plavšića.
Prestrašno, Frede zašto lažeš hrvatsku javnost? Kaži istinu tko te krajem listopada prisilno mobilizirao iz podruma dječijeg vrtića u Borovu naselju u kojem si se skrivao. Zašto nisi rekao istinu kada je kazao da si branio Vukovar od početka do kraja? Kakvo „silovanje“ u logoru? Dok su nas lomili u Nišu, tebe su odvojili u prostroju s toaletima da te netko ne bi slučajno udario. U Stajićevu si bio u dijelu štale sa našim suborcima i civilima Srbima, a ljude u tvom odjelu nisu tukli, osim prvih dana…
I na sve ovo naleglo je devet državnih ordenja, navodni čin brigadira HV-a, tolike ne pobrojive sinekure, bilo od jednog ili drugog krila KPJ.
Hodeći kod ministra Predraga Matića još dok sam bio djelatnikom SOA-e (nekim poslom) naš se razgovor, od planiranih 15-tak minuta, pretvorio u gotovo dvosatni. Moj kum Ante Kotromanović, koji je uglavio, ovaj sastanak – na Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu, dobro je brifirao Freda o mojem liku i djelu. Unatoč tome pamtim ovo druženje korisnim i nimalo neugodnim. Bio sam i ostao pristalica teze kako, posebice u malim narodima, stoji ona mudra izreka – bolje da je s nama nego protiv nas. Naravno, Freda držim dijametralno sebi suprotnim kad su ideologija i činjenice na stolu i naš odnos prema njima. I naravno, naši su životni putovi, napose u doba lešine JBT i njegove tvorevine, potpuno mimosmjerni.
U predvečerje raspada te „Tamnice bez vrata“, u prvoj polovici 1986., dok se na zagrebačkom Zrinjevcu sudi svjetovnoj Hrvatskoj kroz lik Andrije Artukovića, ostarijelog i oronulog starčića, jednog od prvaka NDH (koji ipak – kasnijem zloglasnom Anti Nobilu, Tuđmavom dražvnom tužitelju na njegovu ironiju lucidno odgovara: „Sinko ja ne znam hoću li dočekati novu Nezavisnu, ali ti sigurno hoćeš“!) bio sam utamničen u „samici“ Vojnog suda u Sarajevu, gdje se kroz moje ime i ulogu pokušalo dovesti na optužničku klupu vjernička Hrvatska. Moju su glavu na pladnju držali monstrumi, uskoro potom savjetnici za nacionalnu sigurnost S. Miloševića i A. Izetbegovića. Tzv. generali KOS-a zloglasne hajdučije, Aleksandar Vasiljević – Aca i Fikret Muslimović – Fića. Kao agažirani katolički laik, jedan od prvaka lista katoličke mladeži i Pokreta MI bio sam idealna lovina onima koji su taj pokret nazivali među inim: „Naj bigotniji izdanak konzervativnog krila Crkve u Hrvata“! Izvukao sam se s jedva dvije godine robije. Zahvaljujem trajno Bogu za ovu milost, budući je ćelija tamnica sviju grijeha i izvor svake kreposti.
Od predratnog nimalo beznačajnog ilegalca, preko Kriznog štaba Imotski i organizatora obrane na prostoru Imotske krajine, nesuđenog pomoćnika u Združenom stožeru Federacije BiH, vitezu i nepopoustljivom patniku genaralu Anti Rosi pa potom pomoćnika zapovjednika najsloženijih Operativniih skupina HV-a – konac rata predajom bojišnice još jednom vitezu generalu Glasnoviću u Drvaru (konac Daytona) napuštam vojsku u činu vojnika. Kakve je pak srdžbe, na moj prkos odbijanja čina, izazvala moja odluka ne treba govoriti, a koliko je to bilo ispravno najbolji su dokazi kako su, ne samo, notorni jugosloveni Udorović, alijas Mesić imena Stjepan i Vlaisavljević alijas Kosor imena Jadranka zakićeni đeneralskim i brigadirskim činovima. Vjerujem da to ipak Peđa nije sebi dopustio!
Kada bih za neki leksikon pisao biografsku jedinicu o Predaragu Matiću – Fredu zacijelo bi ona bila istinita i u svom određenju pozitivna. Da kojim slučajem mogu biti u njemu upriličenoj posmrtnoj koloni sigurno bi se poštovanjem i pijetetom od njega oprostio, uz istinsku sućut njegovoj obitelji. Nažalost, nije mi to dano. Inače, iz puno razloga volim nazočiti pogrebima ljudi koji su ovako ili onako postali dio hrvatske povijesti, a tu će se naći i kakva niša za Freda. Izgovorio sam ili ispisao mnoštvo nekrologa, a među njima je više od stotinu podarenih najboljem dijelu našeg naroda od gubitka srednjovjekovne države, a to su pupoljci mladeži hrvatske, ti nevjerojatni ratnici naših devedesetih. Moguće, kako će iz toga mnoštva uskoro izići i knjiga izabranih tekstova.
Svjedočio sam tako i Krležinu pogrebu na kojem se okupilo nešto kukavelji partijske, slučajnih znatiželjnika i pokoji njegov prijatelj te vojnici s lafetom na kojem se prevozilo njegovo bijedno tijelo od mrtvačnice do groba na Mirogoju. U toj sićušnoj koloni bio je prof. Predrag Matejević, tik ispred mene koji korak. Iz zabilješke (sigurno ne nekrologa) koju je uvrstio u svoju knjigu zanimljiv lik novije hrvatske kulturne povijesti prof. Matvejević isčitava se otprilike slijedeće:
Sprovod Fricu Krleži dezerteru Vojne akademije u Ludoviceumu – Budimpešta u (predhodno završivšio trogodišnju kadetsku školu u Pečuhu), a potom Bela Kunovu špiclovu imena Jubilarni, nazočio je i Matvejević. Iz zapisa je očito Matvejevićevo čuđenje kako je to bio otužan oproštaj od „velikana“ s jedva kojim tisućom nazočnih. U svojem zapisu koliko me pamćenje služi ističe izlizanu priču kako je taj sprovod bio državnčki tek po plotunima i vojnim počastima s lafetom na kojem se prevozio lijes pokojnika: Spomenu je i nemušte govore visokih partijskih i državnih funkcionera (kak se to negdar spominjalo). Dalje on ističe ironiju sudbine i paradoks kako „osvjedočenog antimilitarista na posljedni počinak ispraćaju počasni plotuni“. Dakako, nema naravno slova kao ni o Krležinu salonskom komunizmu, o Kreleži koji ne dobi posljednu pomast u liku krvave zvijezde petokrake, koju mu, (tko zna čijom voljom) zaboraviše na pogrebni kamen uklesati. Moguće je, po sličnom obrazcu, i njegovom velikom vođi isto se dogodilo, ali ovaj je u ime zvijezde petokrake poubijo nekoliko stotina tisuća ljudi, uglavnom nedužnih i naravno ne samo iz hrvatskog naroda. Tu je i njegova izravna odgovornost za nasilne smrti dviju njegovih supruga i one treće koja nimalo bolje nije prošla u nečemu što bi se životom trebalo zvati. Potonja je rođena baka Aleksandre Broz, koja i dalje veliča lik i delo svojega nesumljivog djeda. Sudbine gotovo deset puta većeg broja, u ime petokrake iz tunela usred mraka, učinio je do razine staljinističkih gulaga uz istinski paradoks i nad obiteljima najbližih suradnika.
Hodeći nekim slučajem iza Peđe Matvejevića, sina Hrvatice i Rusa iz Odese koji se kao državni dužnosnik doselio glavni grad na Neretvi, zajedno sa svojim cimerom glasno sam komentirao ljudski i onaj drugi, umjetnički, Fricov udio u hrvatskoj sudbini.
Taj komentar Matvejević, izdvaja u zapisu sa sprovoda rečenicom: „Dvojica ovdje očito ne pripadajuća komentiraju…“
Jubilarni na hrvatskim Brijunima zajedno sa notornim Radetom Šeberdžijom, i onim ne manje pogubnim za sudbinu barem metropole Hrvata, Duškom Ljuštinom gricka hrvatski proračun, uz obilate napojnice ministrice čestitoga roda i plemena iz Groda. To što trideset i tri godine nema niti jedan ozbiljniji slikopois i sl. o Domovinskom ratu malo je koga zanimalo u prevažnoj kući hrvatske kulture i identiteta, a ponajmanje gospođu Obuljen.
Tako, drugovi komunisti ne gudite o „svecu“ Fredu kako ne bi skidali kipove, a postamente ostavljali za neke druge vaše gazde (nije bitna politička orijentacija!).
Narvno, u guđenju se natječete poradi sebe, a ne nikako radi Freda. Njegov životopis, unatoč svemu izdržat će i ozbiljnije recenzije, doista mu nisu potrebni vaši panegirici.
Pustite čovjeka koji nije previše toga, unatoč nesumnjivoj žrtvi, prinio na oltar domovine. Međutim, sigurno se nije zamjerio Hrvatskoj – do mjere koja je i ljudskom, a kamoli logikom Svetoga Petra oprostiva. Pustite ga nega sniva snom pravednika u zemlji hrvatskoj za koju je žrtvovao puno, puno više od kojekavih protuha velikh Rvatina kršetnih u rasponu od sedamdet do puno više od sto kilograma tjelesne težine i nekoliko desetaka milijuna, one težine mjerene u eurima.
