Bez slobodne i mirne Ukrajine nema slobodne i mirne Europe, zaključak je deklaracije Dubrovačkog summita Ukrajina – JI Europa, koja osuđuje rusku invaziju na južnog susjeda te izražava potporu Ukrajini, njenom teritorijalnom integritetu, eurointegracijama i članstvu u NATO-u.
Da je samo ovaj dio iz zajedničke izjave potpisao srbijanski mladočetnik u ulozi predsjednika Srbije bilo bi i previše – nema dvojbe Putin će mu zalijepiti još nekoliko šamara. Njihova je komunikacija, zbog Vučićevih prijetvornosti, gotovo zamrla. Pritisnut žestokom šapom Zapada, lažući vlastiti narod, hulja Vučić sve je bliži finalu kojeg mu odavno pripisuju ozbiljni srpski analitičari. Hrvatski ustavolomac i nelegitimni predsjednik nadmašio je i politički opskurnu Dariju Orešković.
Zelenski u pojačanoj ofenzivi promicanja svojeg mirovnog Plana pobjede, kako bi osigurao što čvršću zapadnu podršku, prije skorih neizvjesnih američkih izbora.
napisao: Zdenko Lozo
Pomno prateći reakcije medija na prevažan Dubrovački summit, za oko i interes mi je zapeo kratki osvrt Lucije Komaić, urednice Dubrovačkog dnevnika, kratko ispisan u njenoj kolumni, po okončanju nesumljivo velikog događaja u slavnoj diplomatskoj povijesti biser grada, države. Summit je nedvojbeno osnažio međunarodni ugled RH, koja je organizirala treći po redu sastanak na vrhu u formatu najviših predstavnika, ovaj put lidere iz 14 zemalja i ukrajinskim predsjednikom. Zelenski bijaše po prvi put u službenoj posjeti RH, a na marginama Summita potpisao je s hrvatskim premijerom Plenkovićem – bilateralni sporazum za suradnju dviju država, na planu humanitarne te pomoći u razminiranju i procesuiranju ratnih zločina. Iz Dubrovnika je sigurno otišao zadovoljan postignutim i činjenicom da tamo nije sreo čudovište, toliko bijesno prema svemu što je ukrajinsko.
Gospođa Komaić je neukom puku napose, dubrovačkom koji je gunđao i na društvenim mrežama očitovao žestoko protivljenje ovom skupu, u par rečenica pojasnila, „ako ne znaju što je bilo“, neka im netko pojasni učinak svih onih granata s kopna, mora i iz zraka, razaranja svjetske baštine, koju marom podigoše i očuvaše naši pređite, a potom svih patnji Dubrovčana u Gradu – konc logoru te ubijenih stotine hrvatskih vojnika i civila. Ni trunka empatije od njih prema ukrajinskom narodu!?
Novinarka, koja živi u toj sredini još uvijek preobilata udjela Jugoslovena, ne manje grlatih od one koja usred Beograda na svojem koncertu otpoče nostalgičnim zovom (iz svoje pjesme posve različita sadržaja) „prijatelji stari gdje ste“ ili svih onih pobeglica i dezertera – nije se dalo obrazlagati detaljnije ponašanje svojih sugrađana. Predugačke bijahu muke Dubrovnika i okolice od 1. listopada 1991., preko dana svetog Nikole dok sa sjevera na jug ne stigoše Tigrovi, Pauci – napose njihovi Sokolovi, Krešimirovi topnici i druge moćne postrojbe hrvatske oružane sile da se spoje s vrijednom 163. pbr. HV, policijskim snagama i prvinom hrvatskih bojovnika ubačenih u tvrđavu Srđ i na druge strateške točke. Zajedno razvališe naum raznih Vučurevića i četničkih monstruma u odorama JNA na čelu s Pavlom Strugarom, drumskim razbojnikom – osuđenim ratnim zločincem, po Haškom tribunalu. Spodobe odlučne da nam ruše Grod pa potom izgrade još striji i lepši. Kad smo ušli u prostor Dubrovačkog primorja zatekli smo palež, smetlišta, kaos, ostatke razularenih bandi koji su netom prije bili sigurni u vječiti opstanak sao Istočne Hercegovine, koja će da integriše „srpski Dubrovnik“ i dijelove njegova primorja s otocima – u svoj sastav.
Potom je vrloj ljevici s feminiziranim predvodnikom putnikom iz „gepeka“ Komaićka objasnila zašto mu gazde tamo nije bilo, što se zapravo desilo s vučicinim dojenčetom , tek odraslim Vučićem. Nesumnjivo u glavi ove novinarke ima više političkog znanja nego u čitavim saborskim antifama, a o moralu i korektnosti da ne govorimo.
Dubrovačka deklaracija korak je naprijed na europskom JI
U opsežnom i dugo godina pomno pripremanom ruskom planu uništenja Ukrajine, JI Europe je imao posebno poglavlje u planovima „specijalne operacije“. Ponajprije to se činilo dubokom penetracijom u prevažne gospodarske sektore JI Europe, napose čitavu energetiku i preko tog upada stvaranjem slike ruskih kompanija o prihvatljivim entitetima u široj društvenoj zajednici. Sponzoriranja sportskih klubova, masovne kulture, socijalnih projekata i slično, kako bi se pokazalo tobože umiveno lice ruskog novog svijeta. Pri ovome se nije gledala ekonomska logika investiranja, nije se žalilo novca za društvena sponzorstva, a još manje za visoko koruptivna ulaganja u donositelje odluka na svim, posebice najvišim državnim pozicijama. Dakle, primarno politički interes Rusije, kroz razaranja svih tih režima debelo istesanim oblicima hibridnog rata. Ubrzano se rekonstruirala mreža starih KGB-ovih suradnika i regrutacija ruskim interesima sklonih mlađih kadrova. Tzv. političke elite, u stvarnosti kriminalci organizirani u mafijške gangove, od posebnog su interesa bili za prilično profesionalni FSB, logistički suportiran s drugom moćnom tajnom službom GRU. Gledano, očima (u matičnim državama) kontra-obavještajno lojalnih kadrova iz novo ustrojenih sigurnosnih agencija, stanje je danomice bivalo sve problematičnije. Donositelji odluka do kojih su dolazile korektne informacije i jasne upozorbe Agencija – u pravilu su ignorirali, a nerijetko i s Rusima dijelili plodove napora nacionalnim državama odanih profesionalaca.
Videći učinke na JI, kao najviše izbušenom dijelu ruske geografske blizine i sfere interesa paralelno se radilo na mađarskom području (podgrijavajući velikomađarske apetite prema susjedima), dok je neonacizam obilato bujao na području Austrije i, Njemačke (stare veze sa staljinizmom). Unutar desnih i ultra desnih partija stare Europe, koje su opravdano naglašavale suverenizam i antiglobalizam, Rusi su pridobili značajne istomišljenike kroz milozvučnu retoriku isticanja sličnih konzervativnih ideologija, a u naravi opsesivnog ruskog imperijalizma. Reinkarnacijom ruskog carstva, cara Putina. Sve ovo je dovelo do platforme oslonjene na uvjerenje kako je kucno čas uređenja Europe po moskovskom scenariju. Logično, prvi je na red ruskog mlina ubačen najtvrđi orah – imena Ukrajina. Sigurni u podršku ogromnog broja tamošnjih spavača, utjecaj RPC u Ukrajini, neusporedivu superiornost u količini i kvaliteti oružja, na mlaku reakciju Zapada, poglavito Europe, nakon zelenog svijetla iz Kine zakotrljao se ogromni ruski ratni stroj. Sve ostalo pripasti će još jednom surovom, ali časnom razdoblju ukrajinsko – ruskih odnosa. Hrvatski – do gole kosti lojalan Putinu, uličar i Konjušar podrijetlom iz Cetinske krajine visoko se pozicionirao na njegovoj listi kvislinga. Taj i takav , kako bi zborio Franjo, je potpuno izgubio busolu pa vjerojatno i zdrav razum. U Dubrovniku nije bio summit podrške Dodiku, Komšiću, Vučiću i camaradu mu Putinu. Tamo se činilo i učinilo puno na još jednom očitovanoj podršci izranjenoj Ukrajini. On, koji Ukrajini verbalnim deliktima danomice soli rane htio bi na foto session i u tom ga podržava zadnja ocrnjena komunistička bulumenta. Za razliku od želja dodvoriništva, stvarnost mu je potpuno skladana činjenima. Pa neka ga u drštvu s Andrijom Mandićem, Vučićem, Dritanom Abazovićem i ranije Dodikom, Komšićem, Orbanom i sličnima te na summitima političkih lidera bez izvršnih ovlasti i sl. Da kojim slučajem Sabor, Ustavni sud, naše pravosuđe, i hrvatski narod imaju iti malo moći i digniteta, on bi davno bio opozvan i smješten na sigurno mjesto za takve likove.
Vučićev showu ili krvo znojenje
Konjušar koji je samo nekoliko sati ranije na jednom drugom, moguće showu, ćasko s mladočetnikom i nešto starijim podlim velikosrbinom naziva shouwom značajni Dubrovački forum na kojem se krvavim znojem znojio taj isti Šešeljev egzokutor (pritisnut kolektivnom voljom vodećih Zapadnih država, koje su mu i ranije u Šešeljevu slomu bile obilat suport). Laprdanje veliko srpske hulje na temu kako on vidi devedesete u „regionu“ ravno je predstavi vlastite despocije najmlađeg Kim Ila, kao zemlje blagostanja i građanskih sloboda ili nacističkoj paroli: „Arbeit macht frei”.
Ne po radi Konjušara, već zbog političke abecede, koju tzv. hrvatski političari nikad neće naučiti, valja s nekoliko riječi podsjetiti kakve su geopolitičke implikacije proistekle iz dosadašnja tri održana summita u ovom formatu. Na JI Europe, velikom očekivanju Putinovog trusta mozgova, danas se lojalnost diktatoru svela na pokojeg đilkoša iz Crne Gore, Srbije, Makedonije, donekle Bugarske i Rumunjske „etabliranih veličina“, tipa Dodika, Komšića; Milanovića i akademika iz ćuprijaške družine te njihovih trbuhozboraca.
U globalnim geopolitičkim obilatim preslagivanjima, pri čemu uporno ističem Zapadni Balkan kao novu arhitekturu i čvrstu barijeru na razmeđu civilizacija, pojave će izgledati posve drugačije. Računat će se samo na respektabilnije aktere. Turski sultan i žestoko opožareni Bliski istok, uključujući i Iran dovode do limesa na tim problematičnim južnim vratima Euro-Azije. Tom prostoru prekrvavih sukoba civilizacija i interesa velikih sila u kojima će Rusija, ako je još tada bude kao velike i moćne države, igrat minornu ulogu. Prometni koridori, putevi i skladišta energenata, vojne baze, investicije u regiji te na kraju bezuvjetna euroatlanska integracija ovog prostora, – jesu ono šta je bliska budućnost. O tome će se pitati Milanovića jednako kao kineske antikomuniste kuda ide Kina, ili Vučića, te amorfne mase za izradu bilo kakvog lutka, ukoliko ga baćuške prije ne maknu ili ga gazde Svijeta ne zamjenu normalnim srbijanskim liderom.
Konjušar u vremenu igre alki, još sanja o neosedlanim ratnim konjima, a izigravao bi sveznalicu ravnog Bulju ili klasiću mu Grmoji.
Davno sam ga nominirao za buvljak Arizona kod Brčkog, ako je još uvijek aktivan – buvljak, naravno! Ako ne, na Hreljić! Manji transportni troškovi, ali i manja utržena cijena.
