U poplavi današnjih likova domoljubne scene Dujmović izgleda sasvim pristojno, pa je prisjećanje na njegove protutuđmanovske tekstove mnogima mrsko. No, pohvalna je već i sama činjenica da se od vlastitih riječi pokušao, makar nemušto, obraniti.
Nakon što je na portalu za kojega trenutno radi Tihomir Dujmović stao u obranu samog sebe, zapitavši se tko su „sponzori“ reprinta njegovih antituđmanovskih tekstova, teško se od Dujmovića obraniti. Polazeći od premise da svaki politički angažiran tekst mora imati svog „mecenu“, Dujmović i nama nameće takve „sponzore“. Sa tezom da postoje neke „mračne sile“ koje su se drznule Dujmovića konfrontirati sa samim sobom, moglo bi se i smireno i razložno novinarski „razračunati“. Ali sa tvrdnjom da su oni koji to rade udbaši koji, razotkrivajući Dujmoviće strastvene napadaje na Franju Tuđmana napadaju Hrvatsku, to je gotovo nemoguće. Ipak, preuzeli smo na sebe rizik da nas se, zbog citiranja njegovih protutuđmanovskih izjava, nazove „nelustriranim“ UDBAŠIMA i „judoškudašima“, pa nam nema druge nego izaći u susret želji ovog idealiste, kako tvrdi da ga je „nakon punih pet sati razgovora“ nazvao Tonči Vrdoljak (koji je svoj idealizam pretočio u 880 dana borbenog braniteljskog sektora) i još jednom podsjetiti na neke stvari, da se ne zaboravi…
Pljuvanje po Tuđmanu – borba za njegova načela
Tuđman je prema Dujmoviću, podbacio kao predsjednik države, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske i kao vođa pokreta za samostalnost. I u svim tim ulogama ga Dujmović napada svim svojim novinarskim umijećem i svom svojom „domoljubnom“ pameću. Ali “Tuđman kao načelo“, to je već druga stvar! Za tim načelom Dujmović može uvijek posegnuti kada mu ništa drugo ne preostane, kada svi njegovi „argumenti“ izgube na težini, a optužnica koju je protiv Tuđmana pisalo postane dokazom protiv njega samoga. Nema veze što je pisao kako je Tuđman iza sebe ostavio „gladnu i izoliranu zemlju“, progonio neistomišljenike i zatirao slobodu riječi. On će Vam reći da je, unatoč tome ili baš zbog toga, branio „Tuđmana kao načelo“, dok ga je prozivao da je ideju hrvatske države narodu ogadio više nego bilo koji agresor.
U traženju istine jako se teško zbuniti, a najjače oružje onih kojima je to cilj jest zamjena teza. Upravo za tim oružjem posegnuo je Dujmović reagirajući na vlastite tekstove. Raskrinkavajući svojevremeno Tuđmana kao djelitelja BiH, despota i drskog tiranina, on je Tuđmana „pojednostavljivao“, izabirući njegove najvažnije osobine kako bi ga prikazao onakvim „kakav je bio“. Mi nećemo pribjeći takvom pojednostavljivanju Dujmovićevih osobina. On za nas i dalje ostaje kompleksna pojava naše medijske i političke zbilje, koja nipošto nije jednoznačna i koja te uvijek, pa čak i kad se najmanje nadaš, može iznenaditi. U znak dobre volje pristat ćemo i na tezu da u danim okolnostima nije imao današnju širinu znanja i povezivanja, da je bio intelektualno lijen, pa i da je nesvjesno manipulirao. No zašto to čini i danas, nakon toliko iskustva i novih spoznaja? Prerano je na to tražiti odgovor. Treba pričekati izmjenu političkih okolnosti pa ćemo i to, vjerojatno opet od samog Dujmovića, saznati.
Dujmović u svom obračunu sam sa sobom jednostavno gubi bitku. Ali to i nije važno jer će jedan Dujmović na kraju uvijek, iz svake bitke, izaći kao pobjednik. Zato njegovo priznanje da je „zvjerski kritizirao Tuđmana“ ništa ne koristi onima koji su na to ukazali. Naprotiv, nama, koji podsjećamo na Dujmovića koji je svom silinom i neskrivenim prijezirom napadao Tuđmana, suprotstavio se onaj Dujmović koji ga je „jednakim žarom branio“. On – Tuđmana! Na stranu što time Dujmović sebi pridaje značaj koji nipošto nema, jer Tuđmanu Dujmovićeva obrana uistinu ne treba, no problematično je što si on uvijek, i kada Tuđmana „zvjerski napada“ i kada ga „strastveno brani“, priznaje više slobode nego što daje ostalima i uzima si pravo na neograničenu uporabu dvostrukih mjerila, dok drugima zamjera pozivanje na dosljednost. Osim toga, on sada pokušava svoje napade na prvog hrvatskog predsjednika svesti na racionalne razloge, a to nipošto ne odgovara istini. Pa njemu je bio degutantan čak i običaj držanja ruke na srcu za vrijeme intoniranja državne himne, jer ga je uveo Tuđman! Kakve to veze ima s onim o čemu Dujmović danas govori?
Tuđmanova osmrtnica i zvjerski napad
Dujmović se, braneći se od samog sebe, poziva na „petnaest godina apologije i obrane Tuđmana“ jer je „to bila obrana osnova hrvatske države“. No istovremeno one koji Tuđmana nisu napadali, već su bili uz njega kad je tu državu stvarao, naziva drskim prevarantima i rušiteljima države!? Uistinu je trebalo mnogo hrabrosti i intelektualnog poštenja da se na Tuđmana saspe drvlje i kamenje u istom broju novina koji donosi njegovu osmrtnicu! Čime Dujmović to može opravdati? Neka kaže, da i mi pokušamo shvatiti. Zato, je potrebno zapitati se kako, kada i na koji način on čini ono što čini? Zašto to radi? Je li se ikada obračunao sa vlastitim tezama da je Tuđman opljačkao Hrvatsku, da je dijelio Bosnu i Hercegovinu, da se dogovarao s agresorom, trgovao hrvatskim interesima, da je jedini i isključivi krivac za hrvatsko-muslimanske sukobe? Ne. To od Dujmovića nismo čuli, to Dujmović ni sada ne spominje. Ne treba se zavaravati, Dujmović ni danas ne brani Tuđmana. On se samo Tuđmana laća da bi sebe obranio.
Prokleti idealist?
“Prokleti idealist, to ste vi, Dujmoviću”, kao kletva me progoni Vrdoljakova definicija, ponavlja nekoliko puta Dujmović. Kao bombaš samoubojica krči sebi put u bolju prošlost, ali upaljač ne okida. Ne bojte se, to nas Dujmović samo plaši, neće on sebi ništa nažao učiniti. Količina njegova nasilja nad istinom je pažljivo dozirana, taman onoliko koliko treba da se preplaše oni manje upućeni u njegovu životnu filozofiju, da ih se uvjeri kako ono što vide nije istina i da oni, koji su padali kao pokošeni od strane Račanove revolucionarne vlasti, osokoljene Dujmovićevim tekstovima, nisu ništa bolje ni zaslužili. Jer su bili Tuđmanovi izvršitelji, njegova „mrtva straža“, koju je trebalo čim prije pomesti. Čeličnom metlom i brzim zamasima, koje je u svojim kolumnama Dujmović zagovarao. Kada? Onda kada je trebalo. Danas on o tome može govoriti kako hoće, ali to više nikakvog utjecaja nema na ljudske sudbine. Kada je trebalo, Dujmović je bio na visini zadatka kojega si je sam zadao. Nadamo se, bar, da nije djelovao po tuđem nalogu.
Punim srcem protiv izdaje?
„I kad vidim da se događa izdaja Tuđmana, i to u njegovu temelju, protiv toga ustajem punog srca“, piše „Dujmović tuđmanist“, ali Dujmovića „detuđmanizatora“ ostavlja na miru. Koji je pravi Dujmović i tko mu puni srce? Javne tvrtke koje sponzoriraju njegove „domoljubne emisije“ s četiri milijuna kuna, dok on pomalo mijenja smjer, ali se ne odriče niti jedne bitne protuuđmanovske teze? Kada danas slušamo Dujmovića, čini se da su u pravu obojica: i onaj koji napada živog i trančira mrtvog Tuđmana, i onaj koji ga s naknadnom pameću u sponzoriranim emisijama brani od tih napadaja. Kako bi Dujmoviću udovoljili i prošlost prepustili povjesničarima, zadržimo se na sadašnjosti. Dujmović u svom NAJNOVIJEM tekstu, od prije svega nekoliko dana, kaže: „Ne volim udbaše iz njegove (Tuđmanove op.a.) okoline jer mislim da se na njima ne može graditi hrvatska država i ne mogu pjevati laude Manolićevim ljudima…“. Nevjerojatno! Pa nije li gro UDBAŠA i Manolićevih ljudi 1994. napustilo Tuđmana? A što tada čini Dujmović? Pristaje uz te UDBAŠE, stavlja se na stranu Stipe Mesića, piše panegirike Karamarku i napada ih što su s Tuđmanom uopće bili! Smeta mu jedan Milivoj Kujundžić, udbaš koji se za svoje grijehe iskreno pokajao i kojemu je oprostio i sam Zvonimir Marković (kojega je ovaj u zavoru tukao), i koji je, unatoč „pjevanim Laudama“ odbio Manolićev zov i ostao vjeran Tuđmanu. Taj mu smeta, ali mu ne smetaju Mesić i njegovi kadrovi.
Dujmović i udbaški krug
Naprotiv, Dujmović, osim što ih brani, preuzima i kompletan njihov program, postaje svojevrstan port parol njihovih glavnih teza kojima su rušili Tuđmana, optužuje ga za podjelu Bosne i Hercegovine, za dogovore s Miloševićem, za pljačku i izolaciju Hrvatske, podupire ih u obračunu sa Šuškom. Nema nijedne teze Mesićeva i Manolićeva UDBAŠKOG kruga uz koju Dujmović nije stao, koju nije promovirao i za koju se „bijesnim tonom i glasom“ Dujmović nije borio. NIJEDNE! Iako gotovo svaki osviješten i zdravorazumski Hrvat danas razumije Tuđmanovo odustajanje od „lustracije“ i u novim Karamarkovim obećanjima iste vidi „dudu varalicu“ za naivne, Dujmović izostanak „lustracije“ uzima kao još jedan razlog kako bi Tuđmana napadao, kako bi nad Tuđmanovo djelovanje stavljao sjene sumnje, a te deplasirane napade ponavlja i danas. Lustraciju izdajnika iz razdoblja prodaje hrvatskih interesa nakon Tuđmanove smrti, suradnike haaškog tužiteljstva i provoditelja „Akcijskih planova“, Dujmović ne spominje. A i zašto bi…
Haag, hrvatski grijesi i glupani
„Da, haašku omču sam vidio kao omču o glavi hrvatske države i stajao sam i stojim uz stav da u tom slučaju nema svetih. Hrvatska iznad svega!“, piše danas Dujmović i ponavlja tobože svoju staru tezu: „Ne uđemo li u Uniju, a tamo ne možemo dok ne izručimo sve naše heroje, mi ostajemo u balkanskom blatu. I zato, svjestan nepravde, tražim izlaz da svi ne završimo u Haagu.“ No ova, najnovija Dujmovićeva interpretacija jednostavno ne stoji! U svojim kolumnama, koje smo spominjali, on ne piše o našim „herojima“, koje „moramo žrtvovati“ da sutra svi ne završimo u Hagu, već o trojici-petorici GLUPANA, koji su progone zaslužili, i koji nisu nikakvi domoljubi već oskrvnjivatelji hrvatske ideje. Evo što kaže Dujmović: „Da ne bismo ponovo 50 godina bili sotonizirani kao cijela nacija ZBOG GLUPOSTI TROJICE ILI PETORICE LJUDI“, izručivanje generala je „sjajna šansa da Hrvatska OPERE SVOJE GRIJEHE, i časno, danas-sutra, uđe u Europu“. Dakle, hrvatski grijesi su tu, njih treba oprati, a to je najbolje učiniti izručujući one koji su radili gluposti. Gdje su tu heroji, gdje je tu žrtva i što je u tu u interesu Hrvatske? Tko u toj Dujmovićevoj rečenici vidi obranu hrvatskih heroja tome zbilja ne treba ništa dokazivati. Tko u njegovim tezama vidi išta osim kapitulantskog odnosa prema tužiteljstvu i defetizam koji se liječi nonšalantnim prebacivanjem odgovornosti na „glupane“ koji su svojim zločinima Hrvatsku pretvorili u svog taoca, tome zbilja više ništa ne treba objašnjavati.
Što bi napravio da je znao gdje je Gotovina?
Je li Dujmović bio sa svojim narodom kada se na skupovima u Zagrebu i Splitu prosvjedovalo protiv Gotovinina izručenja, kada se za njega molilo po hrvatski crkvama? Nije, jer ga je smatrao čovjekom zbog čijih gluposti je i on postao „taocem“. Dujmović u tom trenutku doslovce tvrdi da u uspostavljenoj bezuvjetnoj „suradnji“ s Haaškim tužiteljstvom vidi odmak od „dosadašnje kolektivne krivnje“ i navodi kako će nas „ukupno gledano“ prelazak na „individualnu krivnju manje koštati“. On se tu ne zaustavlja, pa u nastavku odobrava i predaju svih dokumenata „vezanih uz Oluju“, jer su time postignuti „ustupci“ i „postignuta šansa da izbjegnemo kolektivnu krivnju“, onu krivnju koju su nam nametnuli – a tko drugi nego Tuđman i „HDZ-ova klika“. Šteta što nije znao lokaciju na kojoj se Gotovina nalazi, jer nema nikakve sumnje da bi tu „talačku krizu“ brzo riješio. Gotovina bi bio ekspresno izručen, a Dujmović bogatiji za pet milijuna američkih dolara koji su raspisani kao nagrada za to „domoljubno djelo“. Ovako još ne znamo tko je nagradu preuzeo, ali nema nikakve sumnje da će, kada se jednom i to sazna, čitava hrvatska nacija biti šokirana. Zašto? Pa zato što će se pokazati da je završila kod nekog domoljuba Dujmovićeva kalibra. I kada nam taj bude objašnjavao zašto je izdao Gotovinu i uzeo ponuđeni novac, moći će se mirne duše pozvati na razloge koje Dujmović navodi u svojim kolumnama.
Tuđmana pocijepao napola, Račana cijelog digao u nebesa
Dujmović i u svom najnovijem tekstu govori o Tuđmanovoj dekadenciji, o tome kako je Tuđman nakon „Oluje“ bio „posve istrošen i temeljito bolestan“, te da nije bio kadar voditi Hrvatsku državu. Zar zbilja još ima onih koji ovaj Dujmovićev stav smatraju točnim? Pa u svakom je koraku prema Oltaru domovine na blagdan Svih svetih, te 1999. godine, taj „dekadentni, posve istrošeni i temeljito bolestan“ Tuđman pokazivao više svijesti i ljubavi prema domovini nego što će Dujmović ikada imati. On, za razliku od većine hrvatskog naroda, nije vjerovao „istrošenom i metaziranom Tuđmanu“, pa je, pronašao nove idole i prije njegove smrti. Vjerovao je Draženu Budiši, čovjeku, koji za razliku od Tuđmana „nikada nije obukao Titov šinjel“, i koji je s 21 godinom života „imao petlje pljunuti Titu u lice“. Ali i čovjeku koji je za vrijeme kovanja plana Z4 izjavljivao da „može zamisliti Hrvatsku kao saveznu državu“, koji je 2000., u svojoj pedeset i drugoj godini, kao predsjednički kandidat govorio da su to „zadnji izbori na kojima će sudjelovati Hrvati iz BiH“ i koji je tražio da se iz Ustava izbaci formulacija da je hrvatska država hrvatskog naroda. Čovjeku koji je za predsjednika savjeta za suradnju s Haaškim sudom doveo notornog Gorana Granića, koji ni danas ne želi odgovoriti niti na jedno pitanje iz tog razdoblja. Čovjeka koji je za ministra obrane doveo Jozu Radoša koji je, nakon što je iz MORH-a uklonio sve Tuđmanove slike, zdušno surađivao sa svima koji nisu Tuđmana sotonizirali, a na najviša mjesta u ministarstvu postavljao svoje kolege iz akademije JNA. I koji je najčuvaniju državnu tajnu – četiri uvezana toma snimljenih Miloševićevih razgovora, uključujući i podatke o načinu i mjestima na kojima su se te informacije prikupljale, uzeo iz sefa pomoćnika ministra za sigurnost i dao svom prijatelju Igoru Alborgetthiju da ih objavljuje u svojim novinama. Njima je Dujmović oduševljeno pljeskao. I Račanu, kojega Dujmović ne cijepa na pola, nego mu piše hvalospjeve tvrdeći da se “pošteno držao svih ovih godina“ (SD, 05.01.200.), i da će mu ime biti upisano zlatnim slovima u hrvatsku povijest, jer će se Hrvatski ulazak u Europsku uniju i NATO uvijek vezati uz njegovo ime! Da se ne bi vadio na Budišu i Račana, Dujmoviću ne treba na sve ni odgovarati, no treba konstatirati da ima mnogo onih koji, poput Dujmovića, danas više ne nasrću na „cijelog Tuđmana“ pa ga dijele na dvojicu: onoga prije i nakon „Oluje“. I tako se misle izvući. ALI NE MOŽE! Ne može i neće ići, pa makar nas zbog pisanja istine svi današnji domoljubi zbog toga prozvali UDBAŠIMA, Judoškudašima, ljevičarima i jugoslavenčinama!
‘Kad sam 2000. hvalio Mesića, nisam znao tko je on!’
Dujmović se brani i da nije znao sve o Mesiću, kada ga je na sva usta hvalio: „Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?“. Zaboravlja da su upravo novine u kojima je Mesića hvalio, objavljen transkript njegova sramotnog Haaškog svjedočenja, čije je teze, poput onih o „dvostrukoj paralelnoj liniji zapovijedanja“ i udruženom zločinačkom pothvatu zastupao i prije no što je imao priliku Mesićevo svjedočenje pročitati. „Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku?“, pravda se Dujmović, kao da je prespavao više od pola desetljeća Mesićeva bljuvanja po svemu što je podsjećalo na Tuđmana, zaključno sa morbidnim vicevima koje je prenosio ne samo naš nego i svjetski tisak. Je li Dujmović uistinu bio potpuni slijepac kada je Mesićevo dilanje stenogramima Tuđmanovih razgovora, koje su u uredu predsjednika pomno birali Mesić i Karamarko, zdušno branio. To je za Dujmovića prihvatljiv i „legitiman politički cilj“, jer je važnost tih transkripata „u tome da se pokaže karakter prošle vlasti, da se vidi da je ona štitila kriminal i pljačku i da se vidi kako je zapravo vladala!“. To stavljati u neki dodatni kontekst zbilja nema smisla.
Što je, u trenutka kad ga hvali, znao o Mesiću?
Dujmović se, dakle, opravdava od vlastite ljubavi prema Mesiću tezom da tada još nisu bili objavljeni sadržaji njegove Haške epizode u kojima je postavio osnovne teze za kasniju teoriju Udruženog zločinačkog pothvata. Podsjetimo se, stoga, na ono što je Dujmović u to vrijeme o Mesiću znao. Već smo pisali da je Stipe Mesić, povodom Dana državnosti 2000., dao intervju Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „ŠAKALI OKO TUĐMANA OPLJAČKALI SU HRVATSKU“, u kojem je optužio Tuđmana da je ekstenzivno tumačio svoje ovlasti, donosio odluke o kojima nije bilo rasprave i na koje nitko nije mogao utjecati, da se dogovarao s agresorom na štetu Hrvatske, odveo državu u međunarodnu izolaciju „bez ijednog priključka na europske integracijske procese“, „umočio“ Hrvatsku u „bosanske neprilike“ i doveo do njenog financijskog i političkog iscrpljivanja, da se okužio se ljudima koji nisu razumjeli demokraciju, da je producirao golemi kriminal, da je htio podijeliti BiH, stvoriti dvjesto bogatih obitelji… Znao je Dujmović sve to, i još mnogo više o Mesiću, Manoliću i njihovoj bratiji. Ali mu je on (Mesić) i dalje bio draži od Tuđmana. Zato piše da Mesić „sve i da hoće ne može postati novi Tuđman, i ta činjenica umiruje“. Prije Mesićeva izbora, piše Dujmović, „nacija je kolektivno služila za liječenje kompleksa njegova prethodnika“. Trebalo je naciju od tih Tuđmanovih kompleksa izliječiti. Terapije se primio i Dujmović.
Mladi moraju znati za laži i prijevare u politici
Dujmović se ne treba bojati „mračnih sila“, jer bi njih, i da postoje, svjetlo istine lako razotkrilo. Ne radi se ovdje o nikakvoj uroti protiv njega, kako on to misli i sugerira. Njegovi tekstovi su objavljivani kao pouka, svojevrsna politička škola, da shvatimo kako su se ponašali ljudi iz političkog i javnog života u nekim kritičnim trenucima hrvatske povijesti. Dujmović ih je shvatio kao naručene i planirane da ga onemoguće u nekoj ambiciji koje nismo bili svjesni. Time je pokazao da sve što smo napisali shvaća kroz prizmu sagledavanja vlastite štete i koristi. Jedina i isključiva funkcija naše rubrike, pa i objave Dujmovićevih tekstova, je da mladi ljudi, koji ne znaju puno o ovim stvarima, na osnovi istine, citata i vjerodostojnih izjava shvate koliko prijevara postoji i kolika je sklonost izdaji. Zadaća je ukinuti zaborav i reći istinu. A sve što je ispod toga Dujmović može utužiti.
izvor:dnevno.hr
