Milanovićev euroskepticizam, Radićeve guske i predizborna magla u glavi

Hrvatskoj je potreban predsjednik koji će argumentirano, temeljem mjerljivih činjenica prihvatiti međunarodni položaj i međunarodne politike Hrvatske kao najveće postignuće Andreja Plenkovića na čelu Vlade i HDZ-a. Hrvatskoj je potreban predsjednik koji će kao ustavni sukreator vanjskih politika marljivo raditi na još boljem međunarodnom položaju Domovine, što će se svakako pozitivno odraziti na sve segmente unutarnje politike, osobito na socijalnom planu. Tko to ne shvaća, zalutao je u predsjedničku predizbornu kampanju i politiku općenito! Milanoviću to ne pada na pamet, jer onda bi mu Plenković prestao biti neprijatelj, a na tom neprijateljstvu, konceptualno je gradio svoju petogodišnju predizbornu kampanju i popularnost u prvom mandatu.

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

Punih pet godina predsjedničkog mandata nije radio apsolutno ništa, osim perfidno isplanirane predizborne kampanje, u kojoj je u nedostatku svog djelovanja u skladu s ustavnim ovlastima kao institucionalni čimbenik stabilnosti države, činio baš sve državu učiniti nestabilnom i to rušenjem aktualne vlasti, kao samoprozvani vođa ujedinjene lijevo-desne oporbe. Uvlačenje pod kožu euroskepticima, navodnim domoljubima, braniteljima i svim onim skupinama koje nisu sklone HDZ-u, proveo je lagodnih pet godina na Pantovčaku bez ikakve odgovornosti za (ne)djela i javno izgovorenu riječ, a danas čini baš sve za još pet godina političkog đabalebarenja i preživljavanja. Pozicija predsjednika Republike Hrvatske izmišljeno je radno mjesto za Zorana Milanovića! Ne radi ništa, ni za što nije odgovoran i učinit će baš sve zadržati tu poziciju, jer eventualni gubitak izbora za njega bi značio političku smrt u paklu njegovih životnih i političkih neuspjeha.

Ono čime Milanović silno želi parirati smrtnom neprijatelju Plenkoviću, jest njegov otvoreni euroskepticizam i opetovano ponavljanje da se Hrvatska ne bi trebala ponašati kao Radićeve guske u magli. Pri tome mu je nebitno što ne zna tko je Radić, a tko Maček? Da bi mogao argumentirano potkrijepiti svoju teoriju o magli i guskama, izmislio je problem slanja dva hrvatska časnika u Wiesbaden pri NATO-ovoj misiji NSATO, predstavljajući to javnosti kao strašnu opasnost za Hrvatsku koja srlja u rat s Rusijom, baš kao Radićeve guske u magli. Plašenje naroda ratom, atomskom bombom, Putinom i Rusijom i sugestije da se Hrvatska mora odmaknuti od našeg europskog i svjetskog obiteljskog stola za kojim ravnopravno blagujemo i valjda postati neutralna kao Švicarska, u potpunoj je suprotnosti s međunarodnim politikama koje je još davno vizionarski zacrtao predsjednik Tuđman, a Plenković kao njegov legitimni politički nasljednik te vizije i snove implementirao je u javu. Milanović danas uspoređuje hrvatski međunarodni položaj s Peštom, Bečom i Beogradom, sugerirajući da je Bruxelles isto, samo drugačije zapakirano. Hrvatsko članstvo u EU besramno je pretvorio u kasicu prasicu koju treba iskoristiti do krajnjih granica. Koliko je on eura omogućio Hrvatskoj svojim političkim djelovanjem? U svojoj predizbornoj magli u glavi, ne želi vidjeti da su hrvatske euroatlantske integracije s finalnim Schengenom i eurozonom ( u očekivanju OECD-a), zauvijek fizički odvojile Hrvatsku od Beograda i balkanskog pašaluka i smjestile nas na zapad gdje smo oduvijek civilizacijski pripadali. A NATO nam je garancija i štit u slučaju bilo kakvih eventualnih ratnih ugroza kakve smo doživjeli devedesetih godina! Jer tko napadne jednu članicu NATO saveza napao je sve!

Milanovićeve ustavne ovlasti kao sukreatora vanjskih politika zapravo su postale rušilačke samo zato što međunarodni položaj Hrvatske, danas najbolji u našoj povijesti, nije bila njegova ideja, što u te politike nije uložio ni kaplju vlastitog znoja, a još više zbog toga što Plenković u međunarodnim krugovima uživa takav ugled kojega Milanović neće dostići ni za još pet predsjedničkih mandata. Milanovićev ratni politički put zapravo je jednostavno opisati: od „detuđmanizatora do deplekovićzatora“! Bijeda, jal i ljubomora, predsjednika koji za sebe misli da je najveći, najpametniji i valjda najljepši? Čista patologija!

Stvaranjem predratne histerije zbog slanja dva časnika u Wiesbaden, Milanović je perfidno osnažio svoju ustavnu ovlast kao Vrhovnog zapovjednika OSRH, jer bez rata, ili bez prijetnje ratom, u miru mu je ta ovlast potpuno marginalna. I onda slijedi njegovo iživljavanje nad najvišim časnicima Hrvatske vojske kao i nad ministrima obrane Republike Hrvatske. Dakle, proizvodi razdor i predratnu paniku, a on je taj koji će nas iz tog pakla izvući. Da nije smiješno bilo bi tragično! Najtragičnije u svemu tome jest činjenica da je Milanović dovoljno inteligentan da vidi sve svoje besmislice, no kroz predizbornu maglu u glavi, ne vidi ništa osim sebe u fotelji novog petogodišnjeg predsjedničkog đabalebarenja.

Hrvatskoj je potreban predsjednik koji će argumentirano, temeljem mjerljivih činjenica prihvatiti međunarodni položaj i međunarodne politike Hrvatske kao najveće postignuće Andreja Plenkovića na čelu Vlade i HDZ-a. Hrvatskoj je potreban predsjednik koji će kao ustavni sukreator vanjskih politika marljivo raditi na još boljem međunarodnom položaju Domovine, što će se svakako pozitivno odraziti na sve segmente unutarnje politike, osobito na socijalnom planu. Tko to ne shvaća, zalutao je u predsjedničku predizbornu kampanju i politiku općenito! Milanoviću to ne pada na pamet, jer onda bi mu Plenković prestao biti neprijatelj, a na tom neprijateljstvu, konceptualno je gradio svoju petogodišnju predizbornu kampanju i popularnost u prvom mandatu.