Položaj/ moć predsjednika Republike Hrvatske
Superizborna godina u Lijepoj Našoj ide prema svojem vrhuncu. Nakon saborskih i europskih, ovu će godinu politički okruniti izbori za predsjednika Republike Hrvatske.
Trenutni stanovnik na Pantovčaku je prije izbora, na kojima je izabran na to mjesto, tvrdio kako je u pitanju jedna nevažna dužnost koja ni o čemu ozbiljno ne odlučuje! I da ga to ne zanima previše. ( Bio je tada predsjednik vlade Republike Hrvatske. ) Pa, kad je izgubio izbore za Saboru, više nije mogao obnašati tu zaista odgovornu dužnost, kao čovjek od karaktera ( značaja ) ušao je u utrku za onu tamo nevažnu dužnost. Dakle, u tren oka predomislio se i najavio da će se na toj, iako nevažnoj dužnosti, držati Ustava kao Svetoga pisma. I, eto, on istu zadobi voljom biračkoga tijela.
Zaista, ako se izvan širega i dubljega suznačja promotri ono što slovo Ustava Republike Hrvatske kaže o dužnostima i obvezama predsjednika Republike, neka stvarna moć tu nije. Slovom hrvatskog Ustava predsjednik ima niz, u osnovi, ceremonijalnih dužnosti, a nešto moći u pitanjima obrane i vanjskih poslova. I sve to, uglavnom, uz supotpis predsjednika vlade.
Takav položaj predsjednika u sustavu vlasti iskrojen je nakon smrti prvoga predsjednika države dr. Tuđmana u času kad je većinu u sabornici osvojila poznata sveoporbena šestorka pod vodstvom Ivice Račana, poznatog kao zadnjeg šefa komunističke partije u Socijalističkoj republici Hrvatskoj, jednoj od sastavnica SFRJ.
Naime, nakon hrvatske pobjede u Oluji, i nakon bolnoga poraća, umoriše se Hrvati pa na vlast dovedoše dobro im poznatu Partiju sa njezinim, u demokratskim okolnostima višestranačja, nastalim, a ponekim i samostalno stvorenim, izvedenicama ( tkzv. stranačkim derivatima ) iz okvira njezinoga jata.
Dakle, ni u Lijepoj Našoj ništa nova pod suncem i hrvatskim nebom. Ista takva priča o demokratskim promjenama zbila se po svim bivšim zemljama komunističkog lagera. Drugim riječima: bezbolna preobrazba jedine partije uz niz, po nazivu, demokratskih strančica koje od svojih marksističkih korijena ne učiniše ni makac dalje.
S druge strane, nove, zaista u bitci za demokraciju pokrenute političke stranke, boreći se sa olujama i zamkama sustavne partijske pohare društvenoga života, reklo bi se izgubiše sapu. I zbi se posvudašnjost u poslijekomunističkom vremenu: stara komunistička partija, uglavnom pod socijaldemokratskim imenom, sa svojim demokratskim višestranačkim ukrasima, osvoji vlast nakon vremena društvene konsolidacije u poslijekomunističkom prostoru. Ponovimo: ni u Hrvatskoj isto takvo ništa nova!
Pretpovijest društvenoga okruženja iz kojega dolazi aktualni stanovnik Pantovčaka
U hrvatskom slučaju, nemalu, zapravo presudnu ulogu u tom povratku na staro odigrao je dobri čovjek Dražen Budiša, poznat kao studentski vođa iz 1970. On je za zbiljsku demokratsku Hrvatsku odležao svoje godine u kazamatima Stare Gradiške i Lepoglave. A baš u ta vremena progona hrvatskih proljećara Ivica Račan je bio izrastao ( proizveden ) u partijskoga moćnika i baš na valu ugušenja širokoga nacionalnoga pokreta za demokratizacijom „ponosite sred Balkana“.
Bez Budiše, bez njegovih socijalnih liberala preimenovani komunisti u Stranku demokratskih promjena ( SDP ) ne bi li se dohvatili vlasti, a do nje su ipak stigli. ( Usput, to preimenovanje Saveza komunista u Stranku demokratskih promjena, kako se komunistička partija već ranije bila prekrstila u jeku borbe za svoju posebnost u komunističkom lageru, bila je tek jezička akrobacija svoje vrste. Kao, komunisti više nisu partija nego savez komunista! Dakle, nije šija, nego vrat! Naime, obzirom na to novije preimenovanje partije, postavlja se pitanje: nakon koga je ta, kao nova SDP, sa svojim istim starim kadrom i – imovinom, trebala uvoditi demokratske promjene? A to, očito najjednostavnije moguće pitanje tijekom demokratskih promjena u Lijepoj Našoj, nitko nije sebi, a ni staroj Partiji, pod drugom firmom, postavio?! Njezina totalitarna vlast u punih četrdesetpet godina, u ovom njezinom tek jezički demokratskom zatezanju lica, kao da je prebrisana krpom. Popapala maca. A neki su te godine njezine vladavine nazvali godinama koje su pojeli skakavci kao ono u vremenu egipatskom sužanjstvu izabranoga naroda Božjega!
U uvođenju demokratskih promjena, po mjeri SDP, sama Partija, kao i strančice iznjedrene iz njezina šinjela u, nisu sami mogle zadobiti većinu potrebnu za sastaviti vladu, a kamo li promijeniti Ustav. ( Jer za sastaviti vladu treba natpolovična, a za ustavne promjene, dvotrećinska većina zastupnika u Saboru. ).
Neizbrisiv poklad prvoga hrvatskog predsjednika
Ako se šire pogleda, i u odmaku od časa ustavnih promjena u položaju predsjednika republike, cijela aktivnost oko tadašnje promjene Ustava imala je neposredni cilj: potpuno i cjelovito, na najvišoj državnoj razini, betonirati ono što se krstilo imenom detuđmanizacija Hrvatske. U prijevodu: i na razini najvišega državnoga pravnoga akta izbrisati i samu mogućnost da se na čelu Hrvatske opet nađe osoba koja bi svojim darovima i sposobnostima ispunila ovlasti koje je prvi predsjednik imao po izvornom slovu Ustava.
Osim toga, iza tih ustavnih promjena krije se endemski strah Partije da bi već i same te ovlasti mogle biračima ( hrvatskim građanima ) trajno osvježavati sjećanje na dane kad je Hrvatska uskrsla kao država i postala članicom bitnih svjetskih asocijacija – od OUN do, konačno, i EU. Ali, krojači takvih ovlasti nisu znali, a niti su mogli pretpostaviti, i da te skresane ovlasti ne će prvoga predsjednika, sahraniti u sjećanju nacije.
Naprotiv, već njegov prvi nasljednik na toj dužnosti, sve je činio, i ponašao se u javnom prostoru, kao da još uvijek ima njegove ovlasti! I tako svaki sljedeći, a ponajvećma aktualni stanovnik na brdu Pantovčak, koji u svakoj prilici, bilo to potrebno ili nije, uz naziv svoje dužnosti, obvezatno dodaje – vrhovni zapovjednik oružanih snaga. U miru to je sasvim suvišan dodatak.
Konačno, svaka se dosadašnja kampanja za Pantovčak i vodila kao da su i dalje na snazi prvotne ustavne ovlasti predsjednika republike! Treba se samo sjetiti tema koje su te kampanje označavale: od prvenstveno gospodarskih, vanjskopolitičkih, obrambenih, građanskih stanja – nataliteta, iseljeništva ozračja u hrvatskom društvu, a do, konačno, i ni manje ni više, nego povratku barem nekih od prvotnih ovlasti prvoga dužnosnika i posebnoga tijela državne vlasti što je temeljna ustavna odrednica ove dužnosti: predsjednik republike nije istaknuti pojedinac u društvu, nego posebna državna institucija!
Stvarni domet mogućnosti institucije predsjednika
Upravo polazeći od činjenice posebne državne institucije valja prosuđivati težinu i njezinu važnost u društvenom životu države. A u tom se suznačju otvaraju goleme prilike za stvarni utjecaj na društvene tokove. Jer, u Ustavu je ostala odredba da predsjednik brine o usklađenom radu državnih tijela. Obzirom da on u proračunu države ima svoje stavke, slobodan od dnevnopolitičkih bitaka i čarki u Saboru, tipičnih za svaku skupštinu na svijetu, ima otvorene mogućnosti, koristeći svoj neovisni položaj o dnevnoj politici, biti mjestom za šire i dobro dugoročno promišljene inicijative. To tim više jer je na dnevnoj osnovi izvješćivan o konkretnim okolnostima funkcioniranja države, a on sam nije vezan ni rokovima ni nizom drugih žurnih okolnosti a o kojima ima saznanja iz prve ruke.
U takvom suznačju, sklopu okolnosti svoje neovisnosti o dnevnoj politici, u obnašanju svojih dužnosti predsjednik ima bogomdanu mogućnost nadići tu dnevnu politiku i biti, nenametljivi predvodnik poboljšavanja društvenoga ozračja u državi. On se ne treba trošiti u dnevnoj politici, a kamo li komentirati poteze vlade koja svoje dužnosti izvršava u bitno drugačijem suznačju i okruženju od njega, sama do guše baš u dnevnoj politici!
Ako bi svoj iznimni društveni položaj predsjednik shvatio u ozračju vlastite neovisnosti o dnevnoj politici, kolika bi dobra mogao pribaviti domovini. Kako na domaćoj javnoj sceni, tako i na vanjskoj. Jer, osim neposrednih političkih učinaka, koje su teret vlade, predsjednik svojim ukupnim javnim djelovanjem može u bitnome određivati društveno biće nacije, ritam njezinih koraka.
U tom smislu, brdo Pantovčak je zapravo, srce društvenoga života države. I daleko je od toga da bude mjestom uhljebljenja potrošenih političara.
Hoće li hrvatsko biračko tijelo prepoznati tu posebnu težinu i iznimnu priliku, koju ova dužnost nosi, i izabrati osobu koja umije nadvladati svoje političke navade i navezanosti? Ne znamo. Ništa nije sigurno.
Jer, dosadašnji njezini nositelji vrijeme na Pantovčaku koristili su za, blago rečeno, promicanje svojih ( ljevičarskih ) nazora. Jedan je pravio morbidne viceve na račun prvoga predsjednika republike, a drugi se trudio Hrvatsku učiniti crvenom i pod ozbiljno govorio o nekoj ustaškoj guji – u modernoj demokratskoj Hrvatskoj! I to je sve. Ti nositelji prve dužnosti u državi upamćeni su po samo po tim iskoracima izvan svoje neovisne, nestranačke ili, bolje kazati, nadstranačke uloge u sustavu državnih tijela ( ovlasti ).
Dakle, nasljednici dr. Tuđmana na Pantovčaku nisu uspjeli prevladati svoje političke navezanosti, da se ne kaže nešto teže. I prošli su političkim životom Lijepe Naše kao oblak koji nije donio osvježenje. I to je sve. Jedan nikako da se priuči na činjenicu da je samo, nakon Pantovčaka, običan građanin, a drugi je profesor na sveučilištu. I – klavirosvirač sa veoma zanimljivim nazivom svojih glazbenih uradaka u kojima je ključna riječ „diabolus“. ( I to je neki znak! )
Dakle, sudeći prema dosadašnjim nositeljima ove dužnosti, biračko tijelo kao da i dalje, prigodom izbora, ima na umu, iskustvo s prvim hrvatskim predsjednikom, a ne ono što ga donosi ustavno slovo.
Biračkom tijelu bi dobru odluku mogla olakšati činjenica što se, nakon mandata na Pantovčaku, ista osoba više ne može, po samoj prirodi najviše dužnosti, koja je i institucija države, vratiti u realnu političku arenu jer svaka druga dužnost u državi ispod je one koju nosi boravak na Pantovčaku! Odnosno, više dužnosti od one predsjednika republike, jednostavno, nema. I, što se u njezinu obnašanju učini, učinjeno je, ili ostaje propušteno za svagda. A popravka nema.
A i inače je tako u ostalom civiliziranom svijetu koji dužnost predsjednika ima.
U tom slučaju na djelu je spoj prava i morala s time da preteže moral. Jer, svaki predsjednik zna da je svoju jedinstvenu povijesnu prigodu, u punoj neovisnosti o dnevnoj politici, imao prilike oploditi da bi učinio nešto trajno dobro ( Svoj trag u povijesti. ) za državu kojoj je na čelu. Po tome se i predsjednici, u tom svijetu zapadne civilizacije, i pamte. Nema nikakvoga ozbiljnog razloga da tako ne bude i u Lijepoj Našoj.
Krešimir Budimski
