U svijetu zbilje bilo je za ne vjerovati, a zbilo se: nakon očitanja rezultata prvoga kruga predsjedničkih izbora, u času ulaska u svoj izborni štab, Zorana Milanovića dočekale su ovacije: Tito, Tito, Tito!
Prva pomisao na to događanje je: događa li nam se to u nekom paralelnom svijetu? Vide li oči ono što uši čuju? Koja je ovo godina? Konačno, je li ovo suverena, demokratska, međunarodno priznata država, ili se pred očima odvija godina 1972? A mjesto je lovačka rezidencija jugoslavenskog komunističkoga diktatora Tita – Karađorđevo i slavlje nakon obračuna istoga Tita s hrvatskim proljećem? Je li ovo otvorena sezona lova na sve hrvatsko uključiv i slovo H na hidrantima po stubištima u Hrvatskoj? Zbiva li se to u vremenima kad je samo ime Hrvatska izazivala podozrenje organa bezbjednosti a osobito honorarnih čuvara jednopartijskoga poretka raspoređenih baš na svakom stubištu u „ovoj zemlji“?
Ovo klicanje Titu trenutak je u kojem čovjeka prođu trnci. Jer, od 1990. „ ova zemlja „ slobodno izgovara svoje ime i ima svoje mjesto među državama svijeta ponosna na svoje iskonsko utemeljenje u zapadnoeuropskom duhovnom i zemljopisnom prostoru. I iza nje su olovna vremena komunizma te rak – rane na njezinoj duši.
Ali, za izborni štab Zorana Milanovića ovo je opet, sudeći po simbolu pod kojim su proslavili prvi pobjednički krug svojega kandidata, „ ova zemlja “ bez imena.
Zoran Milanović, kao trenutni predsjednik Republike Hrvatske, kad bi zaista prihvaćao svoju predsjedničku prisegu, u času skandiranja imena diktatora, i jednog od 10 svjetskih prvaka u masovnim ubojstvima, trebao bi odmah izaći iz te špilje izvan vremena i prostora slobode. A nije. Nije, nego je mirno odslušao klicanje gušitelju svake slobode u Hrvata kako one osobna tako i one nacionalne. Ovim svojim činom javno taj čovjek je na najočitiji način pokazao pod kojim je barjakom on to bitku bio za mjesto predsjednika države Hrvatske! Za onoga koji je izjavio, nakon ugušenja hrvatskoga proljeća, da će prije Sava poteći uzvodno, nego li će Hrvatska biti državom.
Za izborni štab Zorana Milanovića te večeri slavlja Sava je potekla uzvodno! A pitanje je li i ikada i drugačije tekla.
Jer, za komunizam sam po sebi, po njegovoj biti, cijela ljudska povijest, teče uzvodno. Samo što tu objavu konačne spoznaje svi ljudi još ne shvaćaju. Zato su tu komunističke partije koje će taj povijesni preokret u razumijevanju toka rijeka uliti u srca, dušu i duh naroda koštalo to koliko koštalo. Naime, izvorni veliki guru marksizma Josif Visarionovič Staljin kazao je o odgojnim metodama partije u takvom smjeru: smrt jednoga čovjek je zločin, ali smrt milijun ljudi je – statistika! Imenjak mu, poznat pod nazivom, Tito toga se načela držao kao pijan plota!
I, eto, u demokratskoj Republici Hrvatskoj, tom se ljudskom biću, kliče u proslavi, i proslovu, pobjede na prvom krugu pobjede za predsjednika te Republike njegovom iskrenom sljedbeniku!
Istina je: demokracija može podnijeti baš sve. Eto, čak i to da sljedbenici njezinoga izvornoga zatirača, u ime njezinoga održanja, mogu plesati pobjednički ples u bitci za prvu službu u državi ( Inače, u civiliziranom svijetu kao poznatu prvu državnu dužnost! )!
Stanje nacije – ili moć crna ruke iz groba komunizma
Do toga pokliča štapske pobjede Hrvati su si mogli tepati da su narod ucijepljen u same temelje zapadnoeuropske uljudbe. Narod koji se, potpuno slobodno na popisu pučanstva, izjašnjava kao vjernički, katolički u 78 % slučajeva. A po svojim vanjskim izričajima da su u pitanju ljudi koji umiju razlučivati važno od nevažnoga i da su rođeni demokrati… I sve tako redom u svemu što proizlazi iz činjenice 13 – stoljetne vjernosti Crkvi i na pragu 1100 – te obljetnice hrvatskoga kraljevstva …
A onda, na izborima za predsjednika države, u prvom krugu, odluče u svojoj punoj slobodi izabrati na tu dužnost osobu koja se, kao zreli čovjek, i politički čimbenik, usudi u istoj rečenici spojiti Tita i Tuđmana – u korist Tita!
Zaista je suvišno spominjati potpunu besmislenost ove usporedbe. Tu razinu štapski kandidat nije valjda mogao spoznati. A ako je, onda je podcijenio obično zdravo rasuđivanja nacije jer je nemoguće da dvije trećine pučana u Republici Hrvatskoj zaboravi tko je bio Tito i koja im je sve zla nanio. I on i komunizam kojim je do svoje smrti gušio svaku ljudsku slobodu. Ili sve to sustavno iznova treba crtati ljudima koji su po kavu, limun i detergente, morali potegnuti preko granice, a vozili se uz par – nepar i benzinske bonove. Tako su živjeli svoj jadni život. A bilo je to ne tako davno. Taman u času kad je ovaj svijet napustio čovjek koji je i Hrvate vodio u sve poraze pa do samoga ruba njihovoga nestajanja kao nacije.
Za njegov izborni štab, a jasno i za kandidata Milanovića, ove mračne povijesti Titovoga vladanja nije bilo.
Očito, Tito je po tim ljudima, demokrat par exellence! Tako to mora biti kad Stranka demokratskih promjena, izmijenjenoga imena u Socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ranije poznata po komunističkom jednoumlju, i jedina dopuštena – Savez komunista Jugoslavije ( Hrvatske ) njega stavlja na čelo u – demokratskoj utakmicu! Na tom temelju Zoran Milanović kani ostvariti svoju punu pobjedu. I, začudo, ide mu dobro: pošlo ga.
Usprkos mračnoj povijesti te partije, uspjeh njezina kandidata, ovim klicanjem potvrđenih, nereformiranih komunista mora biti čudo! Ili je na djelu izravni proizvod industrije zaborava. A budući da čuda u društvenom životu nema, onda je ipak ovdje u pitanju industrija zaborava – do savršenstva dovedena jedina uspješna rabota partije komunista na koje god se ime ona trenutno odazivala.
Kako se kali kandidat?
Na drugoj strani demokratskoga odvagivanja našao se nezavisni kandidat, uz podršku HDZ, dr. Dragan Primorac, svjetski priznati stručnjak, čovjek s dokazanim ozbiljnim znanstvenim ostvarenjima.
Njegov učinak u prvom krugu je podbačaj onoga što je do sad uvijek bio uobičajeni postotni udio HDZ u biračkom tijelu – svega 19 i nešto postotaka. Ovaj rezultat zahtijeva promišljanje kako se to, u hrvatskom društvenom ozračju, kako se ono u javnosti razumijeva, moglo zbiti? Jer, ispada da ni svi članovi HDZ, i članovi njihovih obitelji, nisu glasovali za „ svojega „ kandidata.
Poznavajući ranije učinke HDZ na nacionalnoj razini, ovo bi bio prvi takav slučaj. S tim da je HDZ – ov kandidat osoba koja bi, uza sve nebitne primjedbe na njegov račun, morala je ostvariti više. Bar toliko. U najmanju ruku.
A nije.
Naravno, postavlja se pitanje je li moguće da pobjednički mentalitet HDZ padne ovako nisko? I zašto? Je li to krivnja vodstva HDZ?
Na prvi pogled, je. Nema tko drugi biti odgovoran. Jer, predsjednički izbori započinju u času završetka ranijih. Doslovno istoga dana kad se objave konačni rezultati. Jednostavno, to je abeceda političkoga života. I neshvatljivo je kako je HDZ – ovu vodstvu ova spoznaja mogla izmaći. Naime, brojiti 200000 članova, a među njime, odmah po završenim izgubljenim izborima, ne tražiti ime koje će moći osvojiti pozornost naroda, čudno je, najblaže kazano.
Punih 5 godina bilo je vremena za tihu, ali sustavnu, promidžbu osobe u tom moru ljudi s najboljim kvalifikacijama, i s uspješnom osobnom, profesionalnom i političkom poviješću. A, eto, preko takvih činjenica, i istina političkoga života, HDZ – ovo vodstvo je prošlo kao pored turskog groblja! Da je tome tako dade se zaključiti iz izjave Andreja Plenkovića da se nitko nije htio prihvatiti izazova spremnoga kandidata za dužnost predsjednika republike u redovima HDZ!?! Ali, kad se dublje zađe iza rečenoga, u tome baš ništa čudnoga.
Naime, ako se vodstvo HDZ traženja podobnoga kandidata, jednoga ili više njih, sjetilo, recimo, od lipnja 2024. ušlo je u previsoku zonu rizika od uzaluđa svojega posla! Ako je u moru članova bilo mogućih kandidata, a nemoguće da nije, svakom bi od takvih moralo biti jasno da se u tri mjeseca u takvu trku trči za gubitničku palmu! I to bez obzira što je trenutni obnašatelj ove dužnosti gotovo u svakom svojem javnom nastupu tu dužnost pretvarao u kavanski one man show i preko mjere davao razloga za gubitničku ulogu.
Obični zdravi razum ukazuje na takve zaključke.
Jasno, u ovu jednadžbu ovdje se ne uračunava stanje duha biračkoga tijela. Kao samo po sebi razumljivo, bit će da se u redovima HDZ računalo s visokim rejtingom stranke kao bitnoga čimbenika političkoga života u našoj domovini. Također, računalo se i sa mogućim kolateralnim pozitivnim učincima uzimajući u obzir obitelji, prijatelje i osobe koje cijene neosporne uspjehe HDZ na razini vladinoga djelovanja i zbiljskoga vođenja države.
Ali, ovakva se računica, iako logična, pokazala neuspješnom i gubitničkom. U osnovi, promašenom. I to je ono što pred vodstvo HDZ postavlja pitanje o potrebi unutarstranačkog prestrojavanju i propuhivanju sustava vlastite organizacije.
Dodatnu teškoću u ovom zbroju loših poteza i predviđanja sama po sebi tvori činjenica da je HDZ prihvatio nestranačkoga kandidata pod svoje. Za stranke takve povijesti već sama takva pozicija je gubitnička! Ona šalje jasnu poruku da organizacija od 200000 ljudi nije u stanju iz svojih redova iznjedriti dovoljno uspješnu i spremnu osobu za dužnost državnoga poglavara. To tim više što je već na splitskom slučaju vezivanja uz nezavisnoga kandidata za gradonačelnika HDZ – ovo vodstvo imalo čist primjer promašaja!
Desni kandidati u utrci bez ikakvih izgleda
Ovu nisku HDZ ovih promašaja dodatno ojačava i nekoliko osoba koje su se samo kao takve, s desnih uvjerenja, samostalno upustile kao kandidati u izborni proces.
Svi oni u bitku su ušli kao sigurni gubitnici jer uopće nisu umjeli, a možda ni željeli, razumjeti da u okolnostima dviju jakih stranaka na političkoj pozornici samo dva ozbiljna kandidata mogu polučiti pobjedu. Neshvatljiva lakoća površnoga zaključivanja svela je te ljude s desnih polazišta, na smiješne figure. Ma koliko inače oni bili ozbiljni. Ali, zanemarujući činjenicu da jedino kandidati dviju stranaka imaju izglede za pobjedu, samo su dokazali, blago kazano, svoj politički amaterizam. Naime, običnom razumu je neshvatljivo da se kao pojedinci upuštaju u utrku, a da konja ( stranačku strukturu ) iza sebe nemaju! To, u okolnostima kad je cijela država jedna izborna jedinica, i broji se samo glas više za jednoga od dva kandidata – znači biti gubitnik po sebi.
Jedino što bi moglo opravdati ovakav nastup pojedinaca je testiranje utjecaja u biračkom tijelu. To ima nekoga smisla u apstraktnom umovanju/mudrovanju, iako je praktično nevažno budući da je sasvim drugačije okolnosti ovih izborima od ostalih ( Za Sabor i lokalnih ).
Isto tako, nema neku uvjerljivost izričaj HDZ – ova vodstva da su kandidati ( samozvane ) desnice ušli u HDZ – ov birački bazen i oduzeli su HDZ – ovom kandidatu glasove. U zbilji tome nije tako.
Naime, glasači, recimo Selak – Raspudićeve nisu desnica, nego jedna skupina građana ni desno ni lijevo, koji vole biti izvan stranačkih „ torova „ i, kao takvi, ne glasuju za velike stranke. Iako će Selak – Raspudićeva euforično izjaviti da takvih 8% čini treću snagu u društvenom životu, ta vrsta građana to nije i sebe ne doživljava kao dio nekoga „ krda “. A, recimo, Buljevi glasovi idu partneru Mosta Milanoviću. A gospođa Lozo je malo prošetala državom, a po završetku svoje priče i nije kazala ništa svojim 2 % pristalica što da urade u drugom krugu. Mogla je, ali nije.
Sve u svemu, samo je jedan kandidat desnice ( g. Jonjić ) pozvao svojih 5% glasača da u drugom krugu iskažu povjerenje dr. Primorcu. G. Jonjić, za razliku od Selak – Raspudićeve, ima neke izglede polučiti i onaj učinak koji ona očekuje. Ali, obzirom na političku povijest g. Jonjića, koji je selio iz jedne u drugu strančicu s pravaškim programima, ( koja je, po vlastitu izričaju sam pisao! ) malo je vjerojatno da je i on u stanju izaći iz takvih navada i sad nakon poraza. Istina, neke nade ima, ali to valja ostaviti tijeku vremena.
Nova utrka – jedan na jedan
Dr. Primorac najavljuje za drugi krug ovih izbora čisti brisani prostor: jedan na jedan. On i Titov gardist sami u ringu. Pa kom opanci, kom obojci. Sigurno da je to prilika. Ali, Zoran Milanović je u prvom krugu izbjegao kazati i jednu misao nečega što bi bilo njegovim programom koji bi bio zasnovan na ustavnom položaju i ovlastima predsjednika države.
Navodno da je on pristao na samo jedno sučeljavanje u bitci u koju ulazi s 30% tnom prednosti u odnosu na dr. Primorca! On će na toj činjenici velike razlike graditi svoju kampanju. Usput će nastojati ironizirati dr. Primorca koji u svoju korist ima osobna postignuća koja prelaze granice države. Milanović si sraz na tom fonu ne smije dopustiti jer nema što pokazati a što bi se moglo nositi s onim na čemu će dr. Primorac inzistirati. Tako je zaključivati na temelju njegova sučeljavanja s Kolindom Grabar – Kitarović – Zoran Milanović od tada ima iskustvo izbjegavanja ozbiljnih pitanja koje mu se ne će uzeti pod minuse u raspravi. To je njegov način djelovanja i uspješan je. Uz prebacivanje loptice u protivnički teren. Uostalom, njegovo biračko tijelo ne zamara se takvim pitanjima o stvarnim njegovim, ili bilo čijim postignućima. Za njih je važno samo to da ima partijsku knjižicu!
Ipak, u ovom očekivanom raspletu, ima nade za dr. Primorca. Cilj bi mu trebao da bude: zainteresirati i angažirati one koji su se uzdržali od izlaska na birališta u prvom krugu! A to je, u zatečenim prilikama, titanski posao! Njegov izborni stožer morao bi naći načina da nekako prebaci loptu na Milanovićev teren i ovoga stjera u kut. Nije da nade nema, ali ona ovisi o mnogo toga.
Konačnica
U konačnici, Hrvatska ima kapaciteta za izdržati još jedan mandat Zorana Milanovića. Sve u nadi da će se prilike u svijetu održati u sadašnjem stanju. U takvim okolnostima vlada donosi ključne odluke, a predsjednik može samo usput smetati ako želi. Nacija koja može podnijeti da joj prvi kandidat za poglavara države bude osoba koja na svakom koraku ometa vladu. Po rezultatima prvoga kruga to ju ne smeta.
