Domovinski pokret, Most i Hrvatski suverenisti, kao deklarirana demokršćanska desnica u Republici Hrvatskoj, formalno su u oporbenoj koaliciji sa SDP-om, Možemo i ostalom raštrkanom lijevo- liberalnom bulumentom protiv HDZ-a, pod dirigentskom palicom Zorana Milanovića. Naravno to je u političkoj borbi potpuno legitimno, no je li to vjerodostojno sa svjetonazorskog, ili ideološkog aspekta, o tome bi se dalo ozbiljno raspravljati?
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Oporbeni lijevi i desni, u lutkarskim, naizgled podijeljenim ulogama, imaju istu retoriku o lopovima i veleizdajnicima u HDZ-u, jedino što takozvani desničari ne žele vidjeti da su zapravo korisne budale ljevici, jer nemaju apsolutno nikakve šanse sami, bez HDZ-a formirati vladajuću većinu. Dakle, takozvana desnica ruši HDZ i praktički dovodi na vlast SDP i „Milanovićevih 11“ i u takvoj ideološkoj konstelaciji političke moći ljevice, Hrvatsku valjda čeka neka svijetla budućnost?
Čime je to Peđa Grbin zaslužio da mu u rušilačkom pohodu na HDZ pomažu Domovinski pokret, Most i Suverenisti? Kakva je zapravo razlika između Peđe Grbina i Milorada Pupovca? Po nacionalnosti su obojica Srbi, pa ako desnica pabirči glasove na otvorenoj netrpeljivosti, ili mržnji prema Srbima preko Pupovca kao simbola, što im je zapravo jedini program, zašto Peđi Grbinu pomažu, a Milorada Pupovca označavaju kao hrvatskog neprijatelja br.1? Što je to dobro za Republiku Hrvatsku do sada učinio Peđa Grbin kao Milanovićev nasljednik, a što je to loše za državu učinio Milorad Pupovac kao dio vladajuće većine u proteklih 8 godina? Osim što je bacio dva vijenca u Dunav, moš mislit, velika stvar? Je li Milorad Pupovac sa svoje tri ruke uopće imao ideju zaustaviti bilo koji strateški projekt Vlade Republike Hrvatske od Pelješkog mosta do ulaska u Schengen? Je li Milorad Pupovac uopće pokušao rušiti Vladu, bilo kojeg ministra, ili bilo koji zakon u Hrvatskom saboru, uključujući Zakon o braniteljima i civilnim stradalnicima Domovinskog rata, pa sve do ključnog Zakona o Državnom proračunu i niza drugih zakona koji su svim hrvatskim državljanima na socijalnom planu donijeli stanovitu materijalnu sigurnost.
Zbog Zakona o stradalnicima Domovinskog rata Čipa Mlinarić je najbrutalnije napao ministra Tomu Medveda i optužio ga kao veleizdajnika nacionalnih interesa, jer navodno pogoduje Srbima. U tekstu tog zakona nema nikakve šanse da se bilo tko, bio on Hrvat ili Srbin, provuče ni kroz iglenu ušicu kako bi pogodovanjem stekao bilo kakva materijalna prava koja mu ne pripadaju. Dokaz tome je da do dana današnjeg, od donošenja tog zakona nije došao ni jedan prigovor da se u tom kontekstu bilo kome pogodovalo. A vrištalo se o 9000 novih mirovina za pripadnike agresorske srpske nacionalne manjine.
Domovinski pokret na čelu s Miroslavom Škorom rezolutno je odbio svaku moguću suradnju s HDZ-om na čijem je čelu Andrej Plenković, a prije toga doveli su Zorana Milanovića na Pantovčak. Svojih osvojenih 16 saborskih mandata, što je u povijesti desnice u Republici Hrvatskoj duplo veći rezultat od onoga koji je rekordno ostvario HSP na čelu s Antom Đapićem, bacili su u vjetar i tom odlukom su zapravo omogućili Miloradu Pupovcu i nacionalnim manjinama da budu ključan faktor u sastavljanju vladajuće većine, kojoj su se tada pridodali HSLS Daria Hrebaka i Reformisti Ratimira Čačića. Od Milorada Pupovca sami sebi su stvorili „pljuvačnicu“ koja služi za takmičenje, tko jače pljune taj je veći je Hrvat. Milorad Pupovac zapravo je samo izgovor za rušenje Andreja Plenkovića i HDZ-a, jer takozvana desnica u Hrvatskoj može rasti samo rušenjem HDZ-a. U toj želji za političkim rastom potpuno im je svejedno tko će osvojiti Banske dvore i to je činjenica koja je najpogubnija za budućnost Republike Hrvatske.
Je li Milorad Pupovac naštetio rastu međunarodnog ugleda Republike Hrvatske, ili je svojom lojalnošću vladajućoj većini pripomogao da taj međunarodni ugled bude što veći, kada znamo da naš najveći međunarodni ugled u povijesti možemo između ostaloga zahvaliti toleranciji, uključivosti i pravednom, mogao bih kazati kršćanskom odnosu prema nacionalnim manjinama i ugroženim skupinama? Taj kršćanski odnos pečat je svakog poštenog i pravdoljubivog Hrvata! Taj kršćanski princip uključivosti nije izmislio Andrej Plenković pod navodnim ucjenama Milorada Pupovca, već je taj princip prvi afirmativno primijenio predsjednik Franjo Tuđman, čime je zapravo ustavnim rješenjima „zauvijek“ (dok se ne promjeni Ustav), odredio srpsko pitanje u Hrvatskoj. Naravno, međunarodna zajednica je to nagradila priznanjem Hrvatske i uključenjem u sve euroatlantske asocijacije. Pa onda, je li to za Hrvatsku strateški dobro ili loše?
Niti jednom deklariranom kršćaninu mržnja prema drugačijima ne bi nikako smjela biti oružje u političkoj borbi, jer ljubav i vlastitu sreću, pa makar i političku, nitko nije izgradio na mržnji prema drugome.
U ovoj našoj predizbornoj groznici trebamo se pogledati u ogledalo i upitati se koja je razlika između Peđe Grbina i Milorada Pupovca? Kada bih morao birati, uvijek bi između ove dvojice političara izabrao Milorada Pupovca, jer s njim barem znaš na čemu si. S Peđom Grbinom i s „Milanovićevih 11“ na vlasti, slijedio bi nam povratak u vrijeme između 2011. i 2016. godine i to su jedini pravi i mjerljivi usporedni podatci. Gdje je Hrvatska bila tada, a gdje je danas, uopće nije teško zaključiti? Manjine su oduvijek bile dio vladajuće većine, pa ako je tome tako, za Hrvatsku je puno bolje da su uz HDZ nego uz SDP!
Kazimir Mikašek-Kazo