……Ovdje se postavlja temeljno pitanje koje u sebi sadrži i odgovor na Milanovićevu tvrdnju da je Anušić u kampanji HDZ-ovog kandidata Primorca: a u čijoj bi to kampanji Anušić trebao biti, ako ne u Primorčevoj? Može li i zapravo, smije li ministar Anušić nakon Milanovićevog brutalno vulgarnog mandata uopće pomisliti da s takvim čovjekom bude prijatelj? Naravno, ne može i ne smije Milanoviću biti baš ništa više doli pragmatični suradnik po slovu Ustava i zakona koje Milanović zbog nedorečenosti sumanuto krši………
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Prvo moramo odgovoriti na ključno pitanje, a to je, zašto će Milanović biti upamćen kao najgori predsjednik RH u našoj povijesti? Ni jedan predsjednik Republike Hrvatske do sada nije bio omraženiji u ogromnom dijelu međunarodne zajednice u kojoj je Milanović neformalno proglašen personom non grata, prvenstveno zbog svojih otvorenih rusofilskih stavova, kada je bezrezervno stao na stranu krvoločnog agresora Putina na neovisnu europsku državu Ukrajinu. Da će biti upamćen kao najgori, svjedoče njegova „brojna međunarodna putovanja“, bilo topovnjačama i jahtama Hrvatske vojske, ili ruskim i američkim helikopterima? Gdje je putovao i populistički radio na predizbornoj kampanji trošeći sredstva državnog proračuna, ako ne po balkanskim razvalinama bivše mu SDP-ove države? Dakle ni jedan značajan susret ni s jednim državnikom, koji bi mogao utjecati na razvoj političkih rješenja u BiH? Ni s jednim, osim s Dodikom koji ruši BiH!!!???
Kako to onda Milanović želi pomagati Hrvatima u BiH, kao da se radi o nejači zaostaloj u razvoju što je krajnje uvrjedljivo, kada nema pristup niti jednoj relevantnoj međunarodnoj instituciji, ili inicijativi, bez koje se problem opstanka BiH kao cjelovite države, ili ravnopravan status Hrvata u BiH uopće ne može riješiti? Kako možeš pomoći Hrvatima u BiH, ako kao Hrvat pljuješ po EU i SAD-u i visokom međunarodnom predstavniku u BiH, kojega su te svjetske sile tamo postavile? Kako Milanović misli politički i diplomatski riješiti prava Hrvata u BiH kada je poznat njegov politički rukopis i potpis o BiH kao građanskoj državi, u čemu je imao svesrdnu pomoć svog potrčka Željka Sejde Komšića? Dakle nepravedan izbor hrvatskog predstavnika u vrhu BiH vlasti ima svoju genezu i Milanovićev supotpis iz vremena njegovog katastrofalnog premijerskog vlastodržja, a danas se pravi grbav, human i valjda najveća Hrvatina na svijetu? Kako on misli pomoći Hrvatima u BiH, kada šuruje s Dodikom i njegovom proruskom špijunskom agenturom u BiH, dakle s Dodikovim ciljem da se RS odvoji od BiH i da se stvori neki stvarni, ili imaginarni „rusko-srpski svet“? Milanović hini pomoć Hrvatima u BiH, a zapravo im namjerno nanosi nesagledivu štetu. Jedini mu je cilj ostati predsjednik još jedan mandat, kako bi još pet godina proveo u kladionici čekajući da Putin slomi Ukrajinu i međunarodnu zajednicu. Zna se na koga je „tipovao“!
Hrvati u BiH su najmalobrojniji narod, ali bez ikakve sumnje najpotentniji u intelektualnom, ekonomskom i gospodarskom smislu i najmanje im treba pomoć nadobudnog rusofila Milanovića, koji ih drži za retardiranu nejač, kojoj je eto potrebna njegova pomoć. A zapravo je njemu potrebna pomoć ne bi li osvojio drugi mandat na Pantovčaku, ne daj Bože! Milanovićev potrčko general Rojs, onaj koji je tražio pomilovanje udbaških zločinaca, zorno je pokazao na parlamentarnim izborima u 11. izbornoj jedinici koliko Hrvati u BiH drže do predsjednika Milanovića. U silnoj želji da razbije HDZ-ovo biračko tijelo, polomio je vlastite zube!
Otvorenje impozantnog mosta u Počitelju, na kojemu je nazočio premijer Andrej Plenković, a ne predsjednik Zoran Milanović, tipičan je primjer kako se ulaže u budućnost BiH kao cjelovite države, ali i kako se ulaže u spomenute hrvatske potencijale bez kojih već danas BiH ne bi bila onakva kakva jest i bez kojih BiH ne može opstati na svom putu u EU. Milanovićeva stigmatizacija Bošnjaka kao naroda, njegovo jadno problematiziranje genocida u Srebrenici, njegova izjava „građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”, potpuno ga je delegitimirala kao sudionika, ili posrednika u rješavanju bilo kakvih političkih prijepora, a nekmoli kao nekoga tko bi trebao biti ozbiljan institucionalni faktor u smanjivanju tenzija u BiH. Kako on misli „pomoći“ Hrvatima u BiH kada na Baščaršiji ne smije pojesti ćevape?
Kritike Bakira Izetbegovića uperene prema Plenkoviću zbog njegove nazočnosti pri svečanom otvaranju velebnog mosta u Počitelju, Milanoviću su adut i dokaz da se Bošnjačko vodstvo na isti način odnosi prema njemu i Plenkoviću. No pri tom zaboravlja da je Bakir Izetbegović kao i njegove unitarne politike potpuno poražen i marginaliziran, a Vlada Republike Hrvatske na čelu s Plenkovićem u BiH ima ravnopravne partnere i diplomatske odnose s novim bošnjačkim vodstvom.
Slučaj Anušić
Podsjetimo, ministar Ivan Anušić je početkom tjedna izjavio da je u proteklih 9 mjeseci prešutio dosta problema te da će tražiti izmjene Zakona o obrani, jer međusobni odnosi dovode u pitanje normalno funkcioniranje Oružanih snaga.
Predsjednik Zoran Milanović i danas tvrdi da se Anušićevo nezadovoljstvo suradnjom pojavilo zbog kampanje uoči predsjedničkih izbora.
– Ja stvarno ne želim izgubiti dobrog prijatelja. Mi smo se super, slagali smo se odlično osam mjeseci. Ti odnosi su bili ok. Međutim, postaju sve više nalik onima s Banožićem, jer to je ta kromosomska greška koju, u političkom smislu, svaki HDZ-ovac ima. U jednom trenutku mora pomahnitati i pokušati me ugrist. Slomit će zube ako tako nastave, rekao je Milanović.
Pojasnio je kad je došlo do Anušićevog nezadovoljstva.
– Kad se stvari kompliciraju? Tridesetprvog srpnja! Što se dogodilo na taj dan? Trojanski konj na kotačićima se kandidirao za HDZ-ovog kandidata za predsjednika, rekao je Milanović misleći na predsjedničkog kandidata Dragana Primorca.
Dakle Milanoviću je opsesivno u glavi predizborna predsjednička kampanja. On nije ništa kriv za sumanuto i bahato korištenje vojnih resursa, a koristio ih je isključivo za svoju predizbornu kampanju koja traje punih pet godina i to mu je bila jedina predsjednička i „ustavna dužnost“ koju je temeljito obavljao. Tisuće i tisuće ordenja podijelio je na svojim putešestvijima, ne bi li se uvukao braniteljskoj i desnoj glasačkoj populaciji pod kožu, koju je inače javno često puta čak i fizički prezirao, a njegovo grčevito dodvoravanje tom korpusu biračkog tijela zapravo je priznanje da bez njih ne može zadržati poziciju na Pantovčaku, odnosno bez njih Pantovčak nikada ne bi ni vidio.
Postoje dva važna ministra u Vladi Republike Hrvatske kojima se Milanović ne smije zamjeriti: Tomo Medved ministar branitelja i Ivan Anušić ministar obrane. Obojica su braniteljski stupovi i nedodirljive moralne vertikale, pa ako bi Milanović dirnuo u njih preko noći bi mu propao plan ljigavog dodvoravanja braniteljima i desnom biračkom tijelu kao glasačkom potencijalu HDZ-a. Zbog toga Milanović javno laže predstavljajući Anušića svojim prijateljem, dok tajno, u kuloarima Pantovčaka, što doznajem iz povjerljivih izvora, Anušića naziva „šokačkom seljačinom“! Ono što je mislio i javno govorio o ministru Banožiću, isto to s prijezirom prema svakom HDZ-ovcu govori o Anušiću tajno! Anušić je za njegovu IQ intelektualno veličinu i oratorsko prese..vanje podkapacitirani pikzibner, pa onda šalje svoje medijske agente (Ređepović) koji nam objašnjavaju da je let Milanovića s helikopterima isto kao i običan trenažni let u svrhu obuke pilota. Iz MORH-a imam odgovor na pitanje je li uistinu tako? Dakle protokol trenažnog leta pilota i posade helikoptera u kojemu je jasan plan obrambene, ili nekih drugih oblika obuke, nema baš nikakve sveze s predizbornim turističkim letovima predsjednika Milanovića i to bi trebalo biti jasno kao dan baš svakom iole pametnom biću.
Ovdje se postavlja temeljno pitanje koje u sebi sadrži i odgovor na Milanovićevu tvrdnju da je Anušić u kampanji HDZ-ovog kandidata Primorca: a u čijoj bi to kampanji Anušić trebao biti, ako ne u Primorčevoj? Može li, i zapravo smije li ministar Anušić nakon Milanovićevog brutalno vulgarnog mandata uopće pomisliti da s takvim čovjekom bude prijatelj? Naravno, ne može i ne smije Milanoviću biti baš ništa više doli pragmatični suradnik po slovu Ustavu i zakona koje Milanović zbog nedorečenosti sumanuto krši. Stotine hedonističkih Milanovićevih letova i „skokova“ mora doći pod lupu javnosti i mora postati predmetom istraživanja institucija Republike Hrvatske, jer da Anušić nije to problematizirao, stvarno bih posumnjao da je Milanoviću prijatelj, a Plenkoviću neprijatelj. I ne samo prijatelj, već i prešutni sudionik Milanovićevog bahaćenja!? Onaj koji „lopovu“ drži ljestve! Dakle Milanović prvo laže da je Anušićev prijatelj, a u daljnjoj izjavi mu brutalno prijeti da će „slomiti zube“, ako nastavi tražiti odgovore na netransparentno trošenje novca hrvatskih poreznih obveznika. Eto, to nam je predsjednik, smutljivac i „prevejani“ manipulator. Zbog toga mislim da su na predsjedničkim izborima baš svi kandidati bolji od Milanovića, a po mom skromnom mišljenju pobijedio bi ga i Andrija s potoka, bez ijednog razreda osnovne škole. To bi bilo normalno! No kada se sjetim Mesića, u glavama glasačkog tijela sve je moguće. Hrvati slabo pamte i brzo zaboravljaju.
Kazimir Mikašek-Kazo
