Foto: screenshot
Okončana je još jedna bolna stranačka priča u Hrvatskoj. U osnovi, ni malo nova. DP, stranka stvorena na brzaka od birača Miroslava Škore, nakon što ovaj zabavljač nije ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, rascijepila se u sebi. Ovaj rascjep je zanimljiv jer DP nije već ranije bio potrošio svoje naglo probuđene nakane o realnoj moći u Lijepoj Našoj.
Naoko, DP je već viđeno zbivanje. Da bi se ono razumjelo valja se okrenuti njegovoj povijesti. Okidač za taj ustroj je izborni (ne)uspjeh Miroslava Škore na predsjedničkim izborima a koji je skupio oko sebe, bolje kazati, oko njega se skupilo veoma veselo društvo: od profesionalnih zabavljača Davora Dretara i Željka Pervana, HHO ovca Peternela koji je oporbenjačku karijeru kalio na dubinskom antihadezeovskom temelju, a da ga nitko ne bi mogao optužiti da je njemu Domovina sveta onako kako to desnica u Hrvatskoj poje sama sebi i o sebi. Nadalje, u tom je kolu i uznik srbijanskih logora Stjepan Mlinarić Ćipe, pa onda tamo sve do poslovnjaka Marija Radića, a momčadi se priključio i čudni svat na ( hrvatskoj ) javnoj sceni Steven Stijepo Bartulica. Osim spomenutih, tu se još našlo i nešto bivših hadezeovaca uključiv, na kraju priče o nastanku DP, gradonačelnika Vukovara.
Kad se ovako, nasumice, poredaju ova ( najglasnija ) imena DP, teško je, zamisliti što bi to ti ljudi mogli dijeliti na istoj razini. Što, recimo, jedan Slobodan Prosperov Novak i sam predsjednik DP Ivan Penava dijele u razumijevanju zbilje? I tako u nizu, niz sve samih osoba međusobno nespojivih osobnih povijesti a koje bi kao trebale činiti cjelinu: jedinstvo u cilju i zajedništvo u nastojanju ostvarenja cilja. Osim toga, zna li netko u Lijepoj Našoj što zapravo u politici zagovara i hoće postići DP? Zna li se za neki odgovor DP na ozbiljna pitanja današnjice kako na razini svijeta tako i doma?
Ali, znajući okolnosti nastanka, način djelovanja u Saboru postavlja se pitanje zašto valja dobro prosijavati DP? Naime, do raskola u stranci došlo je u povodu unutarstranačke bitke za vodstvo DP. A za taj položaj su se javili Mario Radić i Ivan Penava. U sučeljavanju o pitanjima daljega razvitka stranke s tako zanimljivim osobnostima u prvom stranačkom ešalonu, oba kandidata polaze od temeljne pretpostavke – drže da je DP potreban, čak nužni dio, hrvatske političke zbilje. Dakle, misle da DP pridonosi boljitku nacije ( države i društva ) a sve pozivom na respektabilan rezultat saborskih izbora u kojima je lista DP osvojila 11 mandata, najviše od svih stranaka s one strane političkoga obzora što se naziva desnijim od HDZ.
Stoga valja pogledati što je DP do sad ostvario od svojega pojavka na društvenoj pozornici. Sjetiti se zbivanja oko DP, što dopiru u javnost, imajući pred očima iskustvo oporbenoga djelovanja DP u prošlom sazivu Sabora. Kad se s toga motrišta pogleda, ne zna se, u nekoliko jednostavnih rečenica iskazati što to DP smatra ključnim državnim i društvenim pitanjima. Jer, stranka, koja misli ozbiljno, svoj sažetak programa mora moći izreći u nekoliko rečenica koje birač može razumjeti bez tumačenja te to prihvatiti kao dobro rješenje za svakodnevni život ljudi i države. A, sukladno uočenom u djelovanju DP, može li netko tako nešto kazati o DP? Koliko se trudio, a samo znajući ono što izlazi/lo u javnost, DP je funkcionirao kao pridruženi, harni član oporbenoga viševrsnoga jednoglasja u Saboru. I samo to. Znači, na djelu je već viđeno s Mostom na onom političkom prostoru što se u Hrvatskoj voli nazivati desnicom: mnogo buke oko tuđe muke! ( Sve bi oni bolje od vlade, ali što bi to bilo, ni mukajet! )
Nadalje, a prema onom, što se dade vidjeti iz djelovanja i najnovije inačice istoga na desnici ( DP ), a inačica je stvarana iznenada i brzo, njezino desničarstvo i desničarenje svodi se na natjecanje u kritizerstvu vlade sa strankom koja baštini Kumrovec i Tita kao svoju neokrnjenu vrjednotu!
U osnovi, riječ je tu o na brzinu, gotovo pa zbrda – zdola okupljenu društvu oko jednoga javnoga imena, pjevača koji je pomislio da je poznatost po pjesmama, što bude tople domoljubne osjećaje bilo gdje u svijetu, a ne samo u Lijepoj Našoj, dovoljna ulaznica za utrku na Pantovčak. ( Naime, tako je on sam bio naznačio svoje nakane u pjevačkom pozivu za novine u BiH – njegovo pjevanje je općečovječansko domoljublje koje nije navezano samo na Hrvate! ).
Ali, Pit, ovo nije Amerika! Poznatost nije i dostatnost! Hvala Bogu, bar ne još. Sve dok još uvijek birački narod ima sjećanja na vremena kad je već i majica sa znakom Pepsi – Cole, sa tri nacionalne boje, bila znak hrvatstva! Danas, ma kakva bila, a ni izdaleka onakva kakvu sanjaju poklonici mrtvoga crvenoga monarha, Hrvatska je činjenica, država kao sve druge. Ali, za razliku od ostalih država, nastalih na ruševinama komunizam u Europi, do sebe, do svoje državnosti je stigla krvavim ratom. Stoga, usporedba s ostalim novooslobođenim državama Europe, su nepoštene, da se ne kaže, glupe ili tek zločeste. ( A može biti i spoj svega toga troga. )
U razmatranju zbivanja u i oko DP valja ukazati na ovakve činjenice od njegova sastava, dosadašnjega djelovanja i, konačno, raskola da bi se razumjelo previranje u DP i njegove goleme posljedice za stabilnost vlade. Dakle, razmotriti je zbivanja u i oko DP ne samo po sebi, kao zbivanje u jednoj mladoj stranci, nego s obzirom na činjenicu da je DP uspio prelomiti svoje oporbenjaštvo u prošlom sazivu Sabora pa sada čini vladinu ( komotnu ) vladinu većinu. Očito, potres u njegovu sastavu i sustavu znači problem sigurnoga i uspješnoga djelovanja vlade.
Prema tome, ne govori se o DP jer je to jedna od tko zna koliko stranaka koje se, prije ili kasnije, raspadnu ili ih pokopa sama zbilja koju od svojega utemeljenja njezini stvaraoci nisu razumjeli. Ne, nego, evo, na oko se pokazuje da je DP zaista stara priča. Reklo bi se, hrvatski politički folklor.
Kako rekosmo, sve s njim, i oko njega, važno je stoga što on čini vladinu većinu u Saboru, omogućuje treći mandat Andreju Plenkoviću i HDZ – i. U tom smislu je Mario Radić, nakon izlaska iz dvorane, u kojoj se provodio izbor za predsjednika DP, ustvrdio nezamislivo: da je raspadu DP kumovala i HDZ ( Istina, ne sav, nego neki njegov dio!) Sudeći po tom, kao ublažujućem izričaju, g. Radić je pobrkao lončiće – HDZ nema svojih autonomnih dijelova i nije to koalicija zabavnjačkih duhovitosti. No, čovjek je bio pod stresom, a u tim okolnostima svatko može svašta kazati. Osim njega, nešto slično izustio je Davor Dretar Drele kad javno obznanjuje svoj izlazak iz DP optužujući bivšu stranku da ni jednu točku svojega programa nije proveo uz HDZ! Dakle, i tu je HDZ kriv za sve! On, Dretar, kao ne zna da se u slučaju koalicije izrađuje zajednički program i da je to osnova vladina djelovanja, a ne da se tijekom vladavine koalicijski partneri cjenkaju prije svake sjednice vlade koju će točku čijega programa vlada provoditi! Primjer taj izričaj, dakle, političke pismenosti koje čak ni jedan ozbiljan zabavljač ne bi iskazao na razini stand up komike u nekoj birtiji na kraju grada. Ipak, u cijeloj ovoj zbrci ohrabruje izjava Ivana Penave da je koalicija stabilna.
Sve u svemu, zbivanja u DP objektivno slabe vladinu većinu već samom činjenicom raskola u jednoga od koalicijskih partnera. Ako ni zbog čega drugoga, ono zato što taj partner nužno mora poduzimati korake prema učvršćivanju svoje stranačke strukture, mora u javnosti davati znake, a ne tek riječi, da ima snage prevladati nered i ujedno valja mu biti pouzdanim partnerom u upravljanju državom. Naravno, sve to istovremeno. I lako je to iskazati, ali zaista golem je izazov provoditi. Jer, nakon godina tanke većine u Saboru, DP je HDZ – i došao kao potrebno sidro u burnoj plovidbi po bespućima i domaće i europske zbilje. DP je davao dodatnu snagu HDZ za domovinske zaokrete, a da ju to ne košta usporavanja provedbe svojih zasada i programa. Jer, očito je: HDZ sama, i ubuduće, ne će moći sastavljati vladu i stoga joj treba pouzdan partner sa domovinskim programom, koji pokriva nešto desniji dio biračkoga tijela, a da pri tom nije riječ o vječnim sanjarima Hrvatske kakve nema, niti je može biti. Takav partner je nacionalna državotvorna potreba, a ne tek sretan ishod jednih izbora.
Naime, Hrvatska ulazi u svoje četvrto desetljeće i vrijeme je da se domovinske snage ujedine na istom domovinskom programu koji će omogućiti konačni dovršetak prijelaza iz komunističkoga totalitarizma u društvo koje samostojno, i bez stresova nepomirljivih podjela, vodi hrvatski narod prema njegovim najboljim mogućnostima.
U tom smislu bilo bi dobro da ova zbivanja, u i oko u DP, završe drugačije nego ona prije njega, iako se sada sve može činiti da je u pitanju ista stara priča. Jer, u igri je mnogo više, nego li tek neko od uobičajenih događanja iz hrvatske demokratske prakse. Naime, do sad su se raspadale naglo stvarane oporbene stranke i, kako su nastale, tako su i nestajale u tvrdoj zbilji svakodnevnoga života. Ovaj put virus raspada pogađa stranku koja bi, jednom konsolidirana, mogla konačno dovršiti jalovo desničarenje u domovini.
Riječ je ovdje o političkoj strukturi koja bi mogla biti bitnim čimbenikom nacionalnoga društvenoga dogovora a koja bi, istodobno, mogla podnijeti terete i obveze izgradnje normalnoga društva zapadnoeuropske baštine i uljudbe te biti iskazom zrelosti biračkoga tijela i jamac toga dogovora.
Krešimir Budimski
