Izborna noć
Izbori za lokalne vlasti u Republici Hrvatskoj okončani su. A primirile su se i izjave stranačkih čelnika u noći očitavanja izbornih rezultata. U noći brojanja glasova, po izjavama svojih čelnika, i očiti gubitnici su pobijedili!
U međuvremenu te noći pobjede nekako se preživjelo i 4 – satno ozbiljno razmatranje uglednih komentatora na državnoj ( javnoj ) medijskoj kući činjenice da je partija ( SDP ), potučena do nogu.
Istodobno pobjedu stranke ( vječno ) opasnih namjera nastojalo se umanjiti činjenicom, koja zaista nije zanemariva, i koja traži poseban osvrt, čak studiju – da nacionalna pobjednica nije uspjela osvojiti Zagreb. A to što je osvojila Split, Osijek, a posebno Sisak kao najtvrđu utvrdu čistoga, destiliranoga boljševizma u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj, stalnim komentatorima izbornih zbivanja na dalekovidnici samo što nije izmamilo suze. Naime, tako nešto valja izdržati: ugledni komentatori, i kad hvale pobjednika, čine to preko volje, stisnutih usta tražeći dlaku nade za partiju i očekuju da će se u njoj pronaći snage koje će ju povratiti na javnu scenu kao alternativu pobjedniku. Utjeha tih žalobnika pred kamerama bio je Zagreb koji je izabrao isto – nered svuda oko nas. Ali, tako je i tu se nema što kazati: naš Zagreb, naš glavni grad srednjeeuropskoga štiha, naši će lijevi aktivisti i dalje uspješno pretapati u nakupinu kuća neurednih okućnica i prometa u kojem bi se na odredište brže stizalo fijakerom, nego li vlastitim kolima.
Izlaznost i demokratski legitimitet
Glavni argument stručnih komentatora, ali i čelnika strančica koje se bude za svake izbore, temelji se na činjenici da je na izbore izašlo, u prosjeku, između 22 do 40 – tak posto birača. Znači, manje od polovine upisanih. Sigurno, to nije kompliment razvijenom političkom životu u državi. Jer, ili zaista običan svijet, a on zapravo presudno glasuje na svim izborima, u stranačkoj ponudi ne vidi uvjerljive programe, ili, jednostavno, lokalne izbore ne drži važnima za svoj život.
U pokušaju da se niska izlaznost objasni prisjetilo se da se stanje niske izlaznosti može zakonski riješiti utvrđenjem zakonske obveze glasovanja pod prijetnjom kazne. Takav je slučaj, recimo, u Grčkoj i Belgiji. U konačnici, to ili pustiti i na dalje da se vlast ustrojava prema volji onih koji na birališta izlaze.
Demokratski legitimitet prema izlaznosti
Naime, demokracija se, ako se misli ozbiljno, nikome ne može nametati. Ili je tako, ili se vrši nasilje nad slobodom izbora čovjeka. Ne samo u prigodi izbora vlasti, nego, u osnovi, i u bilo čemu drugom gdje osoba neki izbor ima. Odnosno, ako netko ne želi glasovati, i to je njegov izbor! I on je iznad, kao načelo slobode građanina, svake prisile! ( Ne ulazimo ovdje u pitanje odgovorne savjesti onih ljudi koji se pri komentiranju izbora pozivaju na nauk o društvu Katoličke crkve. Ovaj nauk, poštujući slobodu savjesti osoba, u savjesti obvezuje vjernike na izlazak i glasovanje. Vidi: Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu – Kongregacija za nauk vjere, izd. Udruga Obiteljski centar, Zagreb, 2007. „vjernici laici ne mogu se nipošto odreći sudjelovanja u političkom životu „ / str. 11. / citat iz dokumenta II. Vatikanskog koncila – kao i ostali tekst note. ).
Zaključno: oni koji izlaze na birališta, bez obzira koliko ih izlazi – odlučuju. I to je etički jedino moguće. Osim ako se ozbiljnom društvenom manipulacijom uzdržanost od glasačkih kutija ne potiče. Ali, osim u izrazitim diktaturama, to je teško izvedivo.
Lako rješenje problema niske izlaznosti
Problemu male izlaznosti neki misle doskočiti – elektroničkim glasovanjem! Na prvi pogled to se ukazuje kao idealno rješenje: sjedneš za računalo, pritisneš nekoliko tipki i gotovo. To idealno rješenje koje ušteđuje izlazak u susjedstvo i gubitak kojih pola sata dragocjenoga vremena, a što ga čovjek može iskoristiti na pametniji način, nego što će pričekati u redu i osobno zaokružiti kandidata! Također, to je i veoma privlačna zamisao: ona računa s ljudskom komocijom.
Po svojem nadahnuću to bi bilo nešto kao one firme što umjesto kupca odlaze u dućane i na vrata donose potrepštine.
Ali, pri tom prosuđivanju zanemaruje se činjenica: tko nadzire onoga koji je za računalom, tko jamči da je osoba, koja stiska tipke, birač iz popisa, a ne netko kome je taj birač jednostavno predao/ prodao i svoju šifru i svoje pravo?! ( Naime, baš iz općeg iskustva zna se: sve što se ukazuje kao pravo, ako se izričito osobno ne koristi, postaje roba! )
I eto nam na djelu znanstvene fantastike ili prave distopije. Naime, ne bi bio daleko čas kad bi pokućari glasova prošetali izbornim jedinicama i otkupljivali biračko pravo! Ni okrenuli se niste, a već, u ime olakšane izlaznosti, eto vam feudalizma! Ili, ako želite tako: evo vam u tren oka burze glasova! Koliko bi se našlo firmi što oglašavaju svoje usluge u uštedi vremena u redu na biralištima! Već se može čuti reklama: vaših 30 minuta je dragocjeno, dajte nama da za vas zaokružimo! Vaš pouzdan partner: Glas d. d. )
Usput i jedno živo iskustvo s trgovinom pravima. Kad se ukazala potreba da se, nakon urušavanja komunizma, u proizvodne pogone i ine sudionike u ekonomskom životu, državno, odnosno samoupravno, pravo pretvori u sustav poznatoga vlasništva. Sjećamo se kako su torbari prošetali Lijepom Našom i od novopečenih vlasnika dionica, ili udjela u dojučerašnjim samoupravnim subjektima, za gotovinu otkupljivali njihovo novostečeno pravo! ( O tom svojem pravu ovlaštenici, u pravilu, nisu znali puno ili pak ništa! )
Pitanje izlaznosti stvar je savjesti odgojene za društvenu odgovornost
Dakle, jedino jamstvo za izvršavanja svoje građanske dužnosti glasovanja je osobna prisutnost na biračkom mjestu. Onaj, koji nije u stanju poduzeti tako minimalan napor da osobno izgubi koju minutu pred biralištem, sam presuđuje svoju društvenu isključenost. I nema tu mjesta nikakvoj kasnijoj pritužbi da on to nije htio što su u izbornoj noći odlučili oni koji su riskirali nešto od svoje komocije. Nema tu mjesta ni priči da se nema za koga glasovati! To je najprije bezobrazluk, onda glupost, konačno drskost i na kraju – čista laž.
Jer, oni koji od izbora očekuju anđele na izbornim listama, pogriješili su i mjesto i vrijeme i prostor. Naime, ljudi imaju tu nevolju da su svi, i to bez izuzetka, pogrešivi. Kako oni koji glasuju, tako i oni za koje se glasuje. Jedino mjesto gdje je drugačije je nebo, a tamo se, još sa zemaljskih poljana, izravno u tijelu ući ne može.
Krešimir Budimski
