Kurta i Murta
Kad je na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. pobijedila HDZ, partijski agitprop otkrio je svoju zlatnu žilu koju, s jednakim uspjehom, rabi sve do ovih dana.
U času HDZ – ove pobjede partijino je oružje bila rečenica: nema partije, ali ima stranka! U pučkom prijevodu: sjaši Kurta da uzjaši Murta. Tim sklopom riječi izbrisana je razlika između partije i stranke. Jer, Kurta je ( partija ), svega svojega vijeka bio totalitarni ustroj koji nikad nije bio u stanju ni zamisliti konkurenciju ideja u bilo čemu, a Murta ( HDZ ) je svoje mjesto u javnom prostoru Hrvatske izborio u bitci otvorenih karata i pobijedio voljom hrvatskih birača.
Dakle, riječ je ovdje o razlici u između zemlje i neba! U takvoj usporedbi o Kurti i Murti izjednačava se neizjednačivo! A kako je vrijeme odmicalo, Kurta je sve vrijeme hrvatske demokracije preživljavao kao ozbiljan čimbenik na javnoj pozornici dok je njegov agitprop djelovao kao dobro podmazan stroj uporno i sustavno u isti koš stavljajući povijest i zbilju partije i stranke.
Za ljude koji se ne zamaraju razlikama, nego samo vide sličnosti na prvi pogled, stvari su jasne: u Hrvatskoj, za koju su mnogim poljima nicala grobišta Hrvatima, a mnogima kosti pucale po kazamatima, ništa se promijenilo nije – jer, eto, ti istoga u drugom pakiranju – umjesto partije sudbinu Lijepe naše kroji stranka! S tim da joj se partija kojiput pridruži u istom poslu. ( Recimo u prigodi izbora sudaca ustavnoga suda. Iako, prema broju partijinih zastupnika u sabornici, bez dogovora stranke i partije, taj izbor se provesti zakonito ne može. Ali, i to za stručnjake za šankom, kao i desnicu u Hrvatskoj, nije bitno, nego samo to da je to „ trgovina “. A jer je to to, onda je to: priča između istih! )
Ovo izjednačavanje neizjednačivoga ni malo ne šteti partiji. Ona ima svoje stalno biračko tijelo koje se na zamara takvim pitanjima kao što je kvaliteta ljudi na partijinim listama. Za to biračko tijelo važno je samo jedno: da su to partijini ljudi.
Rat među bregovima
Ovaj trajni sadržaj izjednačavanja stranke i partije po potrebi trenutka mijenja izričaj, ali bit ostaje ista: u igri su isti, a samo su im različite etikete! Naravno i učinak – po točno predviđenom planu ostvareno rasuđivanje desnice u Hrvatskoj: država je zarobljena u raznoimenom istom.
To je polazna točka onoga što se u Hrvatskoj krsti desnicom koju prati zbiljski usud rakove djece na izborima svih razina. I ničemu ih nije naučio. Tome je tako jer u srcu njezinoga neuspjeha leži baš ova „ misao „ o istosti i prividu razlika između stranke i partije. Ponovimo: jedinu korist od takvoga narativa ima samo partija. A desnica se troši na dokazivanje svoje pravovjernosti i prokazivanju HDZ – ovoga otklona od nacionalnih interesa. Na takvo rasuđivanje nimalo ne utječu očiti uspjesi HDZ – ove vlade!
Za boravka Zorana Milanovića na bijegu Pantovčaku izjednačavanje neizjednačivoga postalo je obvezatnim sadržajem u javnom govoru kako političara tako i drugih javnih čimbenika. Govoriti o (ne)prilikama u Lijepoj Našoj, a ne spomenuti svoje zgražanje nad činjenicom da su čelne osobe s brega Pantovčak i brega Grič u dnevnom međusobnom „ prepucavanju “ stvar je svojevrsnoga javnog „ bontona „. I ne samo da je tu riječ o prepucavanju, nego tu je i podmisao: jedan čelnik drugoga da drži na životu. Odnosno, oni, zapravo, jedan drugome odgovaraju i stoga si trebaju. A njihova je javna nedolična komunikacija predstava, kako bi to kazali stari Dubrovčani, „ za opsjenit prostotu „.
S obzirom na ovu nepropitljivu, samo po sebi razumljivu istinu: kao sunce je jasno da Andrej Plenković sve čini da na Pantovčaku i na dalje ostane Zoran Milanović!
Predsjednički kandidati i rat bregova
U toj raboti izjednačavanja dvaju bregova međusobno se nadmeće kvintet desnih predsjedničkih kandidata. Osim izjednačavanja dvaju brda ponad Zagreba, što oni, u okviru ustavnih mogućnosti predsjednika republike mogu, ne čuje se. Rijetko viđeno suglasje osoba koje svaka za sebe uvjerava birače da su oni pravi za Pantovčak.
Učinak? Izjednačavanje neizjednačivoga, kojem mjesta nema, ide u korist jedino Zoranu Milanoviću.
U dosadašnjoj kampanji, on, vjeran svojem „ poslanju “ da može izgovoriti sve što mu pade na um, još nije uspio kazati što je to dobro učinio u svojem mandatu, a još manje što misli u mogućem drugom. Za takav napor on nema vremena ni prostora. Jer, i na dalje i Andrej Plenković i kandidat HDZ Dragan Primorac za govornika s Pantovčaka predmetom su njegovoga osobitoga smisla za humor.
Činjenice o „ prepucavanju „
A činjenice su tako jednostavne. Trenutni stanovnik Pantovčaka, kome savršeno odgovara da bude u javnom prostoru izjednačen baš po prostaštvu s predsjednikom vlade, je onaj koji neumorno proizvodi uvrede na račun kako predsjednika vlade tako i vlade same da je to zaista nezamislivo u jednoj europskoj demokraciji. Primjerice, nazivati zakonito izabranu vladu lopovskom družinom, otimačima državnih institucija, a sam početak svojega boravka na Pantovčaku okruniti izbacivanjem bista hrvatskih velikana iz predsjedničkih dvora, teško je za pomisliti, a kamo li učiniti. Recimo, javno izjaviti da on ne će čestitati hrvatskim državljanima Dan državnosti jedinstven je i znakovit događaj sam po sebi…
I tako bi se moglo nizati za cijelu knjigu zoranizama kojima je g. Milanović „ obogatio “ javni prostor naše domovine.
Zbilja iza „prepucavanja“ između dva brega
Toliko o „ prepucavanju “ u ratu dvaju bregova. Nema toga u zbilji. Obična raščlamba, puko podsjećanje na početak „rata“ pokazuje sve: samo s jednoga brijega dnevno sijevaju munje iz rječnika predsjednika s karakterom. Htio ne htio, Andrej Plenković nema puno izbora: ili će na te napade uvreda šutjeti, ili će ih označiti onim što one jesu: uvrede.
Izjednačavanje neizjednačivoga je samo po sebi opaka operacija duha koji ne razaznaje ni začetke ni krajnje učinke te rabote. Jer, ako se stvarima ne vide izvori, ne mogu se ni sagledati posljedice. Oni pak u javnom prostoru, koji ne sagledavaju domašaje svojega prihvaćanja ovoga privida o „ prepucavanju “ kao zbilji, izjednačujući neizjednačivo, iskazuju svoju „vjeru“ u moć privida i sljepilo puka. A od toga brašna kruha nema: osjećaj puka za zbilju ipak je jači. Mora, ili….
Prema dosadašnjem iskustvu, usprkos svim naporima i korisnih budala i onih koji znaju što čine, hrvatski puk zna što čini.
