Napisao: Zdenko Lozo
Crošenko u putpunom rastrojstvu, rita se poput rastrgane hijene. Gdje sve udara teško je i zabilježiti. Sad je zagrizao u neupitnu primadonu i ponos hrvatskog novinstva, iznimno čestitu Ivanu Petrović. Bijedniče, ta žena više znanja i morala ima u odrezanu noktu doli ti mačore u cijelini, koju prospeš s visine od dva metra i četrdeset, (taman Peđa s rukama u zraku). Mukom zamukoše tvoje idolopklonice, feministikinje i braniteljice ženskih prava te Istambulske – u naravi davno pročitane glob-troterice.
Ukoliko je Crošenkovo ponašanje povezano i s naletima šmrkanja, previše je.
Vi gospodo čuvari ustava (vi „gangsteri, muljatori, stajske muhe, glupani...“) pokažite da ste dosljedni i da ste hrabri zaustaviti ovo nečuveno ludilo koje potkopava hrvatsku kulturu, uljudbu i državnost. O ovome i drugim oblicima hibridnog rata, uporno, oporim jezikom i rizičnim istupima (za ludu), ukazujem na preozbiljnost trenutka i posljedica. Pa i našeg odnosa prema tome!
U profesionalno i uspješno isprepletenom čvoru kaosa i tektonskog rušenja institucija RH – užarenom uoči samog početka promidžbe za izbor zastupnika u hrvatski Državni sabor, svakako bi trebalo prvo provesti dvije predradnje:
- Žurno, koliko je moguće odmah, opozvati s funkcije predsjednika RH njenog otvorenog neprijatelja i pogrebnika. Nesumljivo, umno poremećenu i s patološkom mržnjom vlastitite države iznimno raspoloženu osobu – u liku zgubidana, ruskog lakeja i hohštaplera imena Zoran Milanović, s jedinom odgojnom atribucijom uličnog barabe i socijalno silno problematičnog lika.
- Poništiti nelegitimne, nezakonite i u svakom smislu suspektne raspisane tzv. Izbore za zastupnike Sabora, raspisane od gore opisanog zlotvora, još uvijek u nominalnoj ulozi predsjednika RH.
Razlozi za opoziv Predsjednika RH
Sve navedeno u ovom trenutku složenosti krize vlasti i ustavnog poretka može i MORA napraviti jedino Ustavni sud, državno tijelo pred kojim je opisani neradnik i preveliki štetočina prisegnuo riječima:
„Prisežem, svojom čašću da ću dužnost predsjednika RH obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana.
Kao hrvatski državni poglavar držat ću se Ustava i zakona,
brinuti se za poštovanje ustavnopravnog poretka RH bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti, te čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske.
Tako mi Bog pomogao“!
Riječi čast nema u njegovu vokabularu, ponašanju i ophođenju, čime ga sve navedeno, donekle, ne bi niti obvezivalo. Međutim, tu je Ustav RH koji obvezuje svakoga onog koji je prisegnuo na dužnost predsjednika RH – pa time i ovog lakeja.
Nedvojbeno predsjednik RH, po svojem izboru, mora prigodom izbora na ovu važnu dužnost podnijeti ostavku na članstvo u bilo kojoj političkoj stranci u RH, čime je implicite određena izvan i nad strančaka njegova uloga. On je predsjednik svih građana, a ne svoje bivše ili buduće političke stranke. Izrijekom mu je zabranjena bilo koja druga javna ili profesionalna dužnost.
Ustavni je sud u ponedjeljak 18.3.2024. zaključio kako Zoran Milanović dok obavlja dužnost Predsjednika RH, ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne političke stranke. U zaključicima Ustavnog suda, posebno je apostrofirano kako Predsjednik u kontekstu raspisanih parlamentarnih izbora ne može biti kandidat na listi za izbor zastupnika ili istican kao kandidat za dužnost predsjednika Vlade RH i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji.
Od strane Ustavnog suda potom se dodaje, ukoliko Predsjednik nastavi s započetim protustavnim postupanjem mora odmah podnijeti ostavku predsjedniku Ustavnog suda. Budući dotični, ne samo nastavlja s započetim aktivnostima, već iste danomice produbljuje, vrijeđajući sam autoritet Ustavnog suda njegovu ustavnu poziciju i članove tog suda, nečuvenim uvredama tipa: „gangsteri, muljatori, stajske muhe, glupani…“ razlog je više za hitnu intervenciju Ustavnog suda, koji u trenutnim okolnostima jedini može izvršiti opoziv Predsjednika.
Groznica u srijedu – zločinu
ne želim biti niti svjedokom
U zemljama normalne demokracije parlamentarni su izbori značajan i velik dan. Na njih se hrli s namjerom kako bi vlastitom i voljom nacije bili izabrani najbolji predstavnici u zakonodavnu i izvršnu vlast države. Birači svojom voljom predaju svojim legitimno izabranim predstavnicima ovlast, da u njihovo ime promiču opće dobro, njihova očekiivanja i nade u bolju budućnost. Riječju, kako bi to naši „gospari“ kazali: Dan je to feste i vjere da će biti kako je to zapisano na ulazu u Knežev dvor: OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE (Zaboravite privatne, bavite se javnim poslovima)!
U slučaju obnovljene naše države, nekoć moćnog Kraljevstva hrvatskog za sve, ma koje vrste izbora, mogli bismo slobodno konstatirati pretužnu činjenicu – jedino su prvi parlamentarni izbori iz prve polovice 1990. donekle (ili najviše u odnosu na ostale) bili demokratski i slobodni. Na svima drugima je stajala udbaška šapa ili prevelika doza upliva, destrukcije i nečasnih namjera starnih interesa te neprijatelja hrvatske državnosti i suvereniteta. Ovi izbori što nam dohode (nadajmo se kako će biti poništen ovaj prvi njihov pokušaj planiran za 17.4.2024. Čitavi je njegov tijek gotovo u potpunosti nelegalan i nelegitimnan!) očekivano su iznimno važni i od samih prvih koraka potpuno suspektni. Tolike prljaštvine, rugla i boljševičkih metoda političkog promiskuiteta nigdje u demokracijama – osim Rusije, koja je sve osim demokratske države, do sada nije viđeno. I to, bi moglo biti nužnim razlogom njihova opoziva i brisanja iz kolektivne memorije. Do, današnjeg dana dogurali smo do pokušaja atentata (moguće i fingiranog, no to ne mijenja bit), u Karađorđevskoj nakazi od države, gotovo redovitog izbornog dekora. Time smo se još jednim činom približili zločinačkom obilježju samih izbora. Potpisnik se ovog teksta, unatoč žarkoj želji povratka borbi s cirkusantima i ništarijama sviju vrsta, ipak odlučio na apstineciju od ovakvih izbora. Zločinu ne želim biti svjedokom, a kamoli sudionikom! I za kraj ovog dijela štorije o Knezu usranom.
Određivanje 17. travnja tog dana kapitulacije karađorđevske YU moglo je pasti na pamet samo onim srbaljima koji slave vlastite poraze – od Kosovske bitke do begstva srpske mornarice iz Karinskog mora. U glavama poput Milanovićeve to je još jedno poniženje naroda hrvatskog. Odabir srijede za izborni dan i državni praznik dodatna je njegova pakost hrvatskom gospodarstvu i organizaciji jednog od običnih dana u tjednu. Dakle, lako je prepoznati njegovo ruganje nedjelji kao neradnom danu i kršćanskom blagdanu. Ovo dvoje potonje ravno je vicu koji o njemu kruži, već duže vremena. Pred članovima obitelji izjavljuje „ostavio sam heroin“ – nakon što ga oni listom pohvališe on će: „ali neznam gdje“! Živ mi bijo knez usrani, ako dođeš u Požegu, posjetit ću te i ispričati moje kratke utiske, o tom domu za preodgoj!
Pomna priprema kaosa,
kroz čitavi 2. mandat hrvatske Vlade
Sluge slugu đavoljih kroz čitavi jubilarni 10. saziv državnog sabora RH, one s lijeva i one s desna, hineći oporbu (časnim iznimkama se redovito ispričavam s napomenom kako ih ne stavljam u taj krtol) jedino su radile na destrukciji, kaosu, lomljenju institucija i sl., lišeni obveze baviti se poslom za koji ih plaćaju porezni obveznici ove zemlje.
Bijaše tu dežurnih skupljača potpisa za opozive, koje kavih zmija (neke se ponose s time, uz odgovor kako će biti još većim otrovnicama), briljantnih detektiva i kriminalista, trgovaca službenim tajnama, „eksperata“ od željeznog drveta do neretvanskih piramida i hramova te sličnih idiotarija. Frustrirani, kako bi Srbi kazali „sto procentnim neuspehom“ pri konca mandata pa i u samom početku (ujedno i finišu kampanje), mobilišu narodne frontove i dejstvenike soc. Saveza da vitlaju „rijeke pravde“ – u ovom, s još gorim rezultatima. Od rijeka pravde stigli su do pišoline wunder- kinda i barda elektronskih medija u rvata. Uz desteke znatiželjnika, plaćenih profesionalnih slušatelja, kamarile tzv. novinara i analitičara na tim sletovima druga Tita, stvoritelji rijeka pravde redovito su bivali u manjini.
Onaj drčni Sinjanin kojem „nacionalno baš ništa ne predstavlja„ – kako izvještava specijalni beogradski dopisnik S. Štrbac, sva je brojna koplja polomio udarajući „u ništa“. Da je barem jednom promašio, sigurno bi jadniku lakše bilo. Nu, to ga ne bi zacijelo oslobodilo sastanka, oči u oči (hoće li moći izdržati?) s Ivanom Turudićom – tim nemilosrdnim imprimaturom njegova ostatka bitaka na ovome svijetu. Nesta zore, nesta dana, nestata Peđe i Zorana!
Kratak opis dosadašnje izborne mape puteva
Dok HDZ krije liste kao zmije noge ili kao što su krili datum izbora (pitanje je za Lošu: strategija ili taktika?). Sigurno je bilo užareno, poglavito na X. Izbornoj. Gdje će zeko, gdje li će lisica? Teško će i mudra Sova s ovim na kraj. Priča pak o dva glasa etno biznismenima et comp. ipak je stvarnost, a ne fake news. Mala Anja iz Pobegličke kolone i njen Dnevnik, potresniji od imenjakinje joj Frnak, bogme osnažiše srpske manjince u Saboru – s Peđinim SKJ-otom, taman do trećine.
Tko će kome otimati dijecu pitanje je pak za eksperte najnovije blagodati – umjetna inteligencija! Kud bi ovo prošlo bez sveznadara uče Grmoje?
O Ćuprijašima s 19 na 3, a moglo bi bit i gore, za sada ni riječi. Svi su x-ovi u ovoj „jednačini“ davno riješeni. Vidjeti nam je nova otkrića.
Završio je i dernek fon Radicheva DP-a i nemali publicitet napose onaj raniji kod Ace 3.
Nesumljivo kako je ovo nekoć moćno plemićko rodoslovlje dobilo novog viteza i junaka. Još jedino nije opjevano, gdje je vitez ratovao, pod Merćepovim šatorom ili u nekim drugim merćapijama. Njemu na znanje kako u Razgovoru ugodnom… prije gotovo pola milenija fra Andrija piva u – Pismi od vitezova države imotske i ovo:
Prid njima je Mitar arambaša
od Radića roda i plemena
dostigoše senjske vitezove
kod Zagvozda grad vilenoga
Nesporno je kako su Gudelji, časni vitezovi dio slavnih Radića, kao i još mnoga druga plemena iz Imote. Nije dokazano da li su to i Lovrinčevići, Radićima fizički najbliži od sviju zagvoških plemena, povezanih s njima. Ogranak Gudelja pak je opjevan i u rodu i narodu ter Kačićevu Razgovoru.. Daklen, evo viteže bez pečata iz rata za Domovinu jedna od strofa o potvrđenim vitezovima:
Kada Turci teško izgiboše
Pod Zadvarjem rata od Morije,
tada turske glave odsicaše
Karlo Gudelj, alfir od krajine (naravno Imotske – ZL).
Dok se čeka certificiranje plemićkoga statusa i ratnoga puta za novoopečenog viteza od Radića i Gudelja, preporuka da nauči abecedu dioničarske ekonomije ili barem prva slova o udijelima i njihovim značenjima.
Znano je što je Pevec, znano je tko ga je stvorio, znano je kako ga Rusi okupiraše, a dvojica njihovih baćuška ga se dokopaše. Prema tome u javnim zbirkama i na mnoštvu drugih mijesta vlasništvo bi moralo biti transparentno i svakom dostupno – napose potencijalnim investitorima.
Ne treba onda muljati kako je vlasnička struktura transparentna i da je u Pevexu oko četristotne dionika, kako za sada Radić izjavi, netremice u eter. Na uporno čeprkanje novinara o njegovu udijelu i udjelu ujka Vuje u toj suspektnoj (naravno po nastanku) vlasničkoj strukturi dobismo prilično korektan odgovor. Vujo, kao privatna osoba 34 %, Radićeva jedna od kompanija 16%. Ukoliko kao dvostruki inženjer nijesam zaboravio i ovoliko matematike onda je to cilih 50%.
Nu, đavo mi neda mira pa isčakam iz portala Otvoreno hr. od 5. 4.2023. text najave moguće prodaje Pevexa s podacima o trenutnoj vlasničkoj strukturi kompanije. Pa kaže; P. Vujnovac ima 36,6 %, M. Radić i njegova tvrtka Filir 16,6 %. (vole čovek da zaokružuje – kao Suljo koji na satu zna samo za cijele ure, bez minuta). Tu je i Grmojin kompić i plemićev kum Jurica – roda Lovrinčevića sa svojom tvrtkom Dicentra (gdje im samo kopaju imenja?). Ovih dana čujem da su obojica potonjih još uvijek izvan Bajina domašaja. Opjevani Jurica tada, prema pisanju portala Otvoreno, kao bivši predsjednik Uprave – što sam, što mu tvrtka Dicentra bi na visokih 23%. Dionice su kupljene po cijeni između 150 i 200 kuna, a vrijednost kompanije je procjenjena te 23. na oko 500 mil. €. Eto ti, nakon sedam godina zarade 15 puta ili rvacki 1.500%. Pa vi ulažite u državne obveznice. Tko vam je kriv što ste ekonomski analfabeti.
Na službenoj stranici Središnjeg klirinškog depozitarnog društva SKDD d.d.
recentno stanje kaže: Vuja 36,66 % – nije se skoro ni mrdnuo. Decentra 14,4 %. Očito privatni udio razdvojen. M. Radić 8.99 %. Hm, ne spominje se što bi s Filirovih i Radićevih 16.6%. Očito je i ovdje riječ o razdvjanju privatnog od tvrtkinog udjela, sve u vlasništvu plemića. Ako je tako, Filir ima 7.76% pa se nije izlistao među prva tri vlasnika.
Kod Ace 3. zajedničkim naporom Radića i spomenutog „novinara“ jedan dio privatne imovine obitelji Radić, upisan u imovinsku kartičoku Sabora, oko 10 mil €.
Gospodine Turudić pokorno prosam uzmite ovo k znanju i pogledajte ima li u bivšem mi „preduzeću“ još koji blindirani BMW za mene (barem onaj Lozančićev). Može i AUDI do broja deset, valja.
Vama dragi moji štovatelji, ljubitelji i kandidati Domovine d.d. puno uspjeha. Jedna od meni mrskijih sintagmi u životu je „niš nisam znal o tem“. Lakše mi je kad priznate – sem pozabil!
O slavnome Hrvatu Relji, Smoje je u vukovarskom hotelu, dok je Relja hvalospjevno pevao o Mitingu na Ušću, onako u svom hedonističkom šerečenju zapisao svojski: „Jebe mi se što je naša fudbalska reprezentacija izgubila, važno je da je Miting uspija“.
E moj narode! Gledaj ti Bujicu i uživaj!!! A oni idu po Izbore.
Zdenko Lozo
