Umjesto da osude predsjednika koji je dosljedni megafon Putinovih parola o Ukrajini – ta on besramno traži da se zaustavi isporuka oružja i Ukrajince natjera na kapitulaciju i predaju teritorija – sad je problem što nije pozvan tamo gdje mu očito nije mjesto.
Za početak, je li netko zvao premijera na upravo održani sastanak Brdo-Brijuni? Nije, jer tamo je bio predsjednik. Je li se premijer gurao na summit NATO-a ili u UN? Nije, jer tamo je bio predsjednik. Je li ijedna država u Dubrovnik poslala predsjednika i premijera? Nije, jer za to nema potrebe. To su posve uobičajeni diplomatski uzusi.
Nisu pitali je li se predsjednik s ikim konzultirao kad je najavio da će blokirati širenje NATO-a i je li to ponašanje u skladu s Ustavom.
Ne smeta im niti što je predsjednik obavio zaokret od 180 stupnjeva kad je riječ o odnosima s najbližim partnerima i saveznicima. Ne pitaju s kime se konzultirao. Nije im čudno što 30 članica NATO-a šalje vojnike u Wiesbaden, a samo dvije ne šalju – Hrvatska i Putinov trojanski konj Mađarska. Vlada provodi kontinuitet hrvatske vanjske politike posljednjih tri desetljeća, predsjednik je taj koji bi obavio zaokret kontra najvažnijim međunarodnim obvezama RH.
Da je Milanović imao ovlasti, Hrvatska ne bi u Ukrajinu izvezla ni jednu kacigu, a kamoli top. Čak i Vučić potajno preko posrednika isporučuje oružje Ukrajini.
Ne pitaju se, da je Milanović imao ikakvu želju sastati se sa Zelenskim, bi li on sebi dopustio da ostane zadnji europski čelnik koji se s njim nikad nije sastao. Ne bi se rugao Bidenu koji je putovao u Kijev “na pulferu vagona”. Ne bi govorio da Ukrajini ne da džabe (a zapravo da ne da nikako). U konačnici, da je summit bio u Zagrebu, Milanović bi vjerojatno pobjegao u Dubrovnik, kao što je posljednji put pobjegao u Makarsku kad je u Zagrebu bio sastanak Krimske platforme.
