Suvereno.hr
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Korupcija
HDZ već osam godina zaredom niže izborne pobjede, a sve je kulminiralo velikom relativnom pobjedom na ovim parlamentarnim izborima u dosada neviđenim okolnostima. Matematički se može izračunati da je u tih osam godina, godinu za godinom Hrvatska bivala bolja, stabilnija i sigurnija država u kojoj se baš nikada u povijesti nije bolje i slobodnije živjelo nego što je to danas. Kada netko kaže da je ova predizborna kampanja bila kratka i po mnogočemu, žestoka i dinamična na rubu ustavnosti i zakonitosti, onda ne želi vidjeti da je prljava kampanja protiv HDZ-a, po modelu svi protiv jednog, trajala pune četiri godine. U nemoći naći bilo kakav protuargument, ujedinjena lijevo desna oporba pod dirigentskom palicom predsjednika Milanovića, Hrvatsku je pretvorila u kriminalnu i koruptivnu kloaku, što je u potpunoj suprotnosti sa sjajnim međunarodnim položajem Hrvatske kakav do sada nikada u povijesti nismo uživali. Dežurni kritičari i plaćenici jednostavno ne mogu priznati da je Hrvatska glede indexa korupcije pod budnim okom institucija Europske unije i kada bi bila istina ono što oporba bjesomučno tvrdi, mi danas ne bi ni približno imali ovakav ugled u svijetu i ne bi imali financijski rejting svih uglednih agencija, koje Hrvatskoj širom otvaraju vrata za daljnje pozitivne iskorake u svakom smislu. Nitko pametan neće kazati da u Hrvatskoj korupcije nema, no nitko pošten, ako poštuje presumpciju nedužnosti i ako voli svoju Domovinu, tim tezama neće rušiti međunarodni ugled vlastite države, samo zato što nema druge alate za rušenje aktualne vlasti.
Teza da je Andrej Plenković glava koruptivne hobotnice i da štiti korupciju zarobljavanjem pravosudnih institucija nedokaziva je teza. Potpuno je suprotno! HDZ-ovi dužnosnici spektakularno su lišavani slobode u jeku predizborne kampanje 2020. godine, (Gabrijela Žalac, Josipa Rimac),a da je Plenković imao bilo kakav utjecaj na pravosudna tijela progona to se zasigurno ne bi dogodilo, ili se ne bi dogodilo u tom tajmingu. No unatoč takvim ciljanim političkim uhićenjima u predizborno vrijeme s ciljem utjecati na izborne rezultate, HDZ je bio uvjerljivi pobjednik tih izbora s rekordnih 66 mandata, što implicite dokazuje da narod ne vjeruje ovakvoj vrsti lova na vještice. Glede „vox populi“, isto se dogodilo i na ovim parlamentarnim izborima u kojima je HDZ polučio pobjednički rezultat, a da se u kampanju nije protuustavno uključio predsjednik Milanović, taj rezultat bio bi i puno veći. Usuđujem se tvrditi da je Plenković prvi čovjek u HDZ-u koji je odlučio obračunati se s korupcijom u vlastitim redovima i da je između ostalog baš zbog toga izabran Ivan Turudić za Glavnog državnog odvjetnika, koji je djelatno pokazao kako se treba obračunati s korupcijom u HDZ-u u vrijeme Ive Sanadera. I ne samo to! Turudićev obračun s Milanovićevim zakonom „Lex Perković“ i poništenje presude Stepincu, stavlja ga u red najhrabrijih i najčasniji sudaca u Državi. Treba li onda čuditi što se protiv njega okomila mentalno komunistička bulumenta nečiste savjesti, na čelu s predsjednikom Milanovićem? Od silne korupcije imamo činjenicu da je pljačka u INI spriječena efikasnim djelovanjem pravosudnih i poreznih institucija, afera „plin za cent“ ne postoji, a tri visoka dužnosnika uključujući Borisa Miloševića, tek čekaju na završetak istrage pod sumnjom za trgovinu političkim utjecajem. Neotkrivene korupcije u svim sferama društva, kao i u svim političkim strankama zasigurno ima, no to nikako nije i ne može biti dokaz isključivo protiv HDZ-a. U tom kontekstu, zanimljiva su pitanja predsjedniku Milanoviću koja mu postavljaju ministar Butković i njegova krava Milova!?
Ideologija
Zanimljivo je i gotovo fascinantno, da su osnovni prijepori i prepreke mogućoj koaliciji HDZ-a i DP-a zapravo ideološke naravi, pa ispada da je ideologija, odnosno pitanje hoće li SDSS biti ili neće biti dio vladajuće većine, najbitnija stvar za bolju budućnost Hrvatske. Ako ćemo priznati da Hrvatska danas stoji puno bolje nego prije 4 godine, onda moramo biti pošteni pa kazati da su toj činjenici pridonijele sve nacionalne manjine uključujući i srpsku u doista tijesnoj većini koja je opstala zahvaljujući lojalnosti Andreju Plenkoviću.
Ukoliko bi Domovinski pokret donio odluku o koaliciji s HDZ-om bez ucjenjivačke pozicije izbacivanja Pupovca iz te priče, tada bi se pokazalo da je antisrpska retorika predizborne kampanje, koja je DP-u donijela jedan dobar dio glasova završena i da se treba okrenuti budućnosti Hrvatske. Dakle s dvanaest mandata DP bi imao četiri puta veći utjecaj u saborskoj većini od Milorada Pupovca, pa se s tog postavlja logično pitanje: ne, hoćemo li mi s Pupovcem, nego hoće li Pupovac s nama? DP ima potpuno pravo tražiti preispitivanje financiranja antihrvatskih srpskih Novosti i općenito model financiranja nacionalnih manjina iz Državnog proračuna i to nitko ne bi trebao sporiti, čak ni Milorad Pupovac.
Hrvatska je svoj visoki međunarodni ugled stekla između ostalog zahvaljujući toleranciji i uključivosti prema nacionalnim manjinama, osobito prema srpskoj nacionalnoj manjini u kojoj svaki razuman Hrvat ne vidi baš nikakvu ugrozu za bolju budućnost Hrvatske. Te politike uključivosti prema srpskoj nacionalnoj manjini otpočeli su procesom mirne reintegracije, a na čelu tih procesa i vizija stajao je predsjednik Tuđman. Upravo tu tolerantnu politiku predsjednika Tuđmana naslijedio je i provodi Andrej Plenković i to se ne može osporiti. Dakle to je kontinuitet politika HDZ-a i dobrim dijelom i zbog toga je HDZ pobjednička stranka.
U proteklom mandatu ove vladajuće većine, manjine su bile lojalne i podržale su baš sve korisne zakone uključujući i one zakone o pravima hrvatskih branitelja, pravima civilnih žrtava Domovinskog rata, zakon o hrvatskom književnom jeziku, Ukrajinu i niz drugih zakona kroz koje je Hrvatska napredovala u svakom pogledu. Dakle, nacionalne manjine su bogatstvo Hrvatske čime se dokazuje visoka stopa tolerancije prema drugima i drugačijima. Eventualno izbacivanje predstavnika srpske nacionalne manjine iz mogućnosti participacije u vladajućoj većini, samo zato što je SDSS kao njihova vodeća politička stranka sljednica njenog osnivača Gorana Hađića osuđenog za ratne zločine, bio bi ucjenjivački čin i udar na kontinuitet HDZ-ovih politika od Tuđmana do Plenkovića, dakle čin ljudske i političke netolerancije i bez ikakve sumnje štetan potez za međunarodni ugled Hrvatske. Kada bi išli tom logikom koja je stranka sljednica nekih bivših partija ili stranaka, onda bi prvo trebalo zabraniti SDP kao slijednicu SKJ-SKH. Zato začuđuje da Domovinski pokret teoretski uopće ostavlja mogućnost koalicije sa SDP-om, koji nikada neće pristati na deratifikaciju Istanbulske konvencije i izbacivanje Pupovca, Srba i manjina iz svih postizbornih kombinacija. Svaka naznaka moguće koalicije DP-a i SDP-a, moglo bi se protumačiti kao izdaja DP-ovih birača, daleko veća izdaja nego koalicija s HDZ-om i nacionalnim manjinama.
Ukoliko bi Domovinski pokret isključivom ucjenjivačkom politikom onemogućio sastavljanje saborske većine i doveo do situacije da Milanović konstituira Sabor i proglasi tehničku vladu s izglednom opcijom novih izbora, siguran sam da Domovinski pokret više nikada ne bi ni približno osvojio ovakav broj mandata kakav ima sada. U slučaju novih izbora, HDZ bi polučio još bolje rezultate od ovih danas. Ovi izbori pokazali su pobjedničku stabilnost HDZ-a i unatoč rekordnoj izlaznosti, HDZ je osvojio 110 000 glasova više nego na izborima 2020. godine. Na kraju uvjeren sam da ogroman broj birača HDZ-a i DP-a žele njihovu koaliciju i predan rad na boljitku Hrvatske, u čemu su ideološke teme samo otopljeni šlag na predizbornoj retoričkoj torti.
Kazimir Mikašek-Kazo
