Zaokruživanje
Lijepom našom, neposredno pred drugi krug predsjedničkih izbora, kruži bauk zaokruživanja obaju kandidata na glasačkom listiću. Misao vodilja ove akcije svodi se na to da će se tako pokazati prava volja i snaga naroda da se ne glasuje ni za jednoga od kandidata. Jedan od dvojice s desnim, ili ikakvim, uvjerenjima, nije dovoljno onaj pravi po mjeri uvjerenih desničara. S druge strane kandidat oduševljenih titoista nije iznio ni jednu misao o tome kako će obnašati tu dužnost! Osim što je sustavno vrijeđao osobu koja nije kandidat na ovim izborima, predsjednika vlade.
Ljudi s desna takvim pozivom na poništavanje svojega glasa kao pokazat će da prosvjeduju što ni jedan od kandidata, što se iskazaše desnim, nije ušao u drugi krug! Najjednostavnija je istina: nije ušao jer nije mogao! Već smo na to ranije ukazali: pojedinci bez podrške stranačkog stroja, ma kakvi inače bili, izgleda nemaju na predsjedničkim izborima. To svakom prvašiću, koji umije zbrajati i oduzimati, bi bilo jasno! Jer, riječ je tu o su neoborivim činjenicama političke abecede.
Zaokruživanje obaju kandidata pak na listiću kao da je nezadovoljstva izraz, što je obična emocionalna, u osnovi, dječja, reakcija na ( sigurni ) poraz, ali i iskaz opasnoga čistunstva u situaciji stani – pani. Ovdje je riječ o izborima, ali uistinu ova spoznaja vrijedi u svakom slučaju odluke s konačnim, neizmjenjivim učinkom.
Dakle, na jednoj strani opstoji „idealizam“ koji dovodi do samouništenja, poništenja smisla izbora, i, pri tom na drugoj strani, istina je i zbilja – nitko nije savršen! A ponajmanje ljudska bića koji svoje ime i ugled ( utrobu, lice i naličje ) stavlja na pladanj javnosti. Postaju neka vrsta javne stvari. Stvar o kojoj baš svatko, tko je imalo išta ikad čuo o slobodnim izborima, ima „pravo„ suditi i s njima tako postupati pozivom na svoje izvorno suvereno pravo. U prijevodu, odlučivati o onima koji će odlučivati pa s toga stava može te ljude po miloj volji razvlačiti na svim razinama. U konačnici, odbaciti ih kao pročitane novine ili sažvakanu gumu.
Ukratko, poziv desnice u Hrvatskoj, ali, na žalost, ne i hrvatske desnice da birači u nedjelju ponove ono što je svojim biračima bio savjetovao zabavljač Miroslav Škoro, kao treći na listi za predsjednika – da se na glasačkom listiću zaokruži trećega kojega tamo nema! Sada, pred ove izbore savjetuje se, a otvorena je i kladionica na jednom „nacionalnom portalu, koja će izvješćivati koliko ima onih koji „glasuju“ zaokruživanjem „oba dva“ na glasačkim listićima.
Miroslav Škoro je tom „ duhovitošću „ pripomogao da na Pantovčak zasjedne Zoran Milanović. Ali, ovdje se „obadva“ ne odnosi na oborene neprijateljske avione, nego o moći samo jedne osobe koja će pred svijetom i u domovini predstavljati i hrvatski narod i njegovu državu.
U ovom „ zaokružiti obadva “ sadržano je sljedeće: na jednoj strani čovjek koji prezire glavni državni blagdan – Dan državnosti, a na drugoj čovjek koji tako nešto, već i zbog svojega ugleda u svijetu znanosti, društvenim vezama širom svijeta, na mjestu državnoga poglavara, ne bi tako nešto učinio ni u snu. Ali, ako ovakva desnica to tako voli, nitko je ne može spriječiti u ovom urušavanju vrjednota i pravom pakosnom izjednačivanju neizjednačivoga. Nisu ova dva kandidata ista. I ni jedan od njih dvojice, već pozivom na običan ljudski moral, ne zaslužuje da bude s drugim u istom košu.
Iz iskazanoga očito je – ovakva desnica, povrijeđena i uvrijeđena, omogućuje g. Milanoviću da sljedećih pet godina i na dalje provede na Pantovčaku. Jer, dr. Primorac nije ono što ta desnica očekuje kakav bi kandidat nacionalnih snaga trebao da bude. Tako ona agitira iako dobro zna da joj baš ništa od tih njezinih snova g. Milanović ponuditi ne može. Osim što će, možda, nešto manje, nego u ovih zadnjih pet godina, okačivati ordenje po braniteljskim reverima. Naime, budući da mu se smiješi zadnji mandat, on branitelje, kao podršku, više ne treba, pa će valjda prestati ova njegova metoda privlačenja birača s desna.
Pitanje savjesti
U demokraciji izbori su, kako im i sama riječ kaže, mogućnost da običan čovjek, iskoristi svoje pravo pa da slobodno bira od ponude osoba koja se stavlja na liste za javne poslove. A ako pak hoće nešto drugo, onda to drugo sam mora stvoriti kao ponudu i tada prestaje biti birač. Pa, ako u tom slučaju izgubi, ili nešto nauči i nastavi, ili se zadovolji neuspjehom. Na kraju uvijek mu ostaje birati one koji su mu ponuđeni kao mogući dionici društvene odgovornosti. Nitko drugi, osim njega, za njegov izbor nije, a niti može biti, odgovoran!
Spomenuto oponašanje desnih snaga svojedobnoga čina Miroslava Škore u Hrvatskoj, nakon njegova gubitka utrke za drugi krug predsjedničkih izbora, govori da ti ljudi žive u svijetu privida u kojem caruju nezemaljski standardi, ili pak puki goli amaterizam u razumijevanju politike kao djelatnosti u obnašanju javnih dužnosti.
Jer, poništavanje glasa koristi samo onome koji u izbornoj utrci ima glas više u ovom slučaju! I ništa drugo. Prema tome, teško se takvi ljudi varaju da su, onima kojima su pomogli popeti se na tron moći, išta dokazali, a ponajmanje svoje nezadovoljstvo. Čak i kad bi tako bilo, to je dim. Jer, zaokružena obadva kandidata na listiću znače samo jedno – poništavanje svojega glasa. I što je u korijenu toga čina? U biti, poništavanje svoje moralne odgovornosti za stanje domovine, a istodobno i odbijanje demokratskih pravila igre. A, konačno, i prezir prema svim onima koji na glasačkom mjestu, pred glasačkom kutijom znaju da ne biraju anđeoski kor, nego ljude slabe kao što su i sami i koji, kao takvi, mogu ne samo biti pogrešan izbor, nego i oni koji će dato im povjerenje zlorabiti. Kad je o ljudskim bićima riječ, ništa nova.
S obzirom na tu istinu stvar je ozbiljnoga rada na sebi, konačno na odgoju svoje savjesti za bilo koji čin slobode, pa i izbore, što će osoba s tom slobodom. I tu joj, pred njom samom nema tko drugi presuditi doli ona sama. U tišini, iza izbornoga paravana, samo će njezina savjest, kao vrhovni zemaljski sudac, presuditi čin poništenja svoje slobode. Ako se pri ovoj prosudbi o slobodi izbora, i njezinim posljedicama, zanemari očita glupost i površnost, pred konačnim presuditeljem izgovora nema: na simboličnoj razini, takav „junak“ nije tek poništio svoj glas, svoje pravo, krvavo izboreno i na krvi stečeno, nego je poništio sama sebe, odustao od svoje sposobnosti i dužnosti da bude odgovoran za sudbinu domovine.
