HomeDOMOVINAFRANJO NAPRIJED,  HDZ STOJ! 

FRANJO NAPRIJED,  HDZ STOJ! 

 

 

Novo lice desnice u Hrvatskoj 

 

To je jalov pokušaj, jer i kad bi Andrej Plenković htio udaljiti HDZ od njegova izvora i tvorca, on to ne može, a niti bi itko, ozbiljno tako nešto mogao uraditi. Zašto? Ma kako čudno to bilo kazati, ali treba jer narod zna! U svojem najdubljem biću zna, ima živo iskustvo da bez HDZ države bilo ne bi! I koliko god i bilo mana i slabosti, a toga biti mora u svakom ustroju s golemim brojem ljudi, taj narod, ne slučajno, pjeva: „Kad je bilo najteže, imali smo HDZ!“ 

 

 

Piše: Krešimir Budinski 

 

Kako se približavaju izbori za Sabor, nešto se novo opaža u strankama desnoga nadahnuća u Hrvatskoj: natječući se s ljevičarima u napadu na HDZ već se neko vrijeme u te desnice javlja duhovni čudnovati kljunaš.  

Naime, u svojem izričaju, kad se povežu naznake i znaci, kao i slučajni ispadi njezinih predstavnika, opaža se, u tih ljudi, zaista začudna stvar. Kad se razluči pljeva napada na vladu i njezinoga čelnika, „dečka od Bruxellesa“, dakle sve jednako kao i u ljevice, na vidjelo izbijaju zrnca pšenice s desna.  

U napadu na Andreja Plenkovića i HDZ, ti desničari s posebnom slašću nazivaju HDZ Plenkovićevim. Nasuprot tome, o utemeljitelju i HDZ i države Hrvatske, iskazuju svoje poštovanje. Odmah potom uslijede i pozivi nekim „poštenim“ hadezeovcima, tuđmanovcima da se pridruže u povijesnoj zadaći „prave“, „istinske desnice“ da se konačno sruši HDZ! Jer da je Plenkovićev HDZ „izdao“ svojega utemeljitelja. Kako? 

 

Grijesi Plenkovićevoga HDZ 

 

Time što je pod svojim vodstvom čvrsto usidrio Hrvatsku u krilu EPP, u zbiljsko središte europskih poslova, izvukao ju je iz balkanističkoga mentaliteta, a gradi, koliko je do Hrvatske, kako se kaže, partnerske odnose s SAD. Osim toga, Hrvatska je jedna od ozbiljnijih predlagatelja u pronalaženju  rješenja za ukrajinsku krizu. Pri tom polazi od hrvatskih iskustava u obrani svoje opstojnosti tijekom, a i poslije, Domovinskoga osloboditeljskoga rata kojega je do uspješnoga, pobjedničkog okončanja vodio Franjo Tuđman s oslonom na saborsku većinu koju je imala HDZ!   

Isto tako, Plenković s mukom polagano izgrađuje društvo nakon razornoga vremena društvenoga samoupravljanja koje je kao AIDS napalo samo biće ljudske zbilje nudeći opijat „ničijega i svačijega“ vlasništva kao oblik „oslobođenja“rada!  

Rezultat samoupravljanja, uz tlapnju da su radnici „vlasnici“ tvornica, iako to nisu bili i po samom slovu i po duhu tadašnjeg zakona i ustava, nego su tek bili ovlaštenici „društva“ u gospodarskom životu, bila je razgradnja društva kakvo baštini zapadnoeuropska uljudba!  

Naravno, ni o kakvom „vlasništvu“ radnika na tvornicama u tim okolnostima nije moglo biti govora. Osim što je, samoupravljanje i „društveno vlasništvo“, samo po sebi, bilo neprovediva zamisao, svemoćna Partija je odlučivala o svemu u svakom djeliću društvenoga života! Dakle, i u proizvodnim procesima. Ništa i nikada nisu od sebe samih ni započeli ni odlučili radnici ako to nije prije odlučila Partija. Ali, tu ključnu istinu „društva“ iz kojega se Hrvatska izvukla golemom mukom, desničari, koji vole misliti, kad misle, da je misliti ujedno i djelovati, ne razlikuju! ( To je unutarnja, duhovna zapreka zbilji da se naseli u misleni sklop te hrvatske čiste desnice, njezin istočni grijeh! Jer, red je ukazati na istinu da i ljudi čistih misli o savršenom svijetu, koje se misli imaju utjelovljivati samim time što su prepoznate, mogu, u susretu sa zbiljom ovoga kvarnoga ljudskoga svijeta, malo zastraniti budući da zbilja nikada ne slijedi uzvišene uvide o njoj! ).  

Takvom praksom samoupravljanja potiralo se „mekom silom“ ( stvaranjem pristanka osoba ) cjelokupno nasljeđe europske uljudbe o privatnom vlasništvu kao pokretaču svekolikoga napretka i izgradnje ljudskoga društva u zbiljskom značenju.  A ono se okvirno može odrediti kao sveukupnost nastojanja ljudi na osobnom, kao i širem društvenom planu, prema stalnom nastojanju izgradnje i poboljšavanja ustanova kao i same države kao jamca svih sloboda i prava. Jasno, u okviru slobode govora, mišljenja i društvene zauzetosti u različitosti rješenja na istom nastojanju poboljšanja uvjet života ljudi.  

U jednopartijskom totalitarizmu ovako nešto moglo je biti samo san. A ako bi kojim slučajem izašao na javu, zbilja mu je bio kazamat!  

A sam iskon izričaja o „pljački stoljeća“, kojem se desnica vrlo priležno pridružuje krajnjoj ljevici, zasniva se na „pravu“ radnika na „vlasništvo“ tvornica, kojeg nije bilo! U udruženom radu pravnotehnički gledano, vlasništva ni na čemu u društvu, osim osobne imovine, nije moglo biti! Uz to valja dodati tlapnju da su te tvornice bile uspješne u „društvu“ u kojem su riječi kao kapital, tržište, profit i konkurencija bile izgnane iz rječnika. I savršeno nepoznate i nerazumljive tim društvenim „vlasnicima- samoupravljačima“! To je prvi iskonski grijeh HDZ. 

Osim toga, eto, HDZ-ova Vlada pod vodstvom Andreja Plenkovića nosi, u svojoj srži sadrži drugi iskonski ( istočni ) grijeh – koaliciju s nacionalnim manjinama na hrvatskom ozemlju. Usput, otkrivači HDZ ovih grijeha zaboravljaju, ili čak i ne znaju, da je odredbe o sudjelovanju manjina u Saboru, na ustavnoj razini, bio prihvatio upravo Franjo Tuđman. Kada? U času kad je trebalo zaokružiti hrvatsku državnost u kolopletu silnica velikoga svijeta nesklonog bilo kakvoj neovisnoj Hrvatskoj!   

Dakle, usprkos i toj istini o umješnosti Franje Tuđmana da u tom i takvom spletu okolnosti prihvati odredbe o manjinskim pravima, osigura međunarodno priznanje Hrvatske, ova desnica kao da ističe svoj poklič: Franjo naprijed, HDZ stoj! 

 

Hvalisanje 

 

Pored istočnih HDZ ima i one sasvim zbiljske, sadašnje grijehe kad se HDZ ona „hvališe“ postignućima u zbiljskom prostoru i vremenu, dakle u ove dane, za ovoga mandata.  

Primjerice, izgrađen je Pelješki most koji, ne samo što povezuje dva dijela Hrvatske u jednu cjelinu, nego i mijenja geostrateške odnose na jugoistoku Europe i čimbenik je smirivanja u „vječno“ nemirnom području „bačve baruta“ inače nazivanim Balkanom. Osim toga što olakšava život domicilnom stanovništvu, i pomaže turizmu, a podiže i jača gospodarske djelatnosti na hrvatskom jugu do nezamislivih razina u odnosu na vrijeme odvojenosti kad iz Hrvatske u Hrvatsku moralo prolaziti s putovnicom u ruci. 

Uređen je sustav plaća u javnom i državnom području. U osnovi, stvorene su temeljne pretpostavke za stalnu doradu sustava, a svima su realno porasle plaće. Da plaće i nisu porasle, već samo uvođenje reda u tkivo s javnim odgovornostima je, sam po sebi, uspjeh. Sve to usprkos „kao urođenoj“ sklonosti neredu bivših samoupravljača u kojem se moglo uvijek nešto usput učišariti za sebe pod zbiljski vladajućim geslom toga vremena: “Snađi se druže!“. Samo uvođenje reda u sustav plaća je golemi uspjeh. Jer, svaki red unaprijed određuje način mogućih poboljšanja i usavršavanja što je u društvu što izlazi iz kaosa znak nade i nadvladavanja naslijeđenih navika koje su se uvriježile u mentalno biće osoba nakon desetljeća totalitarnoga nereda. Dakle, to nije samo pitanje jednakosti plaćanja za isti rad, ma gdje se radilo u javnom društvenom i državnom servisu, nego čin koji u korijenu mijenja navike.  

Onda, opet jedna prilika za hvalisanje: inflacija je u padu, a BDP najbolji u Europi od koje su, usput govoreći, povučene milijarde za suvisle gospodarske i društvene projekte te stradale u potresima. Isto tako, Hrvatska je u eurozoni i njezine granice su granice EU. 

Također, usprkos žuganju ujedinjenih oporbenih snaga, i ljevice i desnice svih označnica, što su se međusobno natjecale u napadu na mjere vlade HDZ oko covida, a što je išlo sve do poricanja postojanja same pandemije, do optužbe za nesposobnost.   

O kilometrima autocesta i sličnim poduhvatima u životu države nema potrebe zboriti. 

Također, saniranje posljedica potresa, otkrilo je pravu pravnu prašumu i neuređene (su)vlasničke odnose kao prvu pretpostavku za obnovu. Ali, to se moglo, po ujedinjenim oporbenim snagama, urediti kad rečeš keks. Sad, kad je područje zahvaćeno potresom, u skelama, nešto su zamrle šetnje oporbenjaka tim prostorom.    

Naravno, isticanje postignuća i ukupnoga napretka društva je „hvalisanje“ vlade. U prijevodu, sve bi to bilo ostvareno i da HDZ nije bila okosnica, izvor i obveza u djelovanju državnih i javnih tijela.  

Jasno, kad se ne može zanemariti postignuća, onda se ona nazivaju hvaljenjem, a to će kazati da bi tako bilo da HDZ ovi ljudi nisu tu vladu vodili, posebice njezin predsjednik koji, po oporbenom izričaju ova postignuća, kojima se „hvališe“, niže da bi se dobro udomio u europskim, birokratskim krugovima. I kad je tako, kako si njegove uspjehe na nacionalnom planu tumači i lijeva i desna oporba, Europa više nije neki važan čimbenik u času kad joj se Hrvatska približava i suobličava. To samo stoga jer je taj golem posao vodio „bruxelleski ćato“, a ne neki „naš“ čovjek iz oporbe koja uvijek zna bolje. 

O korupciji, kao samom biću HDZ, i kao oporbenjačkom prigovoru svih prigovora, ozbiljnu čovjeku već je neukusno sjećati se.  

 

Kobna zabluda 

 

Isticanje zasluga Franje Tuđmana je razlikovna posebnost desnice u Hrvatskoj u odnosu na ljevicu. Pa kad ljevica izvodi svoj performans na Markovu trgu, mašući svojom brojnošću i razlikovnošću u istosti, desnica u sabornici ponavlja istu priču koju zaslađuje imenom prvoga hrvatskoga predsjednika čijim se ( pravim ) nasljednikom želi prikazati. Vjeruje u zaboravnost svojega biračkoga tijela a nada se HDZ – u oduzeti njegovo. Jer, oduzeti HDZ i koji ( mali ) postotak glasača, znači oduzeti mu mnogo više mandata, nego li je to sam postotak pokazuje!  

Pojava oporbenoga tuđmanizma, a negiranje do zazivanja zabrane stranke koju je on stvorio, vodio i odredio joj ciljeve i domete, a to je da bude temeljni čimbenik sigurnosti hrvatskog čovjeka, neka je vrsta priznanja nemoći i nedostatka domoljubnoga, nacionalnoga sadržaja što se prekriva imenom i značenjem Franje Tuđmana u očima hrvatskih ljudi. 

To je jalov pokušaj, jer i kad bi Andrej Plenković htio udaljiti HDZ od njegova izvora i tvorca, on to ne može, a niti bi itko, ozbiljno tako nešto mogao uraditi. Zašto? Ma kako čudno to bilo kazati, ali treba jer narod zna! U svojem najdubljem biću zna, ima živo iskustvo da bez HDZ države bilo ne bi! I koliko god i bilo mana i slabosti, a toga biti mora u svakom ustroju s golemim brojem ljudi, taj narod, ne slučajno, pjeva: „Kad je bilo najteže, imali smo HDZ!“ 

Tako pjeva narod, a njega je nemoguće prevariti u njegovom osjećaju za bitno. Ne slučajno stari su Rimljani odavno kazali: „Vox populi, vox dei!“ – glas naroda, glas je Boga! 

 

Krešimir Budimski 

Komentar

Morate Pročitati

spot_imgspot_img