Jedino što se može napraviti u ovoj oskudici vremena jest da svi koji vole i osjećaju Domovinu zajedno zapjevaju „Bože čuvaj Hrvatsku“, kao onda kada je orkestar na Titaniku zasvirao i zapjevao „Bliže o Bože moj“, jer svaki dolazak Milanovića vladati Hrvatskom za Hrvatsku je identično potonuću Titanika! Jedini pravi izlaz iz ove situacije jest uvjerljiva pobjeda HDZ-a i Andreja Plenkovića, koji je sušta suprotnost Milanovićevom divljaštvu kojemu svjedočimo.
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Svi oni koji misle, ili koji su mislili da je rušenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i dovođenje Zorana Milanovića na Pantovčak bio plod legitimnih procesa, ili da su ti predsjednički izbori još jedan dokaz jačanja demokracije u Hrvatskoj, danas mogu vidjeti i morat će kad-tad priznati da su grdno prevareni. Izabrati za predsjednika države apsolutno najgoreg i najneuspješnijeg predsjednika Vlade u povijesti Hrvatske, po meni ne može biti plod slučajnosti, plod zaglupljenosti ili političke nepismenosti naroda, već s radi o uvodu u pomno smišljenu urotu urušavanja države i ustavnog poretka, a baš to danas gledamo vlastitim očima. Hrvatski narod je slijepo vjerujući domoljubnom estradnom umjetniku Miroslavu Škori glasajući za njega, a ne za domoljubnu Hrvaticu Kolindu Grabar Kitarović, zapravo glasovao za Milanovića, Putina i Vučića. To je danas kristalno jasno! U pozadini te priče danas čak i slijepci vide sjene Putina i Vučića, jer ono što Milanović želi učiniti Hrvatskoj, ovi potonji su odavno učinili u svojim državama.
Nakon što Milanović vehementno objavljuje da ne namjerava podnijeti ostavku na dužnost Predsjednika Republike odmah kada se kandidira i za predsjednika Vlade na SDP-ovoj listi, nego tek onda ako uspiju pobijediti na izborima i stvoriti većinu nakon parlamentarnih izbora, zapravo započinje urušavanjem ustavnog poretka, o čemu se očitovao Ustavni sud dvotrećinskom većinom. Milanović to smišljeno čini, jer se ne želi dovesti u nemoguću poziciju, da možebitno samom sebi predaje mandat za sastavljanje Vlade.
Milanović planira, da ako bude poražen na izborima, kao predsjednik s ovlastima ima pravo odlučivati o tome tko bi onda mogao sastaviti većinu. Računajući da će izborni rezultati biti tijesni s blagom HDZ-ovom prednošću, a to sugeriraju plaćeničke agencije za ispitivanje javnog mnijenja, Milanović si ostavlja prostor koristiti predsjedničko pravo blokirati sastavljanje parlamentarne većine, eventualno raspustiti novoizabrani XI saziv Sabora i Plenkovićevu Vladu, pa onda na čelu sa samim sobom formirati prijelaznu, tehničku Vladu po svom izboru. Svaka sličnost sa Putinom i Vučićem nije slučajna. Milanovićeva izjava da će on svakako biti predsjednik Vlade i da ćemo tek vidjeti kako će to izvesti, upućuje baš na ovaj scenarij. U tom scenariju Milanoviću najviše odgovara da Ustavni sud poništi parlamentarne izbore zbog njegovog eklatantnog miješanja u izborne procese, jer u tom bi slučaju najlakše došao do tog cilja. Postao bi predsjednik tehničke Vlade u trenutku kada nema Hrvatskog sabora i još važnije u trenutku kada desetorici sudaca Ustavnog sud Republike Hrvatske ističe mandat. Dakle, Milanović postaje apsolutni vladar svoje Treće republike. U takvoj situaciji kada Hrvatska nema izabranog Sabora i kada nema tko imenovati nove ustavne suce do kojih Milanović drži kao do „crnih slavonskih svinja“, pred vratima nam je „revolucija“! Ciklične povijesne revolucije u Hrvatskoj uvijek su pokretale ultra desne snage pod kontrolom UDBE i duboke države i to je najgori scenarij koji bi nam se mogao dogoditi. Možda i građanski rat? U tom slučaju obistinile bi se proročanske rušilačke riječi mefista s Pantovčaka; „imat će te pakao“!
Opoziv predsjednika
U Ustavu Republike Hrvatske reguliran je postupak opoziva Predsjednika, a u hrvatskom slučaju takav postupak se može pokrenuti zbog utvrđivanja njegove posebne političke odgovornosti, zbog odgovornosti radi kršenja Ustava, ili utvrđivanja njegove mentalne ili fizičke nesposobnosti obnašati predsjedničku dužnost. Posebnu odgovornost Predsjednika države utvrđuje Ustavni sud dvotrećinskom većinom, ali tek nakon što bi eventualnu inicijativu za opoziv pokrenuo Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Koliko znamo Hrvatski sabor je raspušten dan prije Predsjednikova „ustavnog udara” i malo je vjerojatno da bi se taj postupak uopće mogao pokrenuti.
Svi ugledni hrvatski ustavni stručnjaci u državi, osim Krunislava Olujića kao zaljubljenika u predsjednika, jednakog su mišljenja o Milanovićevoj protuustavnoj odluci da se aktivno umiješa u izborne procese na čelu SDP-a na parlamentarnim izborima. Zaluđenost hrvatskog društva Milanovićevim štemerskim politikama, njegova umjetno stvorena popularnost, ne priznavanje poglavito desne političke scene u državi da su značajno pomogli izboru Milanovića za predsjednika, brana je da se dođe do svijesti o pravom značenju ovog Milanovićevog „državno-ustavnog udara”, pa zbog toga niti nema očekivane reakcije javnosti.
Međunarodna zajednica je vrlo suzdržana, jer smatraju da Hrvatska kao članica EU živi solidnu demokraciju i ne žele se miješati u ovu priču. U međunarodnoj zajednici nije osvjetljeno da je Milanović tijekom svog mandata sustavno podrivao demokratske međunarodne principe preslikavanjem Putinovog i Vučićevog totalitarnog modela. Tajming i faktor vremena u politici je uvijek gotovo pa presudan, a sada u cajtnotu do održavanja parlamentarnih izbora teško je vjerovati da se može totalno raskrinkati monstruozna Milanovićeva urota i promijeniti svijest i percepciju naroda. Milanović računa sa svim navedenim tezama i čini se da će lako doći do željenih rezultata.
Jedino što se može napraviti u ovoj oskudici vremena jest da svi koji vole i osjećaju Domovinu zajedno zapjevaju „Bože čuvaj Hrvatsku“, kao onda kada je orkestar na Titaniku zasvirao i zapjevao „Bliže o Bože moj“, jer svaki dolazak Milanovića vladati Hrvatskom za Hrvatsku je identično potonuću Titanika! Jedini pravi izlaz iz ove situacije jest uvjerljiva pobjeda HDZ-a i Andreja Plenkovića, koji je sušta suprotnost Milanovićevom divljaštvu kojemu svjedočimo.
Kazimir Mikašek-Kazo
