Suvereno.hr/kmk
Kultura smrti – posljednja europska kultura
Europa je pod uzbunom: ničim više ne može prikriti svoj demografski slom. Broj umrlih raste prema broju novorođenih i taj trend je nezaustavljiv. Brojke su neumoljive: stara dama Europa u slijedeći generacijski susret ne ulazi više kao u sraz mladosti nasuprot starosti, nego u jasni i neupitni pobjednički zvuk posmrtnih zvona.
Država kao alat opstanka naroda
A to se zbiva uz prateći pjev granata i ostalih ubojnih sredstava u ukrajinskom ratu za očuvanje društvenoga poretka rođenog baš na tlu Europe, a što se naziva suverenost. U prijevodu riječ je o pravu nacije, ma kako ona nastala, kad je nastala, da sama gospodari svojim životom na svojem prostoru, da tu, iznad njezine volje, druge volje biti ne smije! Dakle, u pitanju je boj za očuvanje države kao vrhunskog civilizacijskog dometa ljudske vrste uopće. A i ona, ( država ) ovakva isključivo je europski proizvod, izraz njene uljudbe i civlizacije.
Naime, na europskom ozemlju nastale su moderne države, narodi i nacije kao najprirodniji oblik samoočuvanja puka i njegovih vrjednota što ih svaki puk u sebi nosi kao svoj posebni prinos općečovječanskom duhovnom biću ili uljudbi.
Država bez naroda ne može postojati, odnosno to onda više nije ta država koju čini taj puk. A u Ukrajini je baš o tome riječ: jedan europski narod bori se na život i smrt braneći svoje pravo da ima svoju državu, dakle da si organizira život po svojoj mjeri ne pitajući se je li mu susjed moćna sila ili netko „neznatan“.
Tipično europski rat
Dakle, u punom svojem značenju rat u Ukrajini je tipično europski rat. Nastao iz europskoga razumijevanja suverenosti, prava nacije da opstane po svojim pravilima, a i Ukrajina je napadnuta na tipično europski način: jedino preživjelo carstvo na tlu Europe na svojim granicama ne može podnijeti da narod, sličan njegovim podanicima, iste uljudbe smije izabrati svoj put u svoju budućnost. To je u korijenu, u srži ovoga rata, a ostalo – gospodarske koristi, jačanje svoje sigurnosti, osiguranje svoje uljudbene posebnosti, štoviše, očuvanje „izvornih vrjednota kršćanske Europe“ (!)jeftini su izgovori napadača namijenjeni vlastitom puku i gomili naivaca u ostaloj Europi koji vide njezino moralno urušavanje, gušenje njezinih korijena, njezinu mržnju prema svojoj ulozi u povijesti kao kolonizatora i osvajača…. I misle da napadača vode baš ti ciljevi koje on deklarira znajući dobro da samim napadom na susjeda gazi po svemu što kao brani!
Europa umire ne baš sasvim tiho
Istine je: Europa umire. Sama u sebi, i od sebe, ne rađa djecu, nego ju gotovo industrijski ubija u majčinoj utrobi ili stvara društveno ozračje u kojem je dijete teret. U dnu, u korijenu toga ozračja dijete je napad na roditeljsku komociju i na uživalaštvo kao prvo i vrhunsko „moralno“ načelo opstojanja modernoga čovjeka europske uljudbe. Odnosno, srednja generacija Europljana, ona radno aktivna ne želi, ali, istinu govoreći, ni nema snage, davati se životu. Naime, izgubila je smisao za žrtvu i ne zna ni misliti da je žrtva za drugoga, za sam život, eliksir života. Jer, konačno, sva je europska civilizacija zasnovana na eshatološkoj žrtvi jednoga, sina Božjega, za cijelo čovječanstvo. Europa to što je, je po odjeku u povijest toga događaja na jeruzalemskoj Golgoti, tu gdje se jedini potpuno nevini, koji je hodio zemljom čineći samo dobro, dao pogubiti za spas svakoga čovjeka postavši kamenom temeljcem nade u život preko života, kao vrata u vječnost koju je učinio bliskom svojim uskrsnućem. Konačno, sve što je Europa postigla, a to je sve što moderni svijet danas je, postigla je oslobođena straha od panteona svih vrsta jer je jedini Bog doslovno krvavo ušao u njezinu povijest.
I, dok je Europa kako tako ostajala na njegovu tragu, živjela pogleda uprta u vječnost, rasla je i množila se, a svojom djecom napućila je sav svijet, europeizirala ga je na zgarištu njegovih silnih bogova koji su bili tek djelo ruku ljudskih! Nigdje i nikad u povijesti ljudskoga roda, osim nakon Uskrsa nad Jeruzalemom, čovjek nije bio po svom rođenju, rođen za slobodu i to kako u vidu obične građanske slobode, tako i onom unutarnjem, egzistencijalno duhovnom – kao dijete Božje!
U međuvremenu, odbacivši na svojoj javnoj, kao i na intimnoj razini zbilju Uskrsa, čovjek Europe utonuo je u kaljužu krajnje individualnosti, sebičnosti sebeobožavanja, pao je na bitku za vanjštinu, image i postao karikatura sama sebe iz dana svoje mladosti kad je znao da on sam nije bog svojega života.
Posljedica? Smrt. Jer, čovjek bez perspektive vječnosti nema korijena ni snage za život, živi svoj sada kao tlapnju vječnosti, ne priznaje ni starost, ni bolest, ni smrt. Živi u tlapnji da će znanošću doskočiti nesmislu vlastite egzistencije, dok je njezina bitna istina da ona ne podnosi prazninu i vrijeme koje teče nikamo.
Živeći samo za danas, europski čovjek, zatvorio je u sebi „aparaturu“ koja riskira i prima život kao dar. Ovaj kao novi čovjek i ne zna što je dar. Dakle, ne nešto što se „zaslužuje“, nego nešto što se prima iz ljubavi! Jer, samo takav čovjek, iskovan od zahvalnosti za život prihvaća život.
Kako je ova dimenzija dara izgubljena, Europa je „stvorila“, bolje kazati, prigrlila je kulturu smrti kao nužnu posljedicu udaljenja od svojih izvora. Uostalom, nije ju ni stvorila, nego joj je nametnuta u času njezina osljepljenja za vječnost.
Populacijske politike
Vlade u Europi suočene s činjenicom da ona izumire izumile su i usavršavaju politike poticanja rađanja. Kako? Jedino kako oni lišeni Duha mogu, novcem! Jer, kao tako će se rađati djeca. U zemljama koje su podosta odmakle u populacijskoj politici, sve što treba je da se rodite da biste imali osigurano sve do završetka školovanja. Rezultat? A istina života je: rađaju oni koji bi i inače rađali bilo populacijskih mjera ili ne.
Naravno, ne mislimo da takva politika treba izostati. Ni u snu. Ali, pripremajući ih, uvijek valja računati s činjenicom da rađaju oni koji imaju smisao života koji nije u punom trbuhu, ni u sigurnosti sustava koji preuzima skrb oko rađanja. Isto tako, bilo bi korisno upoznati brojne obitelji i vidjeti, mislimo, naravno, na Hrvatsku, iz kojih se društvenih skupina djeca rađaju i kakva im je sudbina nakon odrastanja. To bi bilo iznimno zanimljivo otkriće. Prema osobnom iskustvu, vidimo: u Lijepoj Našoj djecu rađaju visoko naobraženi, gradski ljudi i – vjernici. Sviđalo se to nekom ili ne, ali tako je.
Pa, koje učinke bi mogle polučiti populacijske mjere? I koje bi to mjere trebale biti? I tko bi sve u tom golemom poslu trebao biti od pomoći?
Smisao institucionalnih ( državnih ) mjera populacijske obnove temeljno nije u novcu koji je država spremna izdvojiti za poticanje rađanja. Ne. Nego, državne mjere su važnije kao znak da država prepoznaje problem, da se s njime suočila i da joj je stalo do ljudi.
U tom smislu donijeti, recimo, Zakon o zaštiti obitelji bio bi prvi, ishodišni čin koji na najopćenitijoj razini prihvaća činjenicu da se djeca rađaju u zajednici jednog muža i jedne žene, u obitelji kao temeljnoj stanici društva. ( Podsjećamo zaboravne: u svojoj prvoj izbornoj kampanji pred prve višestranačke izbora HDZ je, osim državotvornosti, kao svoju udarnu snagu stavio upravo na svoj nacrt pod imenom: Zakon o zaštiti obitelji!!) U tom bi se zakonu onda mogle naći i odredbe o roditelju odgojitelju i slično, o posebnostima obiteljske skrbi za odgoj djece u kući što bi smanjilo pritisak na vrtiće, poticanje sklapanja brakova mjerama porezne politike, reorganizacijom socijalnih službi otvorenih i stvorenih za podršku obiteljima, a tek na koncu i novčanim transferima obitelji koji bi morali biti prvenstveno korišteni za dobrobit djece.
Budući da je pitanje populacijske obnove pitanje svih pitanja moderne Hrvatske, vladini programi bi morali, kao i njezine ine aktivnosti, biti usmjereni prema tom cilju. Ukratko, sve mjere bi, koje vlada čini, morale u sebi nositi zrnce sveobuhvatne politike za život. Taj posao ne može samo raditi jedno ministarstvo, nego je to komplementaran zadatak doslovno za sve ministarstva i to dugoročno.
Usput, nije hrvatski problem demografija. Ona, kao znanost samo bilježi promjene u kretanju populacije, a njezina iznašašća mogu biti temeljem za državne mjere na planu obnove stanovništva, ako to vlada hoće. Na njoj, vladi, da je potiče tu znanost, jača njezine institute kako bi u rukama za svoje mjere obnove populacije imala zbiljsko istinito i poticajno sredstvo.
Ono što država može već danas, a da ne potroši ni eura samo na to, je mijenjati društveno ozračje glede obitelji i djece. Počam, recimo, od reklama u kojima caruje, kad se na zaslonu uopće pojavi obitelj, roditelji i dvoje djece! ( To navodimo samo kao primjer ozračja u kojem živimo. )
Isto tako, poznato je da Crkva sustavno naviješta istinu o daru života koji primamo od Boga, radosti življenja sa najdubljim mogućim smislom koji nije tlapnja, a to je život u Isusu Kristu pobjedniku nad smrću.
U javnom prostoru, ako se to zna, ili se može pretpostaviti koji utjecaj Crkva ima, valja dati javnoga prostora njezinim čimbenicima za navijestiti istinu života koja nadilazi same materijalne datosti i ukazuje na nadu protiv svake nade kako kaže Sv. Pavao.
Krešimir Budimski
