Sveti Antun Padovanski
Sveti Antun Padovanski rođen je u Portugalu, u gradu Lisabonu oko g. 1195. Nazvan je Padovanac jer je u Padovi ostala najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu se čuvaju ostaci svečeva tijela. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj „il Santo”, i danas se svakodnevno posjećuje. Štovanje svetog Antuna u Katoličkoj crkvi predstavlja pravi fenomen.
Potjecao je iz plemenite lisabonske obitelji, na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina, u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prelazi u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Velikim žarom proučavao je Sveto pismo i spise svetih Otaca, poglavito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika. Iduća godina za Ferdinanda će postati prijelomna. Coimbrom je prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga Franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. Mladog Ferdinanda obuzela je živa želja za mučeništvom, i on je svoju vjeru htio posvjedočiti krvlju. Zamolio je dopuštenje stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, uzeo je i novo ime Antun. Već iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, ali Bog je s njim imao druge planove. Nakon što je teško obolio vraćao se u domovinu, ali velika oluja bacila je brod na Siciliju. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao kratko. Na taj će se otok vratiti u ljeto i jesen 1223., ali ponovno kratko.
Na Duhove g. 1221. sveti Antun u Asizu sudjeluje na glasovitoj franjevačkoj skupštini. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se kako osnivatelj franjevačkog reda nije u Antunu uočio velik talent. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje zamolio je fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, neka ga povede. U molitvi i pokori boravio je na osamljenom mjestu u Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti.
Dotada potpuno nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, poglavito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena. Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti neizbrisive tragove.
Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, te se zaputio prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac zapisa: „Poput Isusa obilazio je gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je naviještao”.
Kao propovjednik borio se protiv nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Žar i energija kojima se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv „malj heretika”, revnovnujući za istinu i čistoću kršćanskog nauka.
Od 1223-1225. godine sv. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je primio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: „Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.”
Od 1225-1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca, čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti. Antun se nije bojao jer je čeznuo za mučeničkom krunom.
Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo. Nakon Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju, u Asizu, kao limoški kustod, sudjeluje na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine. Bio je to znak povjerenja prema njegovoj svetosti i sposobnosti upravljanja. Nije prestajao propovijedati, već je i dalje marno naviještao Božju riječ. Baš u to je doba sastavio svoje propovjedničko djelo (Nedjeljni govori).
Za vjerodostojnost toga djela jamče nam 13 kodeksa, napisanih između XIII. i XIV. stoljeća. Propovjednička djela sv. Antuna sadržavaju veliko blago svetopisamskog, ćudorednog i mistično-asketskog nauka. Papa Pio XII., u prošlom stoljeću proglasio je velikog propovjednika Antuna Padovanskog naučiteljem Crkve. Teologija sv. Antuna naziva se kerigmatskom, a svrha joj je konkretna pastoralna praksa, briga za duhovno dobro svakog vjernika. Sv. Antun propovijeda o zapovijedima i krepostima kršćanskoga ćudoređa. Posebno naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a osuđuje sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore.
O Uskrsu g. 1228. svetac je došao u Rimu. Propovijedao je u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja pape Grgura IX., a papa ga naziva „škrinjom zavjetnom”, u kojoj leži pohranjeno veliko svetopisamsko blago. Antun je godine 1230. na kapitulu riješen dužnosti provincijala i vraća se u Padovu. Još jednom odlazi u Rim kao član komisije koja je imala zadaću proučiti dvojbena pitanja o tumačenju Pravila franjevačkoga reda. U zimi 1231. u Padovi je napisao svoju drugu veliku zbirku propovijedi „Govori za blagdane svetaca”. Uz to je napisao i šest govora za svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. Govori se odlikuju izvanrednom toplinom i mističnim zanosom. Veliča Marijino djevičanstvo, čistoću i svetost. Izričito uči kako je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo.
Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći brojna sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, 20 km od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je neka ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella. Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.
Bog je odmah počeo s proslavom svoga slug, skupina dječaka pohitila je u Padovu vičući gradom: „Umro je svetc.” Iduću godinu papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se brojna čudesa pa je i zbog njih postao toliko štovani svetac. Već je za života ozdravio mnoge bolesnike pa čak i oživio neke mrtvace. Neke je opsjednute oslobodio vlasti sotone, a proricao je i buduće događaje. Neka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna umjetnost, tako njegovo propovijedanje ribama, čudo s mazgom što je pala na koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa. Poslije svečeve smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja.
Božji narod štuje svetog Antuna na tri načina: 1) Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231., i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa. 2) Njemu se utječemo noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. 3) Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Pomažući siromasima, činimo djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom posebno vrijedno.
Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli braću neka ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami. U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje. Dan se već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je već bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Zatražio je sakrament Pomirenja, svetu Pričest i bolesničko ulje. Zapjevao je Blaženoj Djevici: ”O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla nepomično je gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. ”Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio život za ovaj svijet jednog od najvećih apostola Isusa Krista. Imao je 36 godina.
Gradnja bazilike svetog Antuna u Padovi počinje g. 1232., godinu dana nakon svečeve smrti. Gradili su je Franjevci, grad Padova i brojnih hodočasnici. Oštećena je u velikom požaru 1749., ali je obnovom sačuvana njezina prvotna izvornost. Bazilika ima osam kupola, dva tornja blizanca te nekoliko manjih tornjića. Ulazeći u baziliku, oku se pruža veličanstvena panorama koja djeluje čarobno. Koliko šarenilo boja, kamenja, mramora, stupova, oltara, prozora! Svečev grob okružuje bogato urešena kapela. Značajan je mramorni natpis: „Ovu svetinju svetom Antunu priznavatelju podiže Padovanska Republika”. U gornjoj niši uz svečev kip stoje i kipovi: sv. Ivana Krstitelja, sv. Justine, sv. Prosdocima i sv. Danijela, mučenika.
Stručnjaci za baziliku sv. Antuna preporučuju neka se nakon razgledavanja bazilike pođe u ulicu Cesarotti na Pontecorvo, jer se s te točke pruža najslikovitiji pogled na tu divnu građevinu.
Suvereno.hr
