Cilj Domovinskog pokreta je srušiti HDZ, dovesti u Banske dvore Milanovićevu rusofilsku ljevicu, nakon čega očekuju enorman rast desnice u Hrvatskoj i svoju pobjedu na sljedećim izborima u koaliciji s navodnim domoljubnim snagama u poraženom HDZ-u. Enorman rast ortodoksne desnice u Hrvatskoj zapravo bi značio enorman pad našeg međunarodnog ugleda, rušenje financijskog rejtinga i dominantnu ovisnost o Putinu, Rusiji i ruskim energentima. To je zapravo uvod u „rusko-srpski svet“ na brdovitom Balkanu, u režiji „duboke države“ i pravih veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa.
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Titov gardist Zoran Milanović, ponosno služeći JNA u vrijeme kada su već ptice na grani znale da će se Jugoslavija raspasti u moru krvi, na koljenima je pisao srcedrapajuću molbu da ga prime u SK, a danas ima đon obraz sprdati se s nekim da je „Yutel bata“. Milanović kao deklarirani „Putin bata“, zbog čega je u čitavom svijetu neformalno proglašen „personom non grata“ i time silno naštetio međunarodnoj reputaciji Hrvatske, kako bi se dodvorio DP-u i desnici u Hrvatskoj ideološki etiketira ugledne javne djelatnike, a on i njegova partija SDP, partija koja nikada nije doživjela metanoju da bi se nazvala hrvatskom partijom, bezbroj su puta dokazali da su zapravo „Jugo bate“. Dakle to su oni koji nikada nisu vjerovali u postanak i opstanak države Hrvatske.
U svojoj bijedi i nemoći posesivnog adolescenta i u nedostatku pravih argumenata, Milanović poseže za najnižim strastima, pa eventualne „grijehe“ očeva i majki, glumeći ortodoksnog desničara, ili najvećeg ustašu kao da je na pipi Marka Franovića iz Australije, svaljuje na pleća njihove djece, bilo da se radi o Andreju Plenkoviću ili Marku Miliću. Po čemu je to, ili po kojim je to domoljubnim djelima Zoran Milanović veći domoljub ili Hrvat od onih koje prostački napada za nehrvatstvo? Napada ih kao veleizdajnike samo zato što su njihovi roditelji stjecajem okolnosti morali živjeti i raditi u nesretnoj, danas raspadnutoj Jugoslaviji.
Evo što kaže Goran Milić o okolnostima njegovog kratkotrajnog djelovanja na Yutelu, a bojim se da mu Zoran Milanović po intelektu, imaginaciji i intelektualnim medijskim djelima ne može obrisati ni prašinu s cipela.
‘Na Yutel nisam otišao iz uvjerenja, ali s današnjom pameću ne bih otišao tamo. Jugoslaviju sam volio, ali uvijek sam se pisao kao Hrvat’
– Proputovao sam svijet, ljudi vani kažu da je Hrvatska po kvaliteti života među prvih 30 zemalja svijeta, a prema perspektivi među prvih 50, kazao je.
Kad je prvi put stao pred kamere kao voditelj – bio je poseban, kaže – jer je imao dužu kosu, a sam nastup je odradio standardno. Komentirao je intervju s Carterom koji se pravdao što nije došao na Titov pogreb jer se nije želio susresti s Brežnjevom u Beogradu. Fidel Castro, kazao je Milić, ima mlohav stisak ruke.
Milić nije vjerovao da će Amerika izabrati Donalda Trumpa za predsjednika. Nikad mu, kaže, nije palo na pamet da Tita pita pitanje o moru njegovih rezidencija, jer bi to praktički značilo – likvidaciju. Za Tita je rekao kako je u NOB-u bio neosporan, a u poraću – katastrofa.
– Od 1965. stvar se u bivšoj državi promijenila – više stranac nije bio špijun-turist, nego turist-špijun. Onda je došla 1971. Tito ima pozitivnih strana, ali za Hrvate ima više onih negativnih. Tako ga se i percipira, smatra Milić.
Na Yutel sa srbijanske televizije nije je otišao iz uvjerenja. Otišao je, kaže, nakon što je Šešelj nabrojio sve urednike Dnevnika koji nisu bili Srbi, pa s toga nisu više mogli raditi. S današnjom pameću, kaže Milić – ne bi radio na Yutelu. Nije, kaže, vjerovao da će biti rata, naročito ovako krvavog. Iako je volio bivšu državu, intimno je bio za Hrvatsku i uvijek se, izjašnjavao kao Hrvat.
Potom je govorio kako je bilo voditi program na Yutelu. Da je devedesetih otišao iz Hrvatske, kaže Milić – nikad se ne bi mogao vratiti kao čovjek koji bi ovdje mogao raditi. Kad je završen rat pozvao ga je osobno Franjo Tuđman. Na HRT-u su mu nakon toga ponudili posao.
Yutel je bio projekt Ante Markovića koji je vjerovao u opstanak Jugoslavije, emitiran je iz Sarajevskog studija i trajao je ukupno dvije godine, od 1990-1992.
Zoran Milanović, „Putin bata“, bez Domovinskog pokreta i Miroslava Škore nikada ne bi vidio Pantovčak. Uvlačenje desnici u Hrvatskoj u onu stvar, njegova je predizborna kampanja u nadi da će ponovo prevariti hrvatski narod svojom ciničnom prijetvornošću. Urotničko rušenje Kolinde Grabar Kitarović imalo je za cilj srušiti i Andreja Plenkovića u paketu „oba su pala“, a kada to nije uspjelo ta ista urotnička operacija traje sve do danas i intenzivira se pred parlamentarne izbore u svibnju 2024. Glavnu ulogu u toj uroti ponovo ima Domovinski pokret s ciljem završiti nedovršen Škorin posao. Ivan Penava i Čipe Mlinarić, samo nastavljaju Škorino cipelarenje Andreja Plenkovića, Tome Medveda i drugih uglednih HDZ-ovaca, čime si je DP odavno zalupio vrata bilo kakve koalicije s HDZ-om. Činjenica je da su više puta komunicirali u javnosti da nema koalicije s Plenkovićem i Pupovcem, a u tom domoljubnom ditirambu Pupovac je samo izgovor i maska za njihove stvarne ciljeve! Bez ikakve sumnje, barem za mene, Pupovac neće i ne može ni na kakav način naštetiti Republici Hrvatskoj!
Svi oni koji vjeruju u uspješnu koaliciju HDZ-a i DP-a politički su hlebinci. Osnovni cilj DP-a, koji je zapravo Most poslije Mosta, je srušiti Plenkovića i HDZ, napraviti razdor unutar vladajuće stranke, a dokaz tome je ozbiljan pokušaj da u svoje redove besramnom kupovinom dovuku Tomislava Karamarka.
Cilj Domovinskog pokreta je srušiti HDZ, dovesti u Banske dvore Milanovićevu rusofilsku ljevicu, nakon čega očekuju enorman rast desnice u Hrvatskoj i svoju pobjedu na sljedećim izborima u koaliciji s navodnim domoljubnim snagama u poraženom HDZ-u. Enorman rast ortodoksne desnice u Hrvatskoj zapravo bi značio enorman pad našeg međunarodnog ugleda, rušenje financijskog rejtinga i dominantnu ovisnost u Putinu, Rusiji i ruskim energentima. To je zapravo uvod u „rusko-srpski svet“ na brdovitom Balkanu, u režiji „duboke države“ i pravih veleizdajnika hrvatskih nacionalnih interesa.
Kazimir Mikašek-Kazo
