Ovih dana opet se nose hrvatske „kockice“. Hrvatska reprezentacija u waterpolu prvak je svijeta, a i nogometaši se pripremaju za još jedno Europsko nogometno ovaj put u Njemačkoj; golobrad mladić s reketom u ruci namučio teniskoga maga iz Srbije Đokovića; boksač Hrgović u teškoj kategoriji razbio protivnika u sedamdesetak sekundi ili nešto manje, skijaši s kockicama na postolju…
Od dresa s „kockicama“ kao da nemaš kamo uteći i kad bi htio. Jasno, ne ćeš. Štoviše, ti mladi ljudi zaogrnuti „kockicama“ s hrvatskoga grba bude ponos i oživljuju u nama duh bojovnika, ratnika i pobjednika. Oni su vanjsko, fizičko utjelovljenje države, a dokaz su da slobodna nacija, kao država, oslobađa ono najbolje u narodu. Rekli bismo, i ne bez patosa, priziva viteško ozračje naroda koji ima svoju državu.
Karakter športa
Isto tako, šport ima jasan izjednačujući karakter. On izjednačava ono što sve ostalo u svijetu ne može: u isti koš, i pod iste uvjete, stavlja nacije divove kao i one malobrojne. On je jedini zbiljski iskaz jednakosti jednakopravnosti u svijetu jer o pobjedi ili porazu, u konačnici, odlučuje osoba. Samo u športu i „mali„ imaju svoju čistu priliku, a da za nju ne plaćaju nikojim svojim vrjednotama i bogatstvima.
Konačno, u športu iskazuje se duh djedova, onaj genetski kod koji se prenosi s koljena na koljeno i ne može se ničim umjetno stvoriti ni proizvesti. Oni, koji su se stoljećima uspjeli održati nasuprot silnima i moćnima, boreći se za svoj opstanak iz naraštaja u naraštaj, kad steknu slobodu, iz njih brizne taj duh vjekova koji je hrvatski narod očuvao usprkos stalnim pogiblima nestanaka s pozornice svijeta. I u tome je bitni odgovor na pitanje kako je moguće da iz naroda od četiri milijuna osoba može izrasti jedan Modrić, jedna momčad koja za redom u dva svjetska prvenstva osvaja drugo i treće mjesto što ne znamo je li kome još tako nešto uspjelo.
Jednostavno, u hrvatskom slučaju u svijet su „kockice“ bačene isključivo snagom duha, umijeća i talenta.
Hrvatske „kockice“ znak kvalitete
Podsjetimo se: zahvaljujući učinku „vatrenih“ na svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru cijeli svijet je stvarno bio sa nama, a pravi su hit postali kockasti dresovi i njihove inačice i kao modni detalji. Nema kutka svijeta u kojem hrvatske „kockice“ ljudima nisu zapele za oko. Dres „vatrenih“ je bez konkurencije pobjednik ovoga mundijala.
Osim za Hrvate u domovini, „kockice“ su znak identiteta brojne hrvatske dijaspore od europskih prijestolnica pa do Australije, Amerike… Svugdje, gdje Hrvata ima, kockasti detalj znak je uspjeha. Postao je, kao i kravata, svjetski znak prepoznavanja, doprinos naroda Hrvata cijelom svijetu u igri, ljepoti i mladosti.
Konačno, doprinos je to čistoj djetinjoj zaigranosti, umijeću nadigravanja koje je utkano u duh nacije koja se ne boji ući u svjetsku arenu. I to je jedno od čuda hrvatske slobode. Jer, izvući se iz medvjeđega zagrljaja jedne neprirodne zajednice naroda s kojima Hrvate ništa nije povezivalo osim čisto zemljopisne činjenice da su tim narodima fizički susjedi, ali uljudbom i načinom života udaljeni od njih za čitav svijet. Ta povijesno – zemljopisna istina, naravno, ni dira, niti treba dirati, ni ponos ni tradiciju ni postignuća susjednih nam naroda. Ona znači, i treba značiti samo jedno: susjedi smo, ali braća sasvim sigurno nismo. A u takvo su nas neželjeno bratstvo ( i jedinstvo ) gurali svi koji su držali da to smiju činiti pozivom na svoje ( imperijalne ) interese. A, uostalom, kakvi drugi postoje u složenoj igri isprepletenih svjetskih, ili manje svjetskih, moći?
Tamna strana „kockica“
Ali, „kockice! nose i svoju drugu, tamnu, stranu: od tih „kockica“, što osvojiše svijet, pada mrak na oči onima koji, usprkos zbilji hrvatskoga uspjeha, sanjaju svoje snove o velikoj zemlji sred Balkana. Ali, usprkos tome momci i djevojke u kockastom čine svoje i osvajaju svijet. Ako ništa drugo, onda je ta činjenica i znak i čas da se „obični“ Hrvati skockaju. To će kazati: vrijeme je da od športaša na običan naš svijet prijeđe „kockasta pošast“ uspjeha i da se u duhu nacije poredaju stvari te ona prepozna one oko sebe koji će je povući dalje ne samo u športu. Kako? Jednostavno, dajući sve od sebe da se bude dostojan momaka s „kockicama“ u onom poslu i umijeću kojim je život označio osobu. I to vrijedi doslovno od poljodjelca do učenoga profesora na katedri! Pri tom sasvim ozbiljno razlikujući da nije svatko za sve. Naime, obično ljudsko dostojanstvo zahtijeva da u onom, što nam je činiti, uradimo najbolje što prilike nalažu.
Valja nam se skockati
Dakle, skockati nam se valja. Jer, još smo mlada država u svijetu koji se vrti sve brže i nema se vremena za one koji žive kao da je stvarnost lutrija, a uspjeh nešto izvan ( i iznad ) nas. Ili pak nešto na što kao da imamo pravo. Okrutna je istina: takvoga „prava“ nema! Naime, kao i u športu, uspjeh je posljedica rada, krvi znoja i – suza.
Onaj pak tko taj nauk zbilje ne prihvaća, sam je sebe osudio na neuspjeh, a u konačnici, na ispadanje iz brzovlaka zbilje.
Krešimir Budinski
