Srpski književnik Stefan Simić piše o jučerašnjem prosvjedu u Beogradu na kojemu je bio od početka do kraja. Za razliku od euforičnih srpskih oporbenih medija prilično realno sagledava situaciju u “Vučićevoj Srbiji”. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Ne očekujte od mene “loženja”, i slično, jer nisam čovjek koga masovnost može ponijeti. O čemu se radi? Ovdje se pred svaki veliki skup stvori atmosfera da “pada Vučić”. Dolaze ljudi sa svih strana, s velikim ambicijama, pređu stotine kilometara.
Međutim, Vučića uvjek treba oboriti netko drugi, a 95% ljudi dođe da budu promatrači, što se vidi kod prvog bačenog kamena, kako se gotovo svi razbježe. Utjecaj opozicije gotovo je nepostojeći, i na ulicama i ovako, što je najveća Vučićeva pobjeda. Jer, ako se ponovo dođe do izbora, što njemu odgovara, ovako razjedinjeni i posvađani, opet će se birati manje zlo, što je njegov teren, jer u izboru manjeg, veće uvijek pobjedi.
To što ljudi zajedno hodaju ne znači da su zajedno, što se uvijek vidi na izborima – kada s jedne strane imamo na desetine i desetine stranaka, a s druge Vučića. Ne nasjedajte na slike, prizore, raspoloženja, medijske dojmove. Sve je to lijepo, ali, suštinski, ovdje dolazi svatko za sebe, u grupicama od nekoliko ljudi.Jedino su studenti, koliko-toliko, jedinstveni. Ovo ostalo djeluje zajedno samo snimano iz drona, međutim, sve je pomiješano da je to teško politički artikulirati.
Ne pada vlast zbog dobre atmosfere, suza, pređenih kilometara, nego ili na izborima, ili zbog naroda spremnog da zauzme institucije i da se potuče.
Ovdje svatko tko je spreman za bilo kakvu borbu automatski se eliminira, jer se ni ne očekuje borba, nego simuliranje borbe.
Svaki, pa i najmanji pokušaj bilo čega, najstrože se osuđuje. Svatko je sumnjiv tko ima bilo kakav drugi prijedlog. U prijevodu, mi njih kao rušimo, a oni će kao da padnu. Neće. Ono što je urađeno u Bogatiću i još nekim mjestima više je uzdrmalo režim nego silna ona masa koja je jučer došla u Beograd.
Uvučen je takav strah među ljude da iz toga jedino ispliva “dobra zabava” i dirljive scene. Ali, za bilo što konkretnije, svima su vezane ruke.
Odmah si ćaci, ubačeni element, odmah radiš za Vučića.
Nije problem što studenti nemaju političkog iskustva i što misle da će ovaj režim pasti tek tako, sam od sebe. Mnogo je veći problem što se sve ovo svelo na gomilu egomanijaka, gdje nastupa svatko za sebe, stvarajući privid da Vučić samo što nije pao.
A to “samo što nije” uskoro će ući u petnaestu godinu.
Koliko ste do sada čuli od ljudi čije emisije slušate da je kraj ovog režima?
Umjesto političke borbe vodi se emotivna borba – kako da uvjerim babu i strica da ne budu za Vučića.
Režim zna odakle dolazi opasnost, a te ljude sve vrijeme sotonizira, da potpuno obesmisli njihovo djelovanje i da ih izloži stupu srama. Šetači i ljudi koji izgovaraju “pumpaj” su bezopasni, svedeni na strogo kontroliranu gomilu, koja se razbježi kod prvog većeg problema.
Lijepo je što uvijek iznova proglašavamo pobjede studenata, što god da urade. Lijep je i optimizam i sve, Međutim, suštinski, Vučić i dalje vlada situacijom, i mnogo što je u njegovim rukama.
Samo treba biti realan i vidjeti što stvarno može ugroziti režim, a što su predstave za narod. Dakle, da rezimiram – po svemu onome što sam vidio, ni sistem, ni režim nisu ugroženi. Sve je bilo pod savršenom kontrolom.
Pink, Informer i ostali su pravili priče za svoje vjernike, kako su u opasnosti “studenti koji žele da uče”. S druge strane, puno parola, velikih riječi, ali, suštinski, nema tko da predvodi ljude. Ne zato što stvarno nema, nego se svačije isticanje najstrože osuđuje. Sva poanta se svela na to – naći neko poznato lice u gomili, da bi to bila vijest. Važno je da je Severina uz nas, koja ni sama sebi često nije u stanju da pomogne, itsl.
Nikakav politički program nije bio u prvom planu. Doslovno je sve ugušeno. Tako da, sve je to lijepo – protestni turizam, performansi i ostala koreografija, gdje svijet treba vidjeti ne znam što, a mi se i dalje samo vrtimo u krug, gdje se pasivizira svaki pokušaj političke artikulacije ili bilo što što bi suštinski moglo da okupi ljude, bez one već izlizane fraze – “ja sam uz studente”.
Što je lijepo, ali oni, očigledno, nemaju politički program. A oni koji su pokušali da im bilo što ponude, otjerani su i obesmišljeni. Tako da, našetaćemo se mi još, u krug, u krug, šetamo ja i prijatelj, u potrazi, kao u čuvenoj kazališnoj predstavi, za sumnjivim licem, gdje, umjesto da se mijenja Vučić i sistem, nagađa se tko je sumnjiv. I na kraju, ispada, svi su sumnjivi. Idemo kući. Ponovo smo pobijedili. Svijet je i ovoga puta vidio. Dogodio se narod i slične fraze. Toliko o tome, a Vučić nam je i dalje na vlasti”, ističe Stafan Simić.
Stefan Simić je rođen 1989. godine u Paraćinu (Srbija). Prvu knjigu “Pustite nas” objavio je 2012. godine, drugu “Odjeci ljudskog” 2013., treću “Generacijama koje rastu bez poezije” 2016., “Rekoh… i olakšah dušu” 2019. godine, “Povratak čoveku” 2020. i njegovo najnovije djelo „Prkos besmislu“ koje je objavio ove godine. Stefan za sebe voli reći da je umjetnik, emocionalni i umjetnički terapeut, kreator slobodnog teatra, a prije svega čovjek.
