Nevjerojatno ali istinito, žele na Pantovčak na kojega nikako ne mogu ako ne sruše Milanovića, a podržavaju ga na svakom koraku. U njihovim je rukama sudbina predsjednika Milanovića i ako iskreno žele promjenu na Pantovčaku mogu ga politički poraziti već sutra sa 101 rukom prilikom glasovanja o slanju dva hrvatska časnika u Wiesbaden pri NATO-voj logističkoj misiji. To glasovanje u Hrvatskom saboru, zapravo će dati nepogrješiv odgovor na pitanje jesu li predsjednički kandidati ljevice i desnice i stranke koje ih podupiru, za odlazak, ili ostanak Milanovića na Pantovčaku?
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Vrlo snažne indicije koje kolaju u javnosti da je predsjednik Milanović ruski plaćenik, proizlaze zapravo iz čistog logičkog razmišljanja o njegovim međunarodnim inicijativama koje su u potpunoj suprotnosti s međunarodnim politikama Andreja Plenkovića i Vlade Republike Hrvatske. Indicije da je tome tako, još su snažnije kada se analitički vratimo pet godina unatrag, u vrijeme kada je Milanović na krilima „desnice“ osvojio predsjednički mandat svrgnuvši predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Tada smo mogli čitati naslovnice rijetkih hrabrih analitičara „Škoro vozi na ruski pogon“ i „Škorina je uloga prostrijeti crveni tepih Milanoviću pred Pantovčakom“. Kada se vratimo još malo u povijest Milanovićevog političkog djelovanja kao premijera i političkog djelovanja njegovih ključnih ministara, koji su Hrvatsku učinili potpuno ovisnom o ruskim energentima, indicije da je Milanović kontinuirano plaćeni ruski igrač dobivaju prilično smislene konotacije. Ako u analizu uključimo rusko preotimanje Agrokora s ciljem da se dominantno podjarmi hrvatska poljoprivredna proizvodnja, tada možemo zaključiti da je netko, a taj netko je Zoran Milanović, širom otvorio vrata ruskog utjecaja u Hrvatskoj stvorivši Hrvatsku totalno ovisnom o majčici Rusiji. Milanovićevo rusofilstvo ima svoj kontinuitet što je i danas vidljivo iz svake njegove izjave u kojoj gazi Ukrajinu, a veliča Rusiju, priželjkujući pobjedu diktatora Putina. Nagrađen je naslovnicama ruskog mainstreama, a Putin je spreman podići mu spomenik na Crvenom trgu, tik do Lenjinovog mauzoleja!
Netko će kazati da su svi proruski potezi Milanovića u prošlosti legitimni i logični, nisu veleizdajnički, ali to pije vodu samo do onog trenutka kada je Putin izvršio brutalnu agresiju na Ukrajinu, ubivši do sada preko 200 000 Ukrajinaca i raselivši više od 10 milijuna nedužnih ljudi. Onaj tko je iz prikrajka tople sobe u Zagrebu odbivši Tusov poziv na mobilizaciju, promatrao razaranje Vukovara i Hrvatske, danas isto tako bešćutno gleda brutalni rat Rusije protiv Ukrajine, Europe i čitavog svijeta, kao da se radi o video igrici, a ne o ubijanju jedne nacije što je usporedivo sa Staljinovim Gladomorom. Čovjek može biti po svom karakteru bešćutan, no postavlja se logično pitanje, je li ta Milanovićeva bešćutnost prema ukrajinskom narodu plaćena, ili se doista radi o neizlječivom bešćutnom gadu? I zbog jednog ili drugog razloga, Milanović je hodajući politički mrtvac i samo lud narod izabrat će ga još jednom za predsjednika Hrvatske.
U ovoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji, koja je podignuta na najvišu razinu, (kao da se bira novi Tuđman), ujedinjena lijevo desna oporba sramotno je stala na stranu Zorana Milanovića. U svojoj impotenciji da pariraju najuspješnijem premijeru u povijesti Hrvatske Andreju Plenkoviću nekim svojim programima, izabiru institucionalno moćnog predsjednika kao udarni malj protiv HDZ-a, čime zapravo deklarativno staju na stranu rusofilskih politika, a protiv napaćenog naroda Ukrajine! Čini se da su zauvijek prodali svoj politički obraz radi sebičnih partikularnih interesa. Svi oni imaju svoje predsjedničke kandidate, od Bulja do Kekin, dakle kandidate potpuno suprotne svjetonazorske provenijencije, no ono što ih neodoljivo povezuje i spaja u jedno političko tijelo jest predsjednik Milanović. Nevjerojatno ali istinito, žele na Pantovčak na kojega nikako ne mogu ako ne sruše Milanovića, a podržavaju ga na svakom koraku. U njihovim je rukama sudbina predsjednika Milanovića i ako iskreno žele promjenu na Pantovčaku mogu ga politički poraziti već sutra sa 101 rukom prilikom glasovanja o slanju dva hrvatska časnika u Wiesbaden pri NATO-voj logističkoj misiji. To glasovanje u Hrvatskom saboru, zapravo će dati odgovor na pitanje jesu li predsjednički kandidati ljevice i desnice i stranke koje ih podupiru, za odlazak ili ostanak Milanovića na Pantovčaku? Kada se u javnosti prodaje spin da je Milanović zapravo Plenkovićev kandidat, a Dragan Primorac oktroirani Plenkovićev zamorac, onda u tu bajku usred otvorenog rata dva hrvatska brda mogu povjerovati samo veliki naivci, ili totalni pokvarenjaci. Ujedinjena oporba stotinu puta je pokazala i dokazala da je Milanović njihov idol, a njihovi predsjednički kandidati samo su lutke na koncu u dobro poznatom igrokazu još jedne petogodišnje instalacije Milanovića za predsjednika države. Ako žele opoziv Milanovića temeljem njegovih štetočinskih politika , što bi bilo logično ako su u predsjedničkoj utrci protiv njega, mogu opoziv inicirati i dobiti ga dvotrećinskom većinom već sutra? Na taj način riješili bi se najjačeg protivnika u utrci za Pantovčak i mogli bi mirne duše udariti po Draganu Primorcu u ravnopravnoj predsjedničkoj kampanji.
Bestijalni spinovi i napadi na predsjedničkog kandidata Dragana Primorca stvaraju dojam kao da je on predsjednik države, a ne Zoran Milanović. Ujedinjena Milanovićeva oporba time zapravo priznaje da je Dragan Primorac najozbiljniji kandidat za ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora sa vrlo dobrim izgledima osvojiti tu časnu dužnost. Primorčevi protivnici, postaju mu najbolji odvjetnici!
Sve to neodoljivo me podsjeća na urotničko rušenje Kolinde Grabar Kitarović i jasno je kao dan da se radi o istoj dobro uhodanoj špranci. Kako bi se obezvrijedila vjerodostojnost Kolinde Grabar Kitarović u javnost su puštane njene slike s politički progonjenim „lopovima“ Bandićem i Mamićem, prijetilo se tajnim video snimkama, ismijavalo se njeno pjevanjem na Bandićevom rođendanu u stilu Merlin Monroe, izvrtale su se njene izjave, jedni su je nazivali „ustaškom kobilom“, a drugi trilateralkom i masonkom. Na kraju je postala i alkoholičarka zato što je s hrvatskim generalima zapjevala i popila šampanjac na Kninskoj tvrđavi slaveći najveću hrvatsku pobjedu Oluju! Rezultat toga je poznat! Umjesto inicijative „Tri mora“, koja se pokazala kao stanovita prijetnja Putinu, dobili smo Putinistu na Pantovčaku na ruski pogon!
Danas isto to rade predsjedničkom kandidatu Draganu Primorcu s jeftinim propagandističkim alatima, kao što su slike s predsjednikom Mesićem, Antom Nobilom ili Radetom Šerbeđijom. Zaboravlja se pri tom da je Mesić dva puta biran od hrvatskog naroda za predsjednika države i bez obzira na sve kontroverze koje ga prate, u usporedbi sa Zoranom Milanovićem, Mesić je samo jedan simpatični vicmaher. Uostalom, bez obzira na Mesićevu osebujnu političku povijest, mi danas gledamo Hrvatsku kao uglednu državu u međunarodnom poretku, baš onako kako je to vizionarski vidio prvi predsjednik Tuđman, a svi detuđmanizatorski pokušaji pali su u vodu. Desničari koji misle da slika s Mesićem Primorcu može naštetiti, čini se grdno su pogriješili? Znakovito je i to da su ti isti desničari u dva navrata doveli Mesića na Pantovčak! No, kada nemaš argumente onda se baviš propagandističkim spinovima. Neargumentirani napadi na Dragana Primorca imaju samo jedan cilj, a to je ostanak rusofila Milanovića na Pantovčaku.
