Milanovićevo jedino postignuće je rušiteljska mržnja prema HDZ-u i Andreju Plenkoviću i to je snažno ljepilo koje pogubljenu oporbu u Hrvatskom saboru drži na okupu. Takvu oporbu, isključivo vođenu Milanovićevim sirovim strastima, doista nije teško pretvoriti u krpu za brisanje poda novog doma Hrvatskog sabora.
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Goran Ivanović Lac, saborski zastupnik HDZ-a, na aktualnom prijepodnevu u Hrvatskom saboru, dobro je primijetio da je enormno dug i jak toplinski val koji je zahvatio Hrvatsku pogubno djelovao na oporbu, jer još jednom smo svjedočili oporbenoj nemoći pred neumoljivim afirmativnim argumentima o postignućima Vlade Republike Hrvatske pod vodstvom Andreja Plenkovića. Toplinski val, ispario im sive moždane stanice! U deficitu konstruktivnih ideja redale su se oporbene uvrijede, populizam, budalaštine i nesuvisla retorička pitanja na koja ne bio odgovorila ni baba Vanga. Sve po uzoru na svog predsjednika Milanovića! U sebi svojstvenom istupu Lac se dotakao i predsjednika Milanovića u bećarskom stilu: „Leti soko nisko pa visoko“, a dodao bih, tko visoko leti nisko pada. Milanovićev 349 let, ili skok Black Howkom, nije se još dogodio, a da mu branitelji Korčule nisu poručili da nije dobro došao na antifašističku feštu kojoj je pokrovitelj Predsjednički ured , vjerojatno bi soko letio visoko. Jer kako bi soko na Korčulu na još jedan predizborni skup, ako ne topovnjačom, ili helikopterom o trošku poreznih obveznika Republike Hrvatske.
Čini se da u braniteljskoj populaciji konačno sazrijeva svijest da je Milanovićevo domoljublje čista predizborna manipulacija, a odličja koja je podijelio braniteljima zapravo su Judini škudi kojim ih želi kupiti, kako bi se još pet godina bahatio i nanosio štetu ugledu Republike Hrvatske na svetom povijesnom hrvatskom brdu. Što Milanović misli o hrvatskim svetinjama zorno nam je pokazao uklanjanjem bista s Pantovčaka, poglavito biste Stepinca i Tuđmana, koji su u duhovnom i političkom smislu istinski tvorci slobodne, neovisne, demokratske i parlamentarne Republike Hrvatske. Na svojoj inauguraciji masakrirao je uljuđene protokolarne običaje i ne treba nam nikakav dodatni dokaz kakav je on zapravo predsjednik! Mislim da je hrvatskim braniteljima još uvijek važnija krunica o vratu i Tuđmanova slika u srcu , nego sva Milanovićeva lažna odličja i retoričke domoljubne akrobacije.
No vratimo se mi aktualcu na kojemu bih sa zadovoljstvom izdvojio nastup Mire Bulja, Mostovog bombardera i valjda najvećeg domoljuba u Hrvatskoj. Most je inače u svojoj brizi i ljubavi prema stabilnosti Republike Hrvatske dva puta rušio vladajuću većinu kao Trojanski konj, jednom uspješno, a drugi puta neuspješno, tako da je Miro Bulj prigodom napada na Plenkovića pocrvenio kao crveni kartoni koje im je premijer uručio prozrijevši njihovu veleizdajničku ulogu. Hoće li Hrvatska slati vojnike na istočno bojište? Zamislite koje duboko, pametno i inteligentno pitanje, na koje može dobiti samo odgovor kakvog je i dobio. U jeku raskola u DP-u, Bulj preuzima populističku antisrpsku retoriku i želi Most pozicionirati u ispražnjeni desni spektar. U redu je inzistirati na pitanju financiranja srpskih Novosti, ali zabranjivati kulturno umjetničke manifestacije koje sufinancira SNV novcem dobivenim po nacionalnom ključu iz Državnog proračuna baš za te namjene i potrebe, čista je šovinistička farsa i dodvoravanje desnom biračkom tijelu u trenutku kada srušeni Most s Neretve nezaustavljivo tone sve dublje na političkoj sceni. Bulj je odjednom osjetio potrebu biti domoljubniji od DP-a koji je ovaj puta racionalno odlučio sudjelovati u vladajućoj većini s mišlju, da jedino tako može doprinijeti svekolikom boljitku Republike Hrvatske. Dok DP podupire Dragana Primorca, Most viri ispod Milanovićevog šinjela i šinjela duboke države koja je izmislila Most da sruši HDZ.
Ako netko misli da je Plenkovićev nastup na aktualnom satu na tragu arogancije, retoričke bahatosti, ili nedemokratskog diktatorstva, onda je na potpuno krivom tragu. Za oporbu je bogohulno kada se danas hrvatsku dijeli na onu Milanovićevu od 2011. do 2016. i na ovu Plenkovićevu u zadnjih osam godina. Pa kako se uopće može uspoređivati zlo sa dobrim, ako ne potežemo Plenkovićeva postignuća uz pregršt neoborivih i mjerljivih argumenata. Ako su neoborivi argumenti o Hrvatskoj stabilnosti i postignućima pod vodstvom Andreja Plenkovića bogohulni, diktatorski ili prepotentni, onda doista moramo postaviti pitanje kakva bi nam to Hrvatska bila i kako bi blistala, da brigu o njoj preuzmu Milanovićevih 11 narikača poput Dalije Orešković? U nedostatku argumenata, ostaje im samo naricati, lagati, trolati i otvoreno mrziti sve što je u Hrvatskoj dobro. Ne pada im napamet, kontra Plenkoviću, iznijeti sjajne rezultate i postignuća svog predsjednika Milanovića u pet godina njegovog mandata i na temelju tih rezultata dati mu potporu da još pet godina radi na osnaživanju Hrvatske, osobito na međunarodnom planu što mu je ustavna obveza i ovlast.
Milanovićevo jedino postignuće je rušiteljska mržnja prema HDZ-u i Andreju Plenkoviću i to je snažno ljepilo koje pogubljenu oporbu u Hrvatskom saboru drži na okupu. Takvu oporbu, isključivo vođenu Milanovićevim sirovim strastima, doista nije teško pretvoriti u krpu za brisanje poda novog doma Hrvatskog sabora.
Kazimir Mikašek-Kazo
