Konačno, Vlada RH i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske danas je objavilo državničku odluku kojom su crnogorski političari Andrija Mandić, Milan Knežević i Aleksa Bečić proglašeni „personama non grata“ u Hrvatskoj.
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Je li usvajanje Rezolucije o Jasenovcu u Skupštini Crne Gore “odavanje pijeteta žrtvama”, ili se više “razmišljalo o interesima velikosrpskog režima u Srbiji”? U svakom slučaju, odnosi Podgorice i Zagreba ozbiljno su narušeni.
“Rezolucija je usvojena zato što je to dio kampanje negiranja onoga što se dogodilo u Srebrenici, umanjivanje značaja Rezolucije UN-a. Ona se radi po zadatku Vučića”, kaže Kovačević za Deutsche Welle i dodaje da “postoji mnogo scenarija po kojima je trebalo razmišljati o državnom interesu, o interesu svih građana Crne Gore koji nepodijeljeno žele članstvo u EU-u – a ja mislim da se ovdje razmišljalo o interesima režima u Srbiji.”
Na prijedlog predsjednika Skupštine Andrije Mandića iz Nove srpske demokracije crnogorski parlament usvojio “Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dachau i Mauthausen”. Prva reakcija Bruxellesa na takav vid osude genocida iz Drugog svjetskog rata bila je otkazivanje posjeta predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, s kojim se, umjesto u Podgorici, predsjednik države Jakov Milatović sastao u Bruxellesu. Potom je obrisana i pohvala Crnoj Gori iz službene izjave Europskog vijeća, što je učinjeno na prijedlog Hrvatske.
O tome kakva je bila namjera usvajanja Rezolucije u crnogorskom parlamentu, govori i izjava jednog od predlagača, lidera prosrpske Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića, koji je na beogradskoj TV Prva rekao da “ne treba zaboraviti da je Njemačka bila sponzor, a Hrvatska kosponzor Rezolucije o Srebrenici, pa je red i da se oni suoče sa svojim posljedicama”.
Da će usvajanjem Rezolucije Crna Gora ozbiljno narušiti odnose sa Zagrebom, bilo je jasno nakon prve reakcije premijera Hrvatske Andreja Plenkovića, koji je rekao da je ona donesena pod instrumentalizacijom “jedne druge države u regiji”. Pogoršavanje odnosa s Hrvatskom Crnoj Gori nije trebalo, kaže profesorica sa Sveučilišta Crne Gore i bivša ministrica europskih integracija Gordana Đurović. “Mi svi imamo štete od te rezolucije, kao građani, kao država. Mi sad zebemo hoće li u nekom skorijem vremenu Crna Gora biti blokirana. Pitanje je samo kad će i koliko dugo će to biti na snazi, ne hoće li to učiniti. Neke se stvari ne mogu popraviti, ali je pitanje kako će se Crna Gora dalje postaviti”, kaže Đurović.
Konačno, Vlada RH i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske danas je objavilo državničku odluku kojom su crnogorski političari Andrija Mandić, Milan Knežević i Aleksa Bečić proglašeni „personama non grata“ u Hrvatskoj. Je li ovim potezom otvoren novi put povjesničarima da svom snagom, (kao Stjepan Lozo), konačno istinom ponište srpski mit o Jasenovcu koji služi za proglašavanje hrvatskog naroda genocidnim narodom, a Hrvatsku se eksplicite proglašava slijednicom NDH.
Prešućena istina o Jasenovcu u Hrvatskom mainstream prostoru je zabranjena tema i kada bilo tko pokuša sa znanstvenog stajališta problematizirati mitomanski nabildan broj žrtava u logoru Jasenovac proglašavaju ga ustašom, povijesnim revizionistom i maltene neprijateljem naroda. Iza kuloara javnosti, još gore prolaze oni koji pokušavaju legitimno steći doktorsku titulu na FPZ-u s temom zbrinjavanja izbjeglica, kozaračke djece i svih onih nesretnika, koji su u bjesnilu Drugog svjetskog rata ostali siročad, ili bez krova nad glavom. O sudbini potencijalnih doktoranda i njihovog doktorata čini se odlučuju neke stare-nove ideološke komisije i što god nije na liniji povijesti pisane Titovom rukom proglašava se neprihvatljivim revizionizmom.
Narcisa Lengel Krizman-povjesničarka
Ako je hrvatskim povjesničarima i znanstvenicima zabranjen revizionizam, a povijesna znanost zapravo se temelji na znanstvenom revizionizmu i ispravljanju povijesnih laži koje su služile diktatorskim režimima, onda je zanimljivo vidjeti kako to da jugoslavenskoj povjesničarki Narcisi Lengel Krizman u bivšoj Jugoslaviji nije bilo zabranjeno pisati istinu o Jasenovcu u nekom drugom svjetlu? Kako to da joj kao jugoslavenskoj povjesničarki nije bilo zabranjeno pisati istinu o „Kozaračkoj djeci“, navodnim dječjim logorima u Jastrebarskom i Sisku i kako to da joj nije bilo zabranjeno afirmativno pisati o pomoći institucija NDH i blaženog Alojzija Stepinca pri spašavanju kozaračke djece i ratne siročadi. Ogroman opus jugoslavenske povjesničarke Narcise Lengel Krizman u svojoj srži zapravo govori istinu o tim turbulentnim vremenima i čini se da je upravo zbog toga na njezinim znanstvenim radovima još uvijek debeli sloj prašine, koju bi ova demokratska vlast i znanstvene institucije u Republici Hrvatskoj morala skinuti kao paučinu s očiju. Jer ako se ne vjeruje Stjepanu Lozi i proglašava ga se revizionistom i ustašom, valjda će se vjerovati komunističkoj povjesničarki Narcisi Lengel Krizman i njezinim znanstvenim istraživanjima?
Donosimo vam dva isječka iz povijesnog opusa Narcise Lengel Krizman o karakteru Jasenovca kao logora, a o spašavanju kozaračke djece uz njena znanstvena svjedočenja već sam pisao.(vidi link)
Zašto njezini znanstveni radovi do dana današnjeg nisu publicirani pitanje je za milijun eura? Zašto na FPZ-u doktorandi ne mogu doktorirati s ovakvim povijesnim temama i tko ideološki odlučuje o tome još je zanimljivije pitanje? O toj temi detaljno ćemo obavijestiti hrvatsku javnost!
Kazimir Mikašek-Kazo
