Saborski izbori 2024.
Izbori za Sabor su održani. Hrvatski državljani rekli su svoje. Kad se poredaju činjenice i okolnosti ovih izbora očito je: hrvatski državljani imali su jednostavan izbor – HDZ, ili svi ostali.
O HDZ zna se sve. A zna se i o ostalima. A ako se znalo nije, sad, nakon izbra, barem se vidi gdje je tko.
Dakle, za razliku od HDZ, ostali sudionici izbornoga procesa vjeruju da su izbori prilika za zatezanje kože, a neki od njih i za puno presvlačenje u novi oblik kože. Među inim i promjenom imena.
Rezultat je sukladan polaznim, po svojim prirodama/postavkama i – ulogama: HDZ – i golem dio, ali, i opet, ne dovoljan za samostalno ustrojavanje vlade. I niz mrvica strankama izniklih u zadnje četiri godine, uz jedan unutarpartijski razdor u, nekad brojnom, SDP. Od njega se preko noći izdvojila skupina što se prozvala socijaldemokratima. Iako je već nekadašnji SKH/SDP, u sam osvit prvih višestranačkih izbora, samoprekršten u socijaldemokrate.
Socijaldemokracija u Hrvatskoj – čudo zaborava
S druge strane, polazeći od stvarnog društvenoga ozračja u Lijepoj Našoj, socijaldemokracija je, ako se ozbiljnim ne uzme presvlačenje i puko preimenovanje(ne)reformiranih komunista neposredno pred prve višestranačke izbore, puka tlapnja.
Naime, i kad je u Hrvatskoj, za austrougarske vladavine, i bilo socijaldemokrata, to je imalo svoje opravdanje u životnim (ne)prilikama tek nastalog društvenoga sloja radništva. Ali sada, kad radničke klase, čiji bi obzor bio goli fizički rad i zagušljive tvorničke hale, u Hrvatskoj nema, socijaldemokracije je – socijalni ukras. Stoga ona nekom zbiljskom društvenom snagom ne može biti. Živi i preživljava na sentimentu onih koji Hrvatsku, kao modernu samostalnu državu, ne mogu prihvatiti pa onih koji su zarobljenici svoje mladosti kad su prihvaćali laž da su zaposlenici presudni čimbenik društvenoga života, a domaća komunistička partija bolja nego one na europskom rubnom Istoku pod ruskom čizmom.
S duge strane, činjenica je da je hrvatsko društvo tek u fazi svojega ustanovljenja nakon jedinstvene pohare svake društvenosti za vrijeme tkzv. društvenog samoupravljanja. U to su zlo vrijeme praktično i teorijski izbrisane granice između države i društva. Pa je tako nešto proizvelo neviđeni nered svjetskih razmjera. I u glavama i u društvenim slojevima. A Hrvatsku je gurnulo u pretkapitalističko doba sa stajališta normalne društvene zbilje u kojoj se zna što je država, a što ostali društveni čimbenici.
U društvenoj zbilji takva nepotrebna, a s totalitarnom komunističkom pokladom kao svojim „postignućima“, nakon kojih je pravi poduhvat obnavljati najjednostavniju društvenost, navodna socijaldemokracija je druga politička snaga u tom osakaćenom društvu kojeg je sama proizvela! To je čudo, a ne tek fenomen zaborava njezine biti na čemu inače ona gradi svoj opstanak kao društveni čimbenik.
Za vjerovati je da će jednoga dana to čudo zaborava biti objektom znanstvenoga razmatranja, a da će partijini glasači prirodno odumrijeti.
Lijevo krilo nazovi socijaldemokracije
Ovi izbori pokazali su još jednu označnicu hrvatskoga društvenog života: stranačke izvedenice iz partijinoga totalitarnoga jata. One su, sukladno znacima vremena, a koji se ukazuju na Zapadu, u svoj obzor, uz neizbježnu osobu nazvanu Tito, totalitarni antifašizam ( tkzv. NOB – a i njezine tekovine ) uvele u svoje vjerovanje zelene politike. Pri tom su prekopirale španjolski model razočaranika u socijalističke vrjednote. Naime, u zemlji podrijetla ( Španjolska ) taj model je izdržao jedno ljeto, a nazvan je neduhovito – Podemos. Ali, ni sam nije bio izvoran, nego je kopirao Obamin We can. Dakle, možemo. Tome su vjerovanju onih koji mogu pridodane još i nakane oponašatelja oponašateljā proglasiti ustavnim pravom ubijanje nerođenih pod firmom zaštite ženina zdravlja ( Bit će da se začeće drži tamo, u tom svemiru – bolešću! ) i dijelom njezina tijela. Po toj „istini“ ispada da je začeće ženin samostalan čin! Bez udjela muškoga. ( Recimo kao da je riječ o kosi i noktu koji rastu sami od sebe.) Znamo: to još tako nije. Zasad.
Osim ovakvih „vrjednota“ Možemo baštini i sav ostali poklad „novih ljudskih prava“ koja, u svojoj biti, negiraju prirodno stanje svega živoga na zemlji da bude ili muško ili žensko. Takvo poimanje čovjeka i njegove sudbine temelj je za sva dalja odstupanja od temeljnoga prirodnoga zakona da postoje u stvarnom životu muško i žensko. ( Bez pol muke možemo zamisliti da će se, kao krajnja posljedica tih „prava“, ljudskim bićima proglasiti i strojevi s tkzv. umjetnom inteligencijom! ).
S njegovateljima povijesnoga zaborava kao političke filozofije, te ove njihove modernizirane, ali ne i poboljšane, inačice, zatvaramo krug onoga što se u Lijepoj Našoj samoimenuje ljevicom u uvjerenju da takve označnice još nešto znače u životu običnoga čovjeka i da one donose glasove toga čovjeka!
Naravno, da se ne zaboravi, kakva bi to ljevica bila kad ne bi zasula državu galamom o korupciji koju da preko mjere, već po svojoj pukoj pripadnosti, uvijek proizvode pripadnici „stranke opasnih namjera“! Dokazi?
U svemiru revolucije koja teče, zna se, dokaz je partijska linija! Jer, po jednoj od vrhovnih izreka cara svih revolucionara Josipa Visarionoviča, poznatog pod imenom Staljin, koji je kazao: činjenice, to gore po činjenice, činjenicama se ljevica nema potrebe zamarati kad je dohvatila vječne istine.
Ostale stranke u Hrvatskoj za ovih izbora
Izborni prag su još prošle neke stranke koje su se predstavljale desnima, a neke od njih čak su davale naslutiti kako baštine kršćanske vrjednote. To su Most; Domovinski pokret; Suverenisti.
Razlika između ovih desnih i nazovi socijaldemokratske partije (SDPH) i njenih stalnih pratitelja u predizbornoj kampanji je oštrina u napadu na „stranku opasnih namjera“.
Most se u tom nastojanju djelatno pretopio u desno krilo SDP, a Domovinski pokret je svoju snagu utemeljio na izjavi da oni sa Pupovčevim srpskim samostalcima ne mogu, a isto tako i sa Možemo, dok su za njih sve druge mogućnosti otvorene. Pa su slobodni pregovarati sa svima. I bi tako: nakon HDZ – e pregovaraju i sa SDP – om.
Dakle, logički gledano, domovinci imaju nepremostiv problem već na prvom koraku pregovaranja „sa svima“. Jer, o čemu mogu pregovarati sa SDP kad je on okosnica okupljanja ljevice i neodvojiv od Možemo i Mosta, a računa i na glasove svih manjinaca, uključiv i srpske samostalce?!
Taj čvor se ne može ni u snu, ni svezati ni razvezati pod uvjetom da domovinci ostanu kod svoje riječi.
Obični zdrav razum govori da je jedini mogući stvarni sugovornik Domovinskom pokretu samo HDZ. Prema tome, u govorenju o pregovaranju „sa svima“ reklo bi se: pokret si podiže pregovarački položaj svjestan da se bez njega ne može sastaviti vlada. Osim toga, moguće je da on pleše na bridu žileta igrajući i na kartu novih izbora. Ali, na tu, iznimno nesigurnu kartu, pokret ne bi trebao mnogo računati. Jer, kalkuliranje i zavlačenje programski sličnih stranaka, istoga biračkoga tijela, kalkulirajući s ponovljenim izborima pokret lako može otići u povijest.
Naime, HDZ jedini ima resurse da može ući u ponovljene izbore danas, a na vlastitim promašajima u strategiji i taktici učiti zna. Iz ovih izbora HDZ je morao mnogo toga naučiti, a prva je lekcija: ako želi i dalje biti stožernom strankom nacionalne stabilnosti, ne može si priuštiti da ga na nacionalnom programu zahvati bilo kakva ideološka nejasnost koju će odmah popunjavati stranka/e tipa Domovinskoga pokreta s još nedovršenom stranačkom mrežom. Druga lekcija za HDZ iz ovih izbora je da i u drugim, manjim, strankama ima zanimljivih ljudi, kao gđa. Vučemilović, koji umiju i razumiju koliko je zahtjevan i složen posao javnoga djelovanja, a takve osobe nisu od HDZ – u ni ideološki udaljene.
Ponovljeni izbori bili bi prilika HDZ da od stožerne stranke postane i središnja stranka okupljanja nacionalnih snaga bez obzira na moguće međusobne sitne razlike u poimanju povijesnoga trenutka, a s istim ciljem – očuvanja nacije pred izazovima ovih složenih vremena.
Hrvatske stranke i stranke u Hrvatskoj
Kad se ovi izbori razmotre sa stajališta nacionalnih interesa hrvatskoga naroda, onda je očitim, upravo u oči bode istina: u Lijepoj Našoj postoje političke snage kojima je prvotni cilj – očuvanja i daljega jačanja tih interesa pa su to hrvatske stranke. Ali, postoje one koje su mogle biti političke stranke bilo gdje na svijetu. One su stranke u Hrvatskoj. Za one prve Hrvatska je jedini prostor življenja, a za one druge, samo prostor političke borbe.
Očito je, nakon ovih izbora, poredale su se kockice u smjeru stvaranja jake vlade predvođene izbornim pobjednikom i suvislim partnerom s jasnim nacio0nalmnim nabojem i programom u jačanju svekolike moći države. Stoga bi, na mogućim ponovljenim izborima pitanje bilo: hrvatske stranke ili stranke u Hrvatskoj? Bila bi to, a svakako će biti i u budućnosti jasnom razdjelnicom u odluci hrvatskih birača kome će povjeriti svoju sudbinu i sudbinu domovine.
I male i one nešto jače političke opcije s ozbiljnim i realnim nacionalnim programom, kao i stožerna stranka koja može, a pri tom ne gubeći ništa od svoje povijesti, iz ovih izbora uočiti naznake da hrvatsko biračko tijelo pokazuje kako na kormilu države želi – hrvatske stranke.
Krešimir Budimski
