Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Suvereno.hr
Na proteklim parlamentarnim izborima na kojima je HDZ uvjerljivi relativni pobjednik glasalo je ukupno 2.215.876 birača uz rekordnu izlaznost od 62 posto. Glasovanje od centra desno i još malo desnije karakteristika je ovih izbora. Dakle HDZ, 61 mandat, 730 tisuća glasova što je 110 000 glasova više nego na izborima 2020, Domovinski pokret 14 mandata, preko 200 tisuća glasova, Most 11 mandata, 170 tisuća glasova. Sve zajedno to čini više od milijun i sto tisuća glasova, što matematički pokazuje da je samo za ove tri opcije glasovalo više od polovice svih građana koji su izašli na birališta. Ovdje treba uzeti u obzir da je bačeno preko 250 000 glasova manjih stranaka desne provenijencije koje nisu uspjele prijeći izborni prag, tako da trijumf desnice ima još veću dimenziju.
Uvjerljivi relativni pobjednik ovih izbora ponovo je HDZ kao desni centar, a DP je čvrsto treća opcija kao čista desnica u Hrvatskoj. Nakon osam godina HDZ-ove desno-centrističke vlasti, to je samo potvrda tradicionalne sklonosti hrvatskog biračkog tijela, što ne bi nikoga trebalo iznenaditi s obzirom da se u Hrvatskoj oko 80 posto državljana deklariraju kao kršćanski demokrati ili konzervativci.
Lokomotiva na ovim izborima koja je vukla prema ovakvim konačnim rezultatima bio je Andrej Plenković i HDZ, ali ponajmanje zbog toga što su stranka desnog centra, a još manje zbog ideoloških razloga. Prvi i glavni razlog ovakvih rezultata jest što su glasači prepoznali sigurnu, stabilnu, slobodnu i prosperitetnu Hrvatsku, kojoj se suprotstavila ljevica bez ikakvih konkretnih programa i vizija. Vjetar u leđa ovakvim izbornim rezultatima dala je zapravo šok terapija Zorana Milanovića u trenutku kada se sa svojih 11 ljevičarski partnera odlučio kao SDP-ov joker kandidirati za premijera Hrvatske i to s pozicije predsjednika države. U tom trenutku Milanović je zapravo postao lokomotiva na kraju HDZ-ove kompozicije, koja je gurala HDZ i desnicu prema ovim uvjerljivim pobjedničkim rezultatima. Milanović je krivac što je došlo do izrazite ideološke konfrontacije na liniji desno-lijevo i to na agendi rušenja stabilnosti države protuustavnim djelovanjem, što su mnogi opravdano poistovjetili s tihim državnim udarom. Milanovićeva agresija rezultirala je i velikom izlaznošću s ciljem da velika izlaznost izrazito našteti HDZ-u, što se kako vidimo konačno nije dogodilo.
Milanovićev upad u predizbornu kampanju bio je zapravo očajnički potez, a možda i jedini mogući realan pokušaj rušenja HDZ-a. Protiv HDZ-a nije se moglo boriti socijalnim, međunarodnim, fiskalnim, monetarnim, gospodarskim ili ekonomskim politikama, jer nitko nije mogao ponuditi ništa bolje od onoga što je za Hrvatsku učinio HDZ. Dakle, postavilo se pitanje ujedinjene oporbe kako predizborno taktički srušiti HDZ, koji je punih osam godina u svim istraživanjima javnog mnijenja uvjerljivo vodio kao najjača stranka i jedini kandidat za relativnog pobjednika. U istraživanjima javnog mnijenja svjedočili smo jednom apsurdnom fenomenu. HDZ je sve vrijeme bio uvjerljivo najjača stranka, a premijer Plenković kao čelnik HDZ-a uvjerljivo najnegativniji političar? Milanović najpopularniji? Kako je to uopće moguće, osim ako nije stvorena politička taktika u kojoj je Plenković brutalno prozivan glavom koruptivne hobotnice i veleizdajnikom nacionalnih interesa. Dakle oporbi je jedina šansa preuzeti vlast bila oblatiti Plenkovića, srušiti ga, a samim tim srušili bi i obezglavljeni HDZ. Kao što vidimo to se nije dogodilo, a hrvatski narod se valjda prvi puta u našoj kratkoj povijesti nije dao prevariti. Mislim da konačno, nakon ove uvjerljive relativne pobjede HDZ-a, Andrej Plenković zaslužuje broj 1 na ljestvici najpopularnijih političara u Hrvatskoj, a Zoran Milanović trebao bi konačno zasjesti na zasluženo posljednje mjesto kao razarač ustavno pravnih temelja jedne države. Ukoliko HDZ i DP uspješno završe pregovore o koaliciji, bit će to posljednji čin završetka ove pomno planirane urote protiv Hrvatske, a predsjednik Milanović, kako sam i ranije predviđao i pisao, neće bit ni premijer, ni predsjednik, čime će završiti njegova osebujna politička karijera jednom zauvijek.
HDZ se u ovoj političkoj utakmici najmanje bavio ideologijom, a najviše stabilnošću i prosperitetom države u ovim turbulentnim vremenima na globalnoj svjetskoj razini. Socijalne politike i međunarodni ugled Hrvatske stavljeni su u prvi plan i to su birači prepoznali kao bitno za svoju osobnu budućnost i budućnost Hrvatske. Domovinski pokret je najviše profitirao na ideološkim pitanjima s pravom problematizirajući ulogu Milorada Pupovca i SDSS-a u hrvatskim politikama, s naglaskom na financiranje srpskih Novosti iz državnog proračuna. Ni jedan razuman Hrvat ni porezni obveznik, ne može tolerirati financiranje antihrvatskog glasila, kao što nije razumno očekivati da se srpske Novosti u demokratskom društvu mogu zabraniti. Nitko nikoga ne može natjerati da voli Hrvatsku, no potrebno je redefinirati model financiranja srpskih Novosti i uputiti ih u otvorenu tržišnu utakmicu, ili na one sponzore koji Hrvatsku nisu nikada željeli. Ako je istina da je Domovinski pokret profitirao na ideološkim pitanjima te vrste, onda možemo primijetiti da su srpske Novosti zapravo koristile rastu desnice i Domovinskog pokreta, a taj rast imao je za cilj naštetiti HDZ-u razbijanjem njihovog biračkog tijela. Srpske Novosti doista su ciljano naštetile HDZ-u i to bi trebao biti jedan od ključnih argumenata za redefiniciju financiranja tog tjednika.
Čini mi se da su HDZ i Domovinski pokret na dobrom putu stvoriti stabilnu većinu, uz ovakve i slične razumne kompromise, u kojima će ideološke rasprave postati marginalne u odnosu na ono što je bitno za budućnost Domovine. Ako se to dogodi, biti će to velika pobjeda kršćansko demokratske Hrvatske, biti će to pobjeda razuma, pobjeda HDZ-a i DP-a, kao dobar temelj za veliku pobjedu na izborima za Europski parlament i konačno preuzimanje Pantovčaka kada predsjednik na odlasku odluči otići. Već je trebao!
Posljednji očajnički krik lijevo liberalnog mainstreama ide ciljano u pravcu obeshrabrivanje stvaranja ovakve većine od centra prema desno i tu se koriste praktički zadnji spinovi. U zadnjih 8 godina, Andrej Plenković je barem 8 puta trebao završiti u Remetincu i barem isto toliko puta pobjeći u neku sigurnu fotelju u EU. Predvodnicima ovakvog Agitpropa i s lijeve i s desne strane uvijek sam tvrdio, a poručujem im i danas da se to neće dogoditi. Ključ za bolju budućnost Hrvatske stoji u stabilnoj vlasti sljedeće četiri godine, a ne u bjesomučnom rušenju samo zbog rušenja.
Kazimir Mikašek-Kazo